O uvođenju eura u Hrvatsku se priča odavno, od prije ulaska u EU, no ove godine je Vlada Andreja Plenkovića donijela Strategiju za uvođenje eura kao službene valute, i osnovala komisiju koja će se time baviti. To je bio jedan od zadnjih poslova sad već bivše ministirce Martine Dalić.
Euro bi se po optimistima trebao dogoditi 2022., a po onima realnijima bliže 2025. Za njegovo je uvođenje u pravilu potrebno pet do sedam godina. U međuvremenu, treba ispuniti kriterije koji se tiču smanjenja javnog duga, budžetskog deficita, potrebno je da prosječna plaća u Hrvatskoj bude unutar određenog postotka europskog prosjeka, a potrebno je i bar dvije godine imati fiksan tečaj domaće valute i eura da bi on i službeno bio uveden.
Pored toga procjenjuje se razvijenost bankarskog sustava, nadzor poslovanja banaka i jesu li kamatne stope Europske središnje banke povoljne za gospodarstvo zemlje koja uvodi euro. U smanjenju deficita sasvim sigurno nema ničeg lošeg, kao ni u nadzoru banaka, no kamatne stope bi mogle biti dvosjekli mač.
Hrvati protiv eura, stranke za
Unatoč tome, prošle se godine čak 74% Hrvata izjasnilo protiv uvođenja eura, najviše zbog – straha od poskupljenja. S druge strane, sve političke stranke – osim Živog zida – su za uvođenje eura, kao i privrednici.
Je li strah opravdan? Ekonomisti većinom govore kako je već sada Hrvatska u velikoj mjeri eurizirana, odnosno da je euro ionako naša prava valuta, i da se koristi kao obračunska jedinica, kao u vrijeme hiperinflacije osamdesetih kad su sve cijene bile istaknute u njemačkim markama, i stabilne u toj valuti, a kako je zakon propisivao poslovanje u dinarima, marke su se onda preračunavale u dinare na dan kupovine i tako vršilo plaćanje. Prodavač bi onda dobivene dinare opet istog dana pretvorio u – marke.
Kuna je od svog uvođenja zapravo na neki način zamjenska valuta za euro: Njen tečaj je od osnutka države vezan za euro, HNB brani taj tečaj intervencijama na deviznom tržištu, i uglavnom se kreće od 7,2 do 7,6 kuna za euro. No brojni su oni koji smatraju da je taj tečaj previsok, odnosno da je kuna precijenjena: Kad bi njena vrijednost bila, recimo, 30 posto manja, naši bi proizvodi bili osjetno konkurentniji na izvoznim tržištima, a domaća roba povoljnija za tih 30% u odnosu na uvoznu nego što je sad, naravno uz pretpostavku da plaće ostanu jednake u kunama. U stvarnosti, da je srušena vrijednost kune, plaće bi ponešto porasle u nominalno iznosu u kunama, no svejedno bi pale u realnom iznosu.
Inflacije i većeg rasta cijena se ne treba bojati upravo zbog toga, jer je zbog veze kune i eura u Hrvatskoj inflacija već desetljećima na razini inflacije u eurozoni. Dakle, opasnosti od spomena vrijednog porasta cijena nakon pristupanja Hrvatske u Europsku monetarnu uniju zapravo nema, iako će svakako neki trgovci iskoristiti priliku da “zaokruže” cijene nagore. No kako su cijene u susjednim zemljama EU, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Austriji, uglavnom na razini hrvatskih tu ne treba očekivati promjene.
Rizik i prednost eura – jeftiniji krediti
Iskustva s uvođenjem eura uglavnom nisu dramatična: Slovenija ga je uvela još 1. siječnja 2007., što je imalo više pozitivnih nego negativnih učinaka, no ništa velikog se nije dogodilo. Privreda se internacionalizirala, kreditni rejting je dosta porastao, životni troškovi su u 10 godina od uvođenja eura porasli za 20 posto, ali su prosječne plaće narasle za gotovo 30 posto. Natprosječno su porasle cijene usluga, poput kafića i frizera, 40-50%, a hrana je čak i pojeftinila.
Mađari pak ne žele uvesti euro, jer smatraju da bi u uvjetima razmjerno niskog standarda i velike razlike u odnosu na Njemačku to imalo pretežno negativne učinke. Euro će usvojiti, kažu, kad se plaće i standard približe onom u Njemačkoj, što i jest jedan od kriterija.
No neke zemlje s eurom su upale u ogromne probleme, on ih nije spasio: Grčka je prvi primjer koji pada na pamet. Euro je čak kumovao grčkoj financijskoj krizi, jer su Grci iskoristili činjenicu da su u eurozoni kako bi se zaduživali preko svake mjere, obzirom da su imali pristup kreditima s jeftinim kamatama, u eurima. Kasnije ih više nisu mogli vraćati. No kad je Tsiprasu ponuđeno da ili pristane na krajnje restriktivan i ponižavajući program štednje, osjetno gori od onog kojeg je prvotno odbio, ili ode iz eurozone – on je odabrao prvo.
Zar ne bi bilo logičnije da je išao na monetarni suverenitet, na to da Grčka sama kontrolira emisiju svoje valute, središnju banku? Zapravo, ne. Ni njemu ni njegovom ministru financija Varoufakisu nije padalo na pamet uvesti vlastitu valutu. Jer, svaka valuta treba neko sidro koje će spriječiti da joj vrijednost odmah ne spadne na onu monopoli – novca, a Grčka u tom trenutku nije imala baš ništa što bi moglo poslužiti u tu svrhu, bar ne funkcionalno.
Monetarni suverenitet ima svoje prednosti, ako se pametno koristi – ali tada monetarna politika mora biti usklađena s fiskalnom, što je u Hrvatskoj rijetko bio slučaj. U protivnom, kad fiskalna politika vuče na jednu stranu, a monetarna na drugu, napretka nema. A kako u Hrvatskoj HNB ima vrlo velike ovlasti u vođenju monetarne politike – dakle ne samo u pogledu izbora instrumenata, kako je većinom u inozemstvu gdje osnovne smjernice monetarne politike ipak postavlja vlada – tako se u Hrvatskoj često događalo upravo to, da restriktivna monetarna politika poništi učinke poreznih reformi.
Kako sad stoje stvari, Hrvatska, koja je vezala kunu uz euro, ne koristi niti jednu prednost vlastite valute, dok se istovremeno suočava sa svim lošim stranama zajedničke valute, zbog visoke eurizacije, ali bez ikakve koristi od iste. Euro bi, jednostavno rečeno, zacijelo donio veću konkurentnost privredi i otvorio mogućnost za više stranih ulaganja, pomogao turizmu, i, najvažnije od svega, smanjio rizik poslovanja i povećao kredtini i investicijski rejting države, pri čemu jedini spomena vrijedan rizik ostaje to što bi Hrvatska u tom slučaju bila osjetljivija na krize u eurozoni. No kako su euro i kuna vezani, ni tu vjerojatno ne bi bilo neke velike promjene.
Tekst se nastavlja ispod oglasa