Problem s antifašizmom je što tri dana nakon Dana antifašističke borbe slavimo oslobođenje od antifašista i njihove vojske

Foto: fah

Andrej Plenković je čestitajući Dana antifašističke borbe u petak rekao kako Hrvatska u potpunosti dijeli opredjeljenja suvremene demokratske Europe, u kojoj je antifašizam jedna od povijesnih stečevina te se snažno zalaže za osnaživanje europskih vrijednosti – mira, slobode, demokracije, pluralizma, vladavine prava, poštovanja ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, nediskriminacije, tolerancije, pravde, solidarnosti i jednakosti.

Ispada po tome da su mir, sloboda, demokracija, i poštovanje ljudskih prava bili cilj antifašista. Ceaussescuu, Enveru Hoxhi i Titu su sigurno u prvom planu bili demokracija i ljudska prava. Staljin je pak više stavljao težište na mir u svijetu i toleranciju.

Šalu na stranu, na svaki dan antifašističke borbe Hrvati su striktno podijeljeni, nije sad bitno u kom omjeru, pa je tako bilo i ove nedjelje. Jedan duhoviti status na Facebooku kaže, “Ukratko o Danu državnosti. Dakle, u utorak slavimo oslobođenje od ovih što su nas oslobodili u subotu, a što smo također slavili”. To prilično dobro objašnjava suštinu problema.

Jer kad bismo zanemarili tu činjenicu, da smo se morali vojno oslobađati od samozvanih “antifašista”, onda bi stvari bile vrlo nelogične. Ne čini se, bar na prvi pogled, logičnim imati nešto protiv antifašizma, jer to jamči stigmu fašista u medijima i sumnju, u najmanju ruku, međunarodne zajednice. Škodi imidžu zemlje. No upravo to što tri dana nakon Dana antifašističke borbe slavimo oslobođenje od antifašista odlično objašnjava u čemu je problem Hrvata s antifašizmom i zašto ne možemo svi lijepo biti antifašisti, kad se već uglavnom, na stranu vrlo marginalna skupina kakva postoji svugdje poput one Keleminčeve, slažemo da su nacizam i fašizam bili totalitarni, nedemokratski režimi koji su ubijali kako svoje građane tako i bili pokretačima ratova diljem svijeta?

Paradigma antifašizma je uvijek na štetu Hrvatske

Tri su osnovna je razloga tome. Prvi je Drugi svjetski rat, drugi je komunizam, treći je Domovinski rat.

Naime, kad svedete stvari na paradigmu “antifašizma”, u konačnici to uvijek ide na račun Hrvatske jer kako god okrenete – ispada da su Hrvati su fašisti, a Srbi antifašisti. Odnosno, u najboljem slučaju, da su “antifašisti Srbi i pošteni Hrvati”, a pošteni Hrvati su oni koji su protiv hrvatske državnosti jer je ona, s aspekta “antifašista”, intrinzično profašistička.  Ustaški pokret je bio nerazdvojivo povezan s NDH, dok je četnički pokret, iako u suštini fašistički, u Srbiji proglašen antifašističkim.

Uostalom, lukavi Stipe Mesić nije pojam “antifašizma” vratio u Hrvatsku bez razloga, već s posve određenim ciljem, pa i izveo posve suludu konstrukciju po kojoj je “antifašizam zapisan u hrvatskom ustavu”, i to temeljem toga što se u izvorištima hrvatske državnosti od srednjovjekovnih vladara preko hrvatsko-ugarske nagodbe do Domovinskog rata negdje usput spominju i odluke ZAVNOH-a. I to unatoč tome što taj isti Ustav jasno navodi “odbacivanje komunističkog sustava” koji je takoreći sinonim za antifašizam. Uostalom, sam Tuđman je u govoru na prvom Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. rekao:

“Valja nam razjasniti naše pozivanje na avnojska i zavnohovska načela … U svojim programskim osnovama mi smo se pozvali na avnojska i zavnohovska načela ne zbog nekih političko-taktičkih pobuda, nego zbog najdubljih povijesnih i međunarodnopravnih razloga. Ali isto tako ne zbog nekog ustavobraniteljskog stajališta prema avnojskom poretku, već radi njegove nadogradnje pa i nadilaženja, pače i izlaza iz njegova vrijednosnog uporišta.

Dakle, priče da je “Antifašizam u ustavu SFRJ” su posve suprotne Tuđmanovim namjerama kad je uvrstio odluke ZAVNOH-a u Ustav, i Tuđman je to jasno objasnio time što je Ustav SFRJ jamčio SRH mogućnost otcjepljenja, pa je SRH tako ušla u kontinuitet hrvatske državnosti.

Antifašisti su Srbi, a Hrvati su “klerofašisti”

Drugi razlog, osim što je fašizam lako prišiti Hrvatima a Srbe koji su osvajali tuđe zemlje proglasiti antifašistima, je komunizam. Antifašizam je, naime, termin koji se još prije Drugog svjetskog rata koristio unutar komunističke internacionale, jer je komunizam ubrzo po revoluciji došao na zao glas zbog masovnih pogubljenja i gulaga, prema kojima je Hitler kasnije razvio sustav konc-logora. “Antifašizam” je zvučalo puno ljepše, pa je kominterna po dolasku Mussolinija na vlast plasirala taj pojam, no na zapadu je to prepoznato kao rezervni položaj komunizma pa se zato sam pojam tamo nikad nije korisitio, osim u krugovima komunista; Uz lidere zapadnih savezničkih država poput Churchilla i De Gaullea i pokrete otpora koji nisu bili komunistički se taj pojam u pravilu nije vezivao, oni su tada za medije i javnost bili “zapadni saveznici”, “antihitlerovska koalicija”, “slobodni svijet”, no ne i “antifašisti”. Zato je nakaradno kad neki u Hrvatskoj tvrde da su za antifašizam jednog Churchilla a ne za onaj nedemokratski, komunistički i staljinistički, jer jedino potonji i postoji, uostalom Churchill je, što je dobro povijesno dokumentirano, htio odmah po završetku rata napasti “antifašistički” SSSR.

Pojam je, dakle, ideološki, i ne označava “otpor fašizmu” već se vezuje isključivo uz lijeve ideologije. To je i danas vidljivo, jer “antifa” nije nikakva organizacija koja se bori protiv fašizma u bilo kom pojavnom obliku, a o antidemokratskim i totalitarnim tendencijama u današnjem društvu bi se moglo romane napisati, i velik dio njih dolazi upravo s lijeve ideološke strane, već ideološki lijeva organizacija koja se nerijetko služi vrlo fašističkim metodama razbijačkih pohoda na “neprijatelje” onog što oni zastupaju, i općenito razbijačkih pokreta kroz gradove (primjerice prilikom odvijanja skupova poput G20) kad stradavaju stakla radnji i automobili.

Hitler, uostalom, nije bio nikakav ekstremni desničar, kako oni to gledaju, niti su oni koji su ga porazili bili isključivo ljevičari – spomenuti Churchill, recimo, je bio po današnjim, a i ondašnjim, ljevičarskim mjerilima “ekstremni” desničar. Hitler je po stavovima oko pitanja koja čine razliku između političke ljevice i desnice zapravo bio iznenađujuće blizak centru: Njegove ideje nisu bile ekstremno desne, naprotiv, bio je veliki zagovornik socijalne države,  besplatnog obrazovanja i zdravstva, protivnik krupnog bankarskog kapitala kojeg je izjednačavao sa židovstvom. On je bio vrlo autoritaran, nedemokratski vladar i izraziti šovinist i etnocentrist bez ikakvog poštovanja za ljudski život, spreman istrijebiti cijele narode koji mu nisu bili po volji, no sve to je bio i ljevičar Staljin i gotovo svaki drugi komunistički lider: Hitlerov rasizam ne može se vezati uz desne politike Amerike i zapadnih demokracija koje su zasnovane na ustavnoj ravnopravnosti građana.

Nominalno antifašistička Srbija i faktički antifašistička Hrvatska

Treći je Domovinski rat. Iako je Srbija ta u kojoj je stanje duha devedesetih bilo posve usporedivo sa socijalnom patologijom viđenom u Njemačkoj tridesetih, i čiji su postupci – uključujući pokušaje teritorijalne ekspanzije – neugodno podsjećali na fašizam, i iako je Hrvatska ta koja se borila za demokraciju, slobodu, neovisnost i ostale u zapadnom svijetu prihvaćene univerzalne vrijednosti, dok se Srbija borila za očuvanje srpskog imperija i vlasti nad ostacima Jugoslavije i socijalističku diktaturu Slobodana Miloševića, percepcija je da su Srbi bili “antifašisti” jer se na njihovoj strani borila Titova antifašistička JNA, jer su se kao i antifašisti u Drugom svjetskom ratu borili protiv “ustaša” (Hrvata i muslimana) koji hoće neku svoju “Nezavisnu državu Hrvatsku” (koja je, podsjetimo se, po antifašističkoj doktrini uvijek ustaška!), jer ih je vodio socijalist i ljevičar Milošević naspram desničara Tuđmana (i to iako je Tuđman bio partizan, a Sloba iz četničke familije) i – površnima najvažnije – jer su se kitili antifašističkim simbolima poput petokrake, dok su naši borci išli u rat uz Thompsonov pozdrav “Za dom spremni”.

Danas je hrvatskim veteranima teško shvatiti, i ne samo njima, zašto bismo morali glorificirati antifašizam kad su se protiv Slobinih “antifašista” i njihovih simbola borili: Danas ispada da su oni bili fašisti, a okupatori “antifašisti”, i to boli.

Naravno, Miloševiću je “antifašizam” služio kao mimikrija nečeg što izvorno jest pravi fašizam, no nitko ta tako nije percipirao. Ali to je slučaj s komunizmom i kulturnim marksizmom danas, koji se često maskiraju u antifašizam.

Dodatno, kao što je NDH praktički nemoguće razdvojiti od ustaškog režima, tako je komunističku Jugoslaviju nemoguće čarobnim štapićem razdvojiti od antifašizma. Svake godine se u Brezovici viđaju jugoslavenske insignije, komunistički simboli, pa i elementi štovanja kulta ličnosti Tita.

Foto: fah

Antifašizam će za Hrvate, bar one kojima je Hrvatska na srcu, uvijek ostati nešto što se u praksi svodi na Jugoslaviju (pod srpskim vodstvom) i komunizam. Takva percepcija nipošto nije pogrešna. Antifašisti danas pokušavaju odvojiti “antifašizam” od Slobe i Šešelja, no to je jednako nemoguće kao i odvojiti NDH od ustaškog režima. Iako država i režim nipošto nisu isto, činjenica je da su obje države (NDH i SFRJ) trajale koliko i režim: Prva nije preživjela dolazak saveznika, koji su kod nas stjecajem okolnosti bili komunisti pa pad ustaškog režima nije donio nikakvo stvarno oslobođenje već novi val terora. Druga nije preživjela dolazak demokracije i slobode.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Zato danas imao tu pomalo shizofrenu situaciju. S jedne strane živimo u državi nastaloj u ratu protiv JNA, koja je nastala kao “antifašistička” vojska KPJ. S druge, živimo u svijetu koji se voli pozivati na antifašizam.

Pad antifašizma je omogućio ujedinjenje Europe

No da se vratimo premijerovoj čestitki s početka. Kad je on govorio o demokraciji, ljudskim pravima, slobodi – sve je to borba protiv Hitlera donijela Zapadnoj Europi. No na istoku Europe pad Hitlera nije značio dolazak slobode, naročito narodima koji nisu imali svoje neovisne države po britansko – američko – sovjetskoj podjeli svijeta ugovorenoj na Jalti, među kojima su bili i Hrvati. Mi možemo slaviti poraz Hitlera, no ni kao Hrvati ni kao demokrati nemamo razloga slaviti dolazak tada još prostaljinističkih komunista na vlast, tim više što je dolazak komunista na vlast bio usko povezan s uspostavom SFRJ, sa sjedištem u Beogradu, Srbija.

Naprotiv, na istoku Europe je upravo pad “antifašizma” i njegovog najjačag simbola, “Antifašističkog obrambenog zida”, kako mu je bilo službeno ime, a poznatijeg pod neslužbenim imenom “Berlinski zid”, omogućio dolazak slobode, demokracije, ljudskih prava, i svega onog što u čestitki spominje premijer Plenković. Tek je pad “antifašističkih” režima, vođenih uglavnom antidemokratskim pa i genocidnim diktatorima, od kojih su neki kasnije osuđeni za zločine protiv čovječnosti (poput Honeckera i Ceaussecua), omogućio ujedinjenje Europe o kom premijer govori, dok je “antifašizam” istu Europu dijelio zidom na “profašističku”, onu zapadno demokratsku, i “antifašističku” kojom su vladali manje ili više krvoločni diktatori i u kojoj nije bilo ni slobode ni demokracije.

Zato mi u Hrvatskoj nemamo nekog posebnog razloga slaviti “antifašističku borbu”, pa bi stoga bilo bolje da jednostavno kao i svi drugi narodi Europe obilježavamo “Dan pobjede” kad je poražena Hitlerova Njemačka.  No glavni praznik za nas, naravno, je dan kad je poražena Titova antifašistička JNA, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Izvor: narod.hr