Pročitajte što je Siniša Pavlović rekao o prijedlogu Zakona o arhivima na okruglom stolu u Hrvatskom saboru!

Foto: fah

Na okruglom stolu u Hrvatskom saboru u organizaciji Mosta nezavisnih lista koje se održalo u srijedu, odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović iznio je svoje viđenje prijedloga Zakona o arhivskoj građi, to jest zamisli “otvaranja arhiva”.

Kao primarni pravni izvor relevantan za ovu temu Pavlović je naveo Preporuku Vijeća ministara članica Vijeća Europe o politici pristupa arhivima br. R (2000) 13 od 13. srpnja 2000. godine, u kojoj piše: „Pristup arhivima je pravo u političkom sustavu koji poštuje demokratske vrijednosti i to pravo pripada svima bez obzira na narodnost, status ili dužnost koju obavljaju.“

Nadalje, u Eksplanatornom memorandumu uz Preporuku, navodi se:

Općenito je prihvaćeno da država nije demokratska sve dok njeni stanovnici nemaju mogućnost upoznati se, na objektivan način, s elementima svoje povijesti za što je bitno stvaranje svijesti kroz europsku suradnju na međunarodnom nivou.“

Naposljetku, u istome dokumentu stoji kako „Bolje razumijevanje novije europske povijesti može pridonijeti prevenciji konflikata sada i ubuduće da bi se stvorila zajednička svijest o zajedničkom nasljeđu koje je sadržano u arhivskom gradivu zemalja Europe.“

Unatoč dužini teksta i razmjernoj složenosti njegove terminologije, u cijelosti donosimo izlaganje Siniše Pavlovića.

Izlaganje na Okruglom stolu Mosta nezavisnih lista o Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima

Uvodno, dužni smo javno izraziti svoje zadovoljstvo sljedećim:

  1. svi klubovi zastupnika u Hrvatskom saboru podržali isu donošenje ZID Zakona o arhivskom gradivu i arhivima predlagatelja Kluba zastupnika Mosta nezavisnih lista (dalje: Prijedlog).
  2. Očitovalo se to i u rezultatu glasovanja gdje 114 zastupnika glasovalo za, a samo su 3 zastupnika bila suzdržana, nitko nije glasovao protiv. Za zaključiti je da gotovo svi saborski zastupnici podržavaju Prijedlog i nitko mu se ne protivi.
  3. Posebno zadovoljstvo nalazimo u činjenici da se rasprava o Prijedlogu nije pretvorila u ukazivanje da postoji nacionalni interes da arhivi ostanu zatvoreni kako se to isticalo prije samo nekoliko godina već je gotovo jednoglasno podržan stav da je javni odnosno nacionalni interes da se arhivi otvore.

Kod toga, suprotno svemu navedenom, a naročito usprkos rezultatima glasovanja, stavljene su primjedbe na Prijedlog od strane Vlade RH i u raspravi u Hrvatskom saboru te obvezan predlagatelj da kod izrade konačnog Prijedloga uzme u obzir mišljenje Vlade RH i prijedloge i primjedbe iz rasprave. Naročito je neuobičajen zaključak saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu po kojem je predlagatelj obvezan da prije izrade konačnog prijedloga zatražiti mišljenja pučke pravobraniteljice, Agencije za zaštitu osobnih podataka, Povjerenika za informiranje i Hrvatskog državnog arhiva.

Zbog svega navedenog, detaljno smo analizirali mišljenje Vlade RH o Prijedlogu te dalje iznosimo neke rezultate naše analize.

U raspravi u Hrvatskom saboru više puta je naglašeno da mišljenje Vlade RH o Prijedlogu nije negativno, ali da postoje značajne zamjerke na tekst Prijedloga. Zato nam je namjera ovdje detaljno analizirati pojedine ključne prigovore na tekst Prijedloga i ocijeniti utemeljenost tih prigovora.

Prije svega, Mostu se prigovara da su promjene koje se nude Prijedlogom pojedinačnog karaktera i odnose se samo na mali dio ukupne arhivske djelatnosti, Vlada RH nasuprot tome smatra da je potrebna izrada zakona cjelovitog karaktera jer je postojeći Zakon iz 1997. godine zastario te su se od donošenja Zakona do danas dogodile bitne promjene, kako se navodi, od pristupanja Hrvatske EU do modernizacije koju podrazumijeva elektroničko doba, pa je potrebna izrada cjelovitog novog zakona. Nadalje se naglašava da je izrada novog cjelovitog zakona i predviđena Planom normativnih aktivnosti, a u trećem tromjesečju ove godine.

Slijedi nekoliko prilično kontradiktornih rečenica u kojima se naglašava da je rad na cjelovitom novom zakonu u završnoj fazi i da se očekuje da prijedlog bude upućen u prvo čitanje prije ljetne stanke Hrvatskog sabora. Nakon toga se naglašava da se u Ministarstvu kulture novi cjeloviti prijedlog (već) usklađuje s Uredbom (EU) 2016/679 o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka te da će sveobuhvatne preporuke usmjerene na suočavanje s prošlošću koje će izraditi Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima obuhvatiti i prijedloge za omogućavanje pristupa javnosti podacima u vezi s kršenjem ljudskih prava i temeljnih sloboda za vrijeme vlasti nedemokratskih režima.

Podsjećamo, tijekom rasprave o Prijedlogu u Hrvatskom saboru, državni tajnik Ministarstva kulture, suočen s kritikama da je upitno hoće li i kada cjeloviti Zakon biti donesen, javno je pokazao svežanj papira govoreći da je to novi Zakon kojem treba još samo završna redaktura da bude pušten u javnu raspravu, a zatim, ubrzo, i u proceduru.

Provjera gornjih navoda i uspoređivanje s podacima iz javnih izvora pokazuje sljedeće:

  1. Potreba donošenja odnosno donošenje novog, cjelovitog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima predviđa se u normativnom planu Ministarstva kulture barem od 2013. godine, a da do sada, iako su od 2014. do 2016. djelovale radne skupine Ministarstva kulture, nije napravljeno ništa. (Izvor: pismo Hrvatskog arhivističkog društva upućeno Ministarstvu kulture dana 9. siječnja 2017. godine, objavljeno na internetskim stranicama HAD)
  1. Nakon inicijative Mosta za donošenje promjena zakona, Ministarstvo kulture formiralo je Stručno povjerenstvo za izradu novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima u sastavu državni tajnik ministarstva kulture i ukupno 10 arhivista. Prema informacijama objavljenim na internetskim stranicama Ministarstva kulture, Povjerenstvo se prvi puta sastalo dana 20. veljače 2017. godine na pripremnoj sjednici na kojoj je jedan od članova povjerenstva održao prezentaciju staroga zakona te je zaključeno da se prezentacija uputi svim arhivima u Hrvatskoj radi rasprave i prijedloga.
  1. Jučer, 4. travnja 2017. godine na stranicama Ministarstva kulture objavljeno je da je Stručno povjerenstvo 30. ožujka 2017. godine održalo i svoju drugu sjednicu. Ne navodi se je li Povjerenstvo primilo primjedbe na prezentaciju s prve sjednice i kakve jer je predmet rasprave, prema objavi, bila „Rasprava o tekstu novog Zakona o arhivskom gradivu i arhivima“.

Dakle, za zaključiti je da je doslovce preko noći učinjeno nešto što nije bilo moguće učiniti godinama, a očigledno samo i jedino zbog najavljene inicijative Mosta i izlaska Prijedloga Zakona o kojem danas raspravljamo. I, kao u onim iritantnim oglasima, to još nije sve. Jedan od zaključaka sjednice jest i da se ne čeka konačni tekst zakona već da se odmah prione na izradu podzakonskih akata koje je potrebno donijeti radi provođenja Zakona.

Na ovo valja reći samo: da Mostove inicijative nije bilo, valjalo bi je izmisliti. O rezultatima danonoćnog rada na tekstu cjelovitog zakona, moći će se suditi kada ga konačno vidimo.

S druge strane, možda je potrebno ovdje podsjetiti i na javno objavljenu najavu Vladinog Vijeća za suočavanje s prošlošću da zaključke i prijedloge Vijeća možemo očekivati početkom sljedeće godine. Stoga, bit će zanimljivo vidjeti anticipaciju tih zaključaka i prijedloga Vijeća u tekstu cjelovitog novog Zakona Ministarstva kulture, a kako se to najavljuje u Mišljenju Vlade RH.

Sljedeći prigovor na Prijedlog koji se iznosi u mišljenju Vlade RH jest da je predlagatelj u nenormativnom dijelu obrazložio potrebu za osuvremenjivanjem sadašnjeg Zakona pojašnjavajući time razloge javnog interesa koji opravdava odstupanje od restriktivnog pristupa u istraživanju gradiva koje sadrži osobne podatke. Nadalje se izlaže argumentacija koja bi trebala pokazati da se predlagatelj neosnovano poziva na Rezoluciju Europskog parlamenta broj 1481 od 25. siječnja 2006. godine na način da značajno proširuje njezin sadržaj u odnosu na tumačenje javnog interesa jer da se navedena Rezolucija odnosi samo na potrebu „otvaranja arhiva uključujući i one iz bivše službe unutarnje sigurnosti, tajne policije i obavještajne agencije“.

Ovdje nećemo zamarati auditorij objašnjavanjima da izraz „uključujući i“ u pravnom izričaju označava dio veće cjeline iz koje se posebno ističu određene dijelovi. U ovom slučaju, jasno je da je riječ o otvaranju svih arhiva, a posebno, da se naglasi i da nitko ne bi mogao reći da mu nije jasno, unutar svih arhiva, a posebno onih koje se odnose na represivni aparat totalitarnih (komunističkih) režima.

Umjesto toga navodimo i nekoliko dodatnih pravnih izvora koji potvrđuju postojanja nedvojbenog javnog interesa za puno i potpuno otvaranje javnih arhiva, kako općenito, tako i onih represivnog aparata totalitarnih režima:

Primarni pravni izvor relevantan za ovu temu jest Preporuka Vijeća ministara članica Vijeća Europe o politici pristupa arhivima br. R (2000) 13 od 13. srpnja 2000. godine. Citiramo:

Pristup arhivima je pravo u političkom sustavu koji poštuje demokratske vrijednosti i to pravo pripada svima bez obzira na narodnost, status ili dužnost koju obavljaju.“

Dalje, u Eksplanatornom memorandumu uz Preporuku, navodi se:

Općenito je prihvaćeno da država nije demokratska sve dok njeni stanovnici nemaju mogućnost upoznati se, na objektivan način, s elementima svoje povijesti za što je bitno stvaranje svijesti kroz europsku suradnju na međunarodnom nivou.“

I konačno:

Bolje razumijevanje novije europske povijesti može pridonijeti prevenciji konflikata sada i ubuduće da bi se stvorila zajednička svijest o zajedničkom nasljeđu koje je sadržano u arhivskom gradivu zemalja Europe.“

Podsjećamo, Republika Hrvatska, kao članica Vijeća Europe bila je zastupljena kod donošenja ove Preporuke.

Nadalje, Preporuka sadrži minimalni set načela za pristup arhivskom gradivu koji set udovoljava ustavnim i zakonodavnim načelima svih zemalja članica Vijeća Europe. Ovakav pristup, tj. određivanja minimalnih načela za uređenje pristupa arhivima izabran je kako bi se našao najmanji zajednički nazivnik prihvatljiv svima, čime se automatski podrazumijeva da je pojedinoj državi članici omogućeno da u svoje zakonodavstvo unese i više od tog minimalnog seta.

U odnosu na arhivsko gradivo iz komunističkog razdoblja, pored dvije općepoznate Rezolucije Europskog parlamenta br. 1096/1996 i 1481/2006 te Deklaracije o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine Hrvatskog sabora (NN br. 76/2006), pravni izvori Europske unije sadrže posebne odredbe o arhivskom gradivu koje se odnosi na to razdoblje. Kod toga, aktualna Uredba EU 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. godine o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) u svojim eksplanatornim odredbama 156 i 158 dopušta državama članicama propisivanje posebnog pravnog režima u odnosu na zaštitu osobnih podataka u svrhe

  • arhiviranja u javnom interesu i
  • u svrhu informiranja javnosti kroz znanstveni i akademski rad, ali i kroz sredstva javnog informiranja.

a posebno u svrhu, citiramo: „pružanja posebnih informacija u vezi s političkim ponašanjem za vrijeme bivših totalitarističkih državnih režima, genocida, zločina protiv čovječnosti, posebice holokausta, ili ratnih zločina.“

Za primijetiti je da se ponovno, omogućuje uvođenje posebnog režima zaštite podataka u odnosu na arhivsko gradivo općenito, a onda i posebno izdvaja arhivsko gradivo iz bivših totalitarističkih državnih režima (u istom rangu kao i genocid, zločini protiv čovječnosti, holokaust i ratni zločini).

Prijedlogu Mosta posebno se zamjera da ne vodi računa o razmjernosti javnog interesa u odnosu na ustavna jamstva iz članka 35. Ustava RH o poštivanju osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, jer da Prijedlog preširoko tumači Rezoluciju Europskog parlamenta br. 1481 iz 2009. godine.

Ovo nije točno iz više razloga.

Prije svega, dva načelna argumenta:

  1. Rezolucija se oslanja na naprijed citiranu Preporuku Vijeća ministara o pristupu arhivima iz 2000. godine koja utvrđuje pravo svih na pristup arhivima i izričito veže stupanj dostupnosti arhivskog gradiva sa stupnjem razvoja demokratskog društva. i
  2. U pogledu razmjernosti pojedinih rješenja iz Prijedloga i eventualnog kršenja ustavnih jamstava iz članka 35. Ustava RH, valja prvenstveno voditi računa da u pitanju nisu prozaični podaci koji govore o potrošačkim navikama pojedinaca ili većih ili manjih grupa građana već podaci koji, kako kaže Preporuka Vijeća ministara, „osigurava preživljavanje memorije čovječanstva“. Ovdje se ne radi samo o papirnatoj memoriji u arhivima već o memoriji koja, kao dio kolektivnog sjećanja, čini dio kulturnog i osobnog identiteta svakog od nas.

Dakle, kada se provodi test razmjernosti u odnosu na Ustavom štićene vrijednosti iz članka 35. Ustava RH potrebno je osvijestiti da se, kao protuteža obiteljskom i  osobnom životu pojedinca, njegovoj časti i ugledu, na vagi testa razmjernosti nalazi memorija hrvatskog naroda i svih građana RH kao dijela europske zajednice naroda i da se radi, ponovno citiramo iz Preporuke Vijeća Ministara, „o esencijalnom i nenadomjestivom elementu kulture“ Republike Hrvatske i Europe u cjelini.

Da je tome tako govori i činjenica da se arhivsko gradivo i način postupanja s arhivskim gradivom stavlja pod posebni pravni režim čak i u propisima o zaštiti osobnih podataka na što ukazuju prethodni citati iz Opće uredbe o zaštiti podataka što, s pravom ili ne, u posljednje vrijeme postaje jedno od najznačajnijih područja regulative EU.

Samim tim ukazuje se da istaknuti prigovor kršenja načela razmjernosti ovdje uopće nema pravni karakter već iz svega proizlazi da je ukazivanje na navodnu nerazmjernost između dvaju zaštićenih dobara izabrano samo kao način za izražavanje prikrivenog političkog neslaganja s kriterijima iz Prijedloga te se takvo prikriveno političko neslaganje samo izražava kao navodna pravna neusaglašenost.

Konkretno govoreći, u arhivskom gradivu iz razdoblja od 1945. do 1990. godine, postoji osobni podaci nekoliko kategorija osoba prepoznatih u javnosti:

  1. Prije svega, za ukazati je da propisi o zaštiti osobnih podataka ne štite osobne podatke umrlih osoba. S obzirom na vremensko razdoblje na koje se podaci odnose, može se procijeniti da se vrlo velika većina osobnih podataka sadržana u arhivskom gradivu iz tog razdoblja odnosi na osobe koje više nisu žive.
  2. Drugu kategoriju čine javni dužnosnici iz toga doba uključujući tu, posebno, i najviše strukture tadašnjih društveno-političkih organizacija, ali i, za današnje kriterije teško zamislivo, književnike, novinare, znanstvenike i dr. tzv. društveno-političke radnike.
  3. Treću, javnosti posebno zanimljivu kategoriju čine profesionalni dužnosnici i zaposlenici represivnog aparata bez obzira na razinu njihovog djelovanja u samom represivnom aparatu.
  4. Četvrto, javnost prepoznaje i neprofesionalne suradnike represivnog aparata koji se pojavljuju u raznim vidovima – od klasičnih konfidenata do pojedinaca obučenih za izvođenje tzv. specijalnih akcija što uključuje razne dezinformacijske kampanje, otmice pa i ubojstva.
  5. Peto, vrlo često se govori o žrtvama totalitarnih režima kao o posebnoj kategoriji čiji se osobni podaci navode u ovom arhivskom gradivu. Također, vrlo često se ističe prigovor da bi objavljivanje osobnih podataka te kategorije osoba dovelo do ponovne traumatizacije tih osoba te se to uzima kao primarni i odlučni argument za barem djelomično zatvaranje arhivskog gradiva.

Ovdje je potrebno napraviti prekid u sistematizaciji pojedinih kategorija osoba i raspraviti izraz „žrtva“ u kontekstu arhivskog gradiva iz tog razdoblja. Naime, radi se o tehničkom terminu preuzetom iz kaznenog i odštetnog prava koji označava osobu na čiju štetu je počinjen kazneni ili civilni delikt.

U kontekstu arhivskog gradiva iz predmetnog razdoblja iznose se brojni prigovori u odnosu na uporabu izraza „žrtva“ kako od nekih autora tako i od strane samih „žrtava“. Tako npr. Roland Jahn, poznati njemački borac za ljudska prava, novinar i aktualni Savezni povjerenik za dokumente u intervjuu za tportal.hr novinaru Gordanu Duhačeku navodi:

Nekim ljudima je teško da to što su bili ograničeni u slobodnom djelovanju, razumiju kao da su bili žrtve. Ali svatko tko je zbog kritika DDR-ova režima završio u zatvoru je žrtva, svatko tko je upucan u pokušaju prelaska Berlinskog zida je žrtva. Nema potrebe okolišati. No baš u tome jest srž suočavanja s prošlošću – osloboditi se pozicije ili uloge žrtve. Neki su to uspjeli i za vrijeme DDR-a, a građani koji su sudjelovali u revoluciji rušenja DDR-a su baš pokazali da više ne žele biti žrtve. Osloboditi se tereta prošlosti kroz suočavanje s prošlošću znači osloboditi se i pozicije žrtve. Strašno je važno ne biti vječno zarobljen u prošlosti, jer to uništava budućnost.“ (objava 13. kolovoza 2015., pristup 4. travnja 2017. godine)

Slične prigovore uporabi pojma „žrtve“ imali smo prilike čuti u razgovorima s pripadnicima obitelji ubijenih hrvatskih političkih emigranata, pa i s nekim pojedincima koji su preživjeli progone, maltretiranja ili čak političke atentate. Oni pojmu žrtve suprotstavljaju svoj stav da oni nisu bili žrtve već borci protiv totalitarnog režima ili jednostavno borci za slobodu hrvatskog naroda i Hrvatske. Zato s ovim pojmom valja biti vrlo oprezan i molimo da prihvatite da ga koristimo kao uvriježeni tehnički termin ali s punom sviješću i razumijevanjem za prigovore koji su mu upućeni.

Konačno, da se vratimo našoj kategorizaciji osoba postoji cijeli niz osoba koje se u pravnoj teoriji naziva „slučajni očevidac“, dakle, o onoj kategoriji osoba koje aktivno ne učestvuju u događajima već se jednostavno zateknu na mjestu događanja ili su, rjeđe, nesvjestan objekt nečijeg postupanja.

Naravno, nameće se pitanje kako odrediti mjeru dostupnosti osobnih podataka za svaku od navedenih grupa i koje kriterije pri tome primijeniti?

Ostaje nepoznato kako utvrditi je li netko progonitelj ili žrtva progona? Što s pojedincima koji su u različitim vremenskim razdobljima žrtve da bi potom – ucjenom, iznudom, torturom, maltretiranjem obitelji i sl. postupcima – postali progonitelji? Što s onima koji su istovremeno i progonitelji i žrtve? Kako provesti test razmjernosti u tom slučaju?

Osim rijetkih iznimki, teorija i praksa se uglavnom slažu da javne osobe i progonitelji ne zaslužuju zaštitu osobnih podataka ili barem ne u onoj mjeri koliko druge kategorije kako smo ih ugrubo skicirali. S druge strane, mnogo je onih koji zagovaraju zaštitu, pa i neograničenu, osobnih podataka žrtava.

Ovdje nastupaju praktični problemi. Naime, da bismo utvrdili je li netko zaista progonitelj ili žrtva potrebno je saslušati osobe o kojima se radi, proučiti arhivsko gradivo, čuti svjedoke ako ih još ima … Ukratko, bilo bi potrebno provesti duboko i detaljno povijesno istraživanje da bi se odlučilo je li legalno dopušteno određene podatke sadržane u arhivskom gradivu staviti na raspolaganje javnosti radi (povijesnog) istraživanja. Naravno, u ovome što je upravo izrečeno nedostaje samo jedna stvar: elementarna logika. Naime, ponavljamo: da bismo odlučili smijemo li nešto istraživati, trebali bismo prvo provesti istraživanje smije li se to isto istraživati.

Drugi praktični problem jest da to netko mora učiniti. Nekome moramo dati ovlasti da to učini. Ovo već samo po sebi, u realnom svijetu u kojem živimo, ponovno znači zatvaranje arhiva i arhivskog gradiva. Jer Hrvatska jednostavno nije Njemačka.

Kod takvog stanja stvari, koliko god se trudili političkim testom razmjernosti stvoriti privid legalnog i legitimnog pristupa problemu, imamo, suštinski, samo dva moguća izbora:

  1. Ostaviti arhive zatvorene suprotno svim zahtjevima iz Preporuke, Rezolucija i Deklaracije kako su naprijed navedeni;

ili,

2. Upravo zbog zahtjeva iz Preporuke, Rezolucija i Deklaracije, prihvatiti pristup Mosta sadržan u Prijedlogu i sve podatke otvoriti vodeći se prije svega i naročito činjenicom da se radi o arhivskim podacima koji u bitnome oblikuju kolektivno sjećanje hrvatskog naroda i građana Hrvatske i da ta činjenica preteže pred interesom bilo kojeg pojedinca da njezina ili njegova uloga i/ili njezini ili njegovi osobni podaci izostanu iz kolektivnog sjećanja i povijesti.

Bude li potrebno, detaljniju argumentaciju za ovdje izloženo dat ćemo dalje u raspravi.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr