Imenovanje Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture u novoj hrvatskoj vladi, a ubrzo potom i njegovo preuzimanje dužnosti te prvi potezi koje je povukao, izazvali su lavinu prosvjeda i doslovni ulični linč. Glavni su prigovori pri tomu jasno eksplicirani – novi ministar nema nikakvo ime u „hrvatskoj kulturi“, a njegova su javno iskazana stajališta oglašena za filofašistička, odnosno „ustaška“, pa su sukladno tomu u punoj suprotnosti s obnašanjem funkcije u resoru koji mu je pripao. Njegovo nepoznavanje „kulturne problematike“ dokazano je dokidanjem financiranja „neovisnih (internetskih) medija“, a sam taj postupak motiviran je (slijedom prigovora) upravo njegovim ideološkim stajalištima. Dio „kulturne javnosti“ krenuo je u ozbiljan pohod rušenja novoga ministra, pri čemu su poticaji za sve to, pa i „orkestracija“ (da ostanome u „kultunom“ miljeu) došli iz sfere profesionalne politike, odnosno iz krugova onih koji su krajem prošle godine morali napustiti poziciju vlasti.
No, što je stvarni sadržaj optužbi koje se iznose protiv novoga ministra? Poznaje li on „hrvatsku kulturu“ i može li se nositi s problemima iz toga resora? Kratak i jasan odgovor na ta pitanja (podrazumijeva li to stanje u toj društvenoj domeni kako ga vide sami akteri) mora biti jasno odrečan – Zlatko Hasanbegović vjerojatno zna puno o hrvatskoj kulturi, ali on jednostavno (ako je suditi po prvome potezu) nije u stanju ispuniti očekivanja elite one „hrvatske kulture“ o kojoj je tu stvarno riječ, i to, ma kako to paradoksalno moglo zvučati, jer nije dio toga miljea. Novi ministar nije, naime, „umrežen“ u sustav kojemu je stavljen na čelo i ne zna ili ne želi poštivati nepisana pravila koja u tome sustavu vrijede. Ta nepisana pravila, koja govore o tomu kako se, koliko i komu novaca u tome sustavu dijeli, zapravo su najvažniji element „lokalnoga znanja“ koje omogućuje obavljanje funkcije ministra, i daleko su vrijednija od goleme i složene mreže zakonske regulative koja formalno regulira upravo ta ista pitanja. Pravo „lokalno znanje“ koje omogućuje perpetuiranje cijeloga sustava (i „normalnoga“ obavljanja ministarske dužnosti – zato su svi dosadašnji ministri/ce bili dio „kulturne scene“) je ono znanje koje govori kako, prividno se držeći te iste regulative, izvesti stvari tako da novac dobiju oni „koji trebaju dobiti“. U tome je stvarna tajna „lokalnoga znanja“!
„Osinje gnijezdo“ u koje je svojom prvom intervencijom ušao Zlatko Hasanbegović – njegovo dokidanje cijeloga jednog pogona
„Hrvatska kultura“ u kojoj je oblikovano to „lokalno znanje“ zapravo je neobična stvar – stanovnici naše države, naime, očajno su loši potrošači „kulturnih dobara“ koja se u nas proizvode. Kako sada stvari stoje, teško je ovdje očekivati da bilo tko od onih što se bave bilo čime što je „elitna“ kultura, kako u onome klasičnom smislu „visoke“ umjetnosti tako i one „avangardne“, zarade na tržištu dovoljno za preživljavanje – bez obzira na to je li riječ o piscu, slikaru, glazbeniku, glumcu ili redatelju, vrlo teško se od publike namiruje dovoljno sredstava za platiti stan i hranu, a da se o bilo čemu drugome i ne govori. U takvoj situaciji cijeli pogon „elitne/avangardne“ kulture, kojega u prvome redu tvore umjetnici i oni koji se za takve izdaju, praktično živi na državnim sredstvima i to najvećim dijelom u krajnje skromnim okvirima. Pa ipak, dovoljan je tek i površan pogled na javnu scenu da bi se vidjelo kako ima umjetnika čiji je život daleko od bilo kakve skromnosti – stanovi, automobili, odjeća, putovanja i uopće životni stil tih ljudi (čije slike se objavljuju u rubrikama „poznati“) podrazumijevaju visoku razinu prihoda. Na drugoj strani, međutim, nitko od njih ne objavljuje knjige koje se prodaju u stotinama tisuća primjeraka, svira glazbu i snima filmove ili radi predstave koje slušaju i gledaju desetine ili stotine tisuća ljudi, odnosno prodaje slike za desetine tisuća kuna, pa da bi si temeljem toga mogao priuštiti takav stil života.
Iako je na prvi pogled to prilično misteriozna situacija – određeni ljudi očigledno raspolažu sredstvima koja su u punome nesrazmjeru s onim što su u stanju zaraditi na tržištu – sve to nije teško objasniti. „Tajna“ je zapravo ono „lokalno znanje“ o tomu kako, koliko i kome usmjeriti državnoga novca koji se izdvaja za „našu kulturu“. Upravo u to svojevrsno „osinje gnijezdo“ je svojom prvom intervencijom ušao Zlatko Hasanbegović – njegovo dokidanje cijeloga jednog pogona koji se već bio uštimao kao integralni dio sustava, i koji je samo još jednom potvrđivao i utvrđivao da je dosadašnji način raspodjele državnog (i paradržavnog) novca bio ispravan (hvalospjevi u tim medijima su bili dokaz uspješnosti načela te raspodjele – ako vam se čini da je to perpetuum mobile posve ste u pravu), razlog su pojavi panike, prosvjedima i zahtjevima za njegov odlazak. Novi je ministar posve ispravno detektiran kao loose canon, čovjek koji je posve nepredvidljiv na mjestu koje zahtijeva punu predvidljivost.
Hasanbegović predstavlja opasnost za vrlo moćan ali i uzak gremij hrvatske kulturne „elite“
Upravo je zato Zlatko Hasanbegović proglašen za fašistu – on predstavlja opasnost za vrlo moćan ali i uzak gremij hrvatske kulturne „elite“; njegovi nekotrolirani postupci mogu vrlo brzo dovesti u opasnost cijelu zgradu „hrvatske kulture“ koja se gradi evo već punih dvadeset i pet godina. Ta je zgrada, započeta zapravo još daleke 1945. godine, doživjela gotovo razorni potres početkom 90-ih godina prošloga stoljeća. Tada su se, po današnjem tumačenju, pojavile „horde nekulturnih Hercegovaca“ (opći naziv za sve koji su rušili komunizam) kojima nije bilo jasno kakvi su to „ugledni neovisni i slobodni umjetnici“ koje gotovo nitko ne čita, ne sluša i ne gleda njihove „proizvode“, a koji k tomu četrdeset i pet godina nisu vidjeli ništa od totalitarizma jugoslavenskoga socijalizma te su svojim djelovanjem zapravo vrlo aktivno sudjelovali u stalnoj reprodukciji toga totalitarizma. No, vlast koja je uspostavljena 1990. ipak nije bila sklona takvom radikalnom tumačenju – „ugledne umjetnike“ (kao uostalom i „ugledne znanstvenike, intelektualce“ itd.) nije bilo jednostavno moguće tek tako „otpustiti“ jer ih nije imao tko zamijeniti, a ne može se praviti država bez njih, odnosno njihove „kulture“. Sa svoje strane, ne bi li se nekako izvukla iz škripca i dodvorila novoj vlasti, cijela je ta scena zatomila svoj žal za „Jugoslavijom i socijalizmom“ te prihvatila nove nacionalne okvire – metaforički rečeno stara je građevina pogođena potresom zakrpljena, malo joj je promijenjena i dotjerana fasada i kao takva je dalje dograđivana.
Stari ideološki narativi premazani su novom nacionalnom bojom te je u tome samodostatnome sustavu nadalje sve funkcioniralo po receptu koji je odavno koristio pater familias cijele te bulumente, Josip Broz Tito, a koji je glasio: „daj desni žmigavac, a idi lijevo“! „Elita“ se nadalje (biološki) samoreproducirala u cijele dinastije, a tek je s vremena na vrijeme agregiran u taj krug poneki biološki nasljednik nove/stare političke i gospodarske elite, netko od one djece koju su oduševljavale američke serije i holivudski filmovi o životu mladih u „umjetničkim“ krugovima.
Očajnička borba izgladnjelih piranha za ono malo mesa što je još stizalo u skučeni bazen
Sve bi to i nadalje klapalo da se nije dogodila kriza 2008. godine. Korumpirana i nesposobna vlast ondašnjega (Sanaderova) HDZ-a izgubila je izbore 2011. godine, a na valu pučkoga nezadovoljstva na vlast je došao mladi i neiskusni Zoran Milanović. Svoju je ekipu složio od „mladih“, a zapravo neiskusnih i nesposobnih partijskih mediokriteta i sponzoruša te opakog kompradorskog stručnog odjela za korupciju i nepotizam zvanog H(rvatska) N(arodna) S(tranka). Takvi kakvi su bili, neuki i nesposobni, naravno da se nisu znali nositi s krizom – jedino što su znali i umjeli bilo je dodati novi golemi teret ionako neizbalansiranom državnom proračunu kroz postupak koji se ponajbolje opisuje pučkom dosjetkom o „uhljebljenju“. Desetine tisuća važnih i manje važnih klijenata zadovoljeno je zapošljavanjem na teret državnog proračuna, državnih tvrtki i paradržavnih organizacija, a novac za alimentiranje cijeloga tog pogona, poput svojih bioloških i duhovnih roditelja iz doba socijalizma, našli su kroz najjednostavnije moguće postupke – cijeđenjem ionako iscjeđenih podanika i uzimanjem sve većih i većih kredita u inozemstvu. U takvoj situaciji naravno da je „naša kultura“ prošla najgore te je novca za održavanje cijeloga sustava bilo sve manje i manje, pa je već tada počela očajnička borba izgladnjelih piranha za ono malo mesa što je još stizalo u skučeni bazen – pitanje od presudnoga značenja postalo je ono tko će kontrolirati preostale sigurne kulturne „krave muzare“ (televizija, film, etablirani „kulturni festivali“ i sl.).
Milanovićev jedrenjak mediokriteta i sponzoruša sigurno završava na sprudu golemoga pučkog nezadovoljstva
Novi element u cijeloj priči pojavio se u suton „partijske“ vlasti – američki „čarobnjak“ za „odnose s javnošću“, doveden kako bi spasio što se spasiti dade, jasno je uočio da Milanovićev jedrenjak mediokriteta i sponzoruša sigurno završava na sprudu golemoga pučkog nezadovoljstva ako se na njega ne istakne ideološko jedro kojim se može uhvatiti bar kakav takav vjetar podrške! Nesposoban i lijen za bilo kakav ozbiljan posao, o čemu je javno govorio jedan od rijetkih sposobnih ministara koji je morao napustiti njegovu vladu, Z. Milanović se vrlo brzo i uspješno pronašao u roli ideološkoga vođe u svijetu koji je podijelio izrekavši sudobonosno „mi ili oni“! Oko njega su se odmah okupili svi oni koji se 1990. godine s gorčinom sjećaju kao velikoga poraza; priključio im se i dio novih generacija koje se socijalizma ne sjećaju no kojima ideološke bljezgarije toga doba, oslobođene tereta stvarnosti koja je iza njih stajala (od „Obrovca“ pa nadalje) i u najboljem svjetlu prikazane u preostalim visokoškolskim ideološkim utvrdama, iz današnje perspektive izgledaju vrlo privlačno; „tvrdu jezgru“ pak tvore svi oni mediokriteti i sponzoruše koji su pri „uhljebljivanju“ prošli najbolje i koji su egzistencijalno zainteresirani za održanje status quo-a. Taj šaroliki skup stvarnih konzervativaca (jer je njihov cilj povratak u prošlost a onda i očuvanje svijeta koji je postojao prije 1990. godine) kao svoga „Drugog“ je odabrao „ustaše i desničare“ i to u zemlji koju i danas u političkome smislu karakterizira iznenađujuće niska razina podrške krajnjoj desnici (sve stranke krajnje desnice, koja je po svemu operetna formacija, ne bi danas, ujedinjene, uspjele prijeći izborni prag od 5% glasova). No, kao i prije 1990. godine, za te ljude stvarnost ne predstavlja relevantan čimbenik – za njih nije važno ni što vi govorite, ni što radite, jer oni znaju što mislite! Mentalni obrasci Stasi-ja (ovdje se valja prisjetiti stare latinske izreke nomen est omen), higijeničara duha koji su bili u stalnoj potrazi za neprijateljskim mislima i kad one nisu izgovorene, još uvijek vlada u krugovima koji sebi tepaju „lijeve liberalne građanske snage“ (a da pri tomu nemaju ni jednoga od ta tri elementa).
Tako se na ideološkim barikadama našao otprilike isti mizerni broj „ustaša“ i „antifašista“ – ako se na trgu sv. Marka okupilo 500-injak pristaša „partizana“, ni broj onih koji su urlali „za dom spremni“ na impresivnom okupljanju običnih ljudi koji su jasno iskazali maršom kroz Savsku protivljenje povratku na „verbalni delikt“ zacijelo nije prelazio nekoliko desetina ili par stotina ljudi. Ostatak Hrvatske zblanuto gleda kroz medijske naočale što su ih jedinim doista pozornim planiranjem i djelovanjem u godinama svoje vladavine dvojac Ivo Josipović i Z. Milanović obojili izrazitom crvenom bojom (kroz instaliranje „nosača paštete“ na čelo državne televizije i posebnu „poreznu i oglašivačku politiku“ u odnosu spram „privatnih“ medijskih kuća). Pri tomu kod goleme većine (bar onih kojima još nije kasno) sve više sazrijeva misao da je „vrag odnio šalu“ i da je već krajnji trenutak „glasovati nogama“ pakirajući kofere za Njemačku, Irsku ili neku sličnu destinaciju.
Ova vlada mora pod hitno djelovati – i to mora djelovati u prvome redu upravo u resoru Zlatka Hasanbegovića
U takvim okolnostima i ukoliko ne želi da joj se cijela država već tijekom ovoga četvorogodišnjeg mandata (ako toliko uspiju ostati na vlasti) ne pretvori u starački dom kojim upravlja nekoliko desetina partijskih mediokriteta i sponzoruša, ova vlada mora pod hitno djelovati. I to mora djelovati u prvome redu upravo u resoru Zlatka Hasanbegovića, jer se tu promjene najbolje i najjasnije vide te daju nadu kako će dugoročnije mjere u drugim segmentima društva ipak otvoriti mogućnost života od svoga rada, bez onih koji na tuđoj grbači žive od državne „sise“ napunjene vanjskim kreditnim linijama (odnosno novcem koji svi moramo vraćati). Jednostavno rečeno, novi ministar (kao uostalom i cijela vlada) moraju naći načina kako iz prikupljene goleme količine činjenica (a to je statistika nemušte državne administracije, koju se posve opravdano opisuje izričajem „Uhljeb d.o.o.“) složiti informacije iz kojih proizlaze argumenti za djelovanje. Tek će se nakon uspostavljanja takvoga sustava, koji podrazumijeva da se na poslu radi a ne love „ideološke vještice“, moći doći do zaključaka što u hrvatskoj kulturi (osim onih tradicionalnih vrednota nacionalne kulture, koja još uvijek nije spremna za „ropotarnicu povijesti“) podupirati državnim novcima. Potpora naime u današnjem svijetu podrazumijeva (utemeljenu) nadu kako će poslužiti stvaranju takvih „kulturnih dobara“ koja mogu (bar jednim dijelom) naći stvarne korisnike te izgraditi novi sustav „potrošnje“ tih istih dobara. Već je na prvi pogled jasno kako se radi o poslu koji nije jednostavan, no koji to posao što ga se ozbiljno radi jest …
V. Pusić je implicitno ali i izravno podijelila krivnju za rat iz prve polovice 90-ih godina na Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana
No, kakav je to profil „lovaca na ustaše“? Na to ću pitanje pokušati odgovoriti raščlambom jednoga slučaja, i to ne neke egzaltirane starije dame s aktivističkim porivom ili mladoga pripadnika Radničke fronte jer takvi u najvećem broju slučajeva zapravo i ne znaju u čemu sudjeluju. Moja je raščlamba usmjerena na uglednu, smirenu i naizgled razložnu građansku političarku, koja djeluje kao da zna o čemu govori – nije teško iz ovoga opisa zaključiti da je riječ o Vesni Pusić, donedavnoj ministrici vanjskih i europskih poslova. V. Pusić je, dakle, kao prvo odavno pripadnica i to (bar se takva slika u javnosti stvara) vrlo ugledna (u zvanju redovitoga profesora) akademske zajednice, pa valjda već tom logikom zna što govori. No, je li to baš tako? Potraži li se odgovor kod jedne doista respektabilne i autoritativne znanstvenice, kojoj se nikako ne može pripisati politička pristranost, slika će se u hipu promijeniti. Naime, još dok je 90-ih godina prošloga stoljeća V. Pusić djelovala kao aktivna pripadnica akademske zajednice objavila je knjigu svojih socioloških (politoloških) rasprava pod naslovom Demokracije i diktature koju je politologinja Mirjana Kasapović na stranicama časopisa Politička misao (36/2/1999) ocijenila na slijedeći način: „Knjiga Demokracije i diktature ne može se, na žalost, ubrojiti u respektabilne priloge tranzicijskoj teoriji. Temelji se na neizgrađenome analitičkom pristupu i nepreciznoj i proizvoljnoj uporabi temeljnih pojmova političke teorije. Autorica ne luči jasno i dosljedno političke režime i političke procese, političke procese i političke postupke, političke institucije i političke institute. Recepcija referentne literature je oskudna i u njoj prednjače čitljivi, ali nerijetko površni tekstovi iz američkog časopisa Journal od Democracy … Opisi tranzicijskih procesa u pojedinim zemljama naprosto su činjenično netočni … Neobično su površne, a mjestimice i netočne, interpretacije političkih događaja i procesa u Hrvatskoj od 70-ih godina do danas“ (u tekstu ovakvoga formata nemoguće je ukratko prikazati na koji je način iskrivljena povijesna raščlamba). Sve to završava jedinim mogućim zaključkom: „Ova knjiga zacijelo nije najlošiji primjerak domaće sociološke produkcije, ali se nalazi pri njezinu kvalitativnom dnu“. Kratko i jasno – čini se (ponavljam: čini se) kao da V. Pusić sociolog i politolog baš i ne zna što govori!
Zna li, pak, V. Pusić što govori kad nastupa s političke govornice? I tu će se odgovori pokazati neočekivanima. Jedna od u javnosti najpoznatijih afera vezanih uz ono što je V. Pusić izgovorila svakako je tvrdnja da je Vice Vukojević 1993. godine u logoru Vojno kod Mostara silovao nepoznatu Bošnjakinju. V. Pusić je tu tvrdnju uporno javno ponavljala tražeći odgovarajuću reakciju nadležnih tijela Republike Hrvatske. Do te je reakcije doista i došlo 2007. godine, no višegodišnja istraga policijskih i sudbenih organa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pokazala je ne samo da Vice Vukojević nije nikoga silovao, nego da i „anonimna Bošnjakinja“ zapravo uopće ne postoji! Je li se V. Pusić zbog svega ispričala – naravno da nije, nije joj to očigledno palo ni na kraj pameti. Kako bi joj to palo na pamet kad (kako ona to voli reći) „svi znaju“ i „svima je jasno“ da je V. Vukojević silovao nepoznatu Bošnjakinju, unatoč tomu što to nije istina (svaka sličnost s „ustaštvom“ Zlatka Hasanbegovića nije slučajna). Kad je već postala ministrica vanjskih poslova V. Pusić je za službene posjete Beogradu dala intervju tamošnjoj medijskoj kući te je tom prigodom izjavila, govoreći o događajima na koje su se odnosile međusobne tužbe Hrvatske i Srbije za genocid: „Događaji i stvari zbog kojih, ako to postavite na taj način, to te dve države žele (sc. dobiti presudu na međunarodnome sudu) nisu događaji i stvari za koje su odgovorni ljudi koji danas vode te dvije zemlje. Odgovorni su neki drugi ljudi koji su ih vodili u to vrijeme“. Iako je po povratku u zemlju ustvrdila „ja znam što govorim“ ipak je taj intervju uklonjen sa službenih stranica njezina ministarstva, što je prilično naivan način „zametanja tragova“ obzirom na činjenicu da je televizijskom kamerom snimljeni intervju i danas dostupan na internetskoj stranici kuće b92 (odatle potječu i ovdje precizno reproducirane rečenice). Uglavnom i bez okolišanja V. Pusić je implicitno ali i izravno podijelila krivnju za rat iz prve polovice 90-ih godina na Slobodana Miloševića i Franju Tuđmana, a da joj je savjest (ne ulazeći ovdje u stvarne motive) zbog te izjave bila nečista dokazuje i uklanjanje intervjua. Pogledaju li se stvari malo pozornije postat će jasno da je implicitno izjednačavanje krivnje Miloševića i Tuđmana samo nastavak onoga što je govorila i pisala 90-ih godina 20. stoljeća, a onda ovjerila u kolovozu 2003. predlažući da tadašnja hrvatska vlast angažira ni manje ni više no britanskoga publicistu Mishu Glennyja kao lobistu za ubrzavanje procesa prijema Hrvatske u EU. Na prvi pogled bizarna ideja (Glenny se zapravo 90-ih godina ponašao i govorio kao da je doslovno srpski, odnosno Miloševićev lobist, a je li to i stvarno bio nemoguće je utvrditi, no za izvesti takav zaključak treba tek osrednja pamet pri čitanju njegova poznatog djela The Fall of Yugoslavia iz 1992. godine) navela je tadašnju dopresjednicu Liberalne stranke Andreu Feldman da na tiskovnoj konferenciji svoje stranke izjavi kako „Vesna Pusić očito nije čitala njegove knjige“. Reakcija A. Feldman, koja je pokušala naći racionalno objašnjenje za činjenicu da pripadnica političke elite (a V. Pusić je tad bila saborska zastupnica) predlaže korak koji može imati isključivo političku štetu za državu u kojoj se ta ista osoba profesionalno bavi politikom, posve je prirodna, ali se ovdje ipak radi o nečem drugom. Prijedlog V. Pusić je, uzme li se u obzir sve naprijed rečeno, zapravo proizlazio upravo iz toga što je ona čitala M. Glennyja te je iz njegovih stajališta i očekivala korist, odnosno ono što je ona smatrala korisnim.
* prof. dr. sc. Mladen Ančić rođen je 1955. u Sarajevu (BiH). Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1980. diplomirao je povijest. Od 1981. pohađao je postdiplomski studij Srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je stekao titulu magistra povijesnih znanosti 1985. Od 1987. radio je na Institutu za Istoriju Bosne i Hercegovine. Godine 1993. dobiva namještenje znanstvenog asistenta na Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Doktorskom tezom pod naslovom »Ugarsko-hrvatsko kraljestvo i Bosna u doba anžuvinske vlasti (1300.–1387.)« godine 1996. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu stekao je titulu doktora humanističkih znanosti. Sudjelovao je s priopćenjima u radu mnogih znanstvenih konferencija i skupova u bivšoj Jugoslaviji, Italiji i Mađarskoj. Zaposlen je u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Od školske 1997./1998. godine predaje predmete “Povijest Hrvatske 7.-12. stoljeća” i “Povijest hrvatske 12.-16. stoljeća” na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je održao i nastupno predavanje 2001. godine te 2004. izabran u naslovno zvanje Izvanrednoga profesora. Od 1. lipnja 2008. radi na Sveučilištu u Zadru u zvanju izvanrednoga profesora, a 2010. izabran je u redovitog profesora.