Ovih je dana Fra Mario Knezović komentirao prljave optužbe na račun fra Bernardina Sokola i, povezano s time, ružne riječi upućene Predsjednici Republike Hrvatske što je nazočila otkrivanju spomenika fra Bernardinu Sokolu.
Ovdje tome želim dodati promišljanje o sličnom napadu na fra Sokola i gđu Predsjednicu koji je došao iz pera g. Miljenka Jergovića. U svojemu komentaru u „Jutarnjem listu“ od 24. rujna 2019. g. Miljenko Jergović je kritizirao gospođu predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović zato što je nazočila otkrivanju spomenika fra Bernardinu Sokolu na Korčuli. Prema Jergoviću, partizani jesu na kraju rata ubili fra Sokola bez suđenja, ali je on navodno Nijemcima prije toga prijavio skrovište 7 partizana koje su Nijemci onda pobili. Nadalje g. Jergović uspoređuje povijesnu i medicinsku znanost i kaže:
„Povijest je, pak, egzaktna u nalazima, u činjenicama, u događajima i datumima, a slobodna u tumačenju. I skoro bi se reklo da je slična medicini. Egzaktno je da je pacijent bolestan, a na liječniku je kako će ga i hoće li ga liječiti.“
Prve dvije rečenice su točne, ali da je „na liječniku kako će ga (pacijenta) i hoće li ga liječiti“, misao je koja nema veze ni s medicinskim pravilima niti sa stvarnošću. Liječnik mora liječiti pacijenta, a kako će ga liječiti odlučuje prema preciznim uputama i propisima koji se zovu „kliničke upute (postupnici)“, „“standardizirani postupci (SOP), algoritmi i sustavni pregledi i metaanalize koji se zajedničkim imenom zovu „Medicina (klinička praksa) zasnovana na dokazima“.
Velika je sramota reći to što je rekao g. Jergović, ali mogli bismo mu to oprostiti s obzirom da nije stručnjak ni za povijest niti za medicinu. No malignost i nepoštenje ne mogu mu se oprostiti, pače, hrvatska javnost mora znati koliko je u krivu i maliciozan bio kad je nadalje napisao:
„Međutim, postoji i starija povijesna činjenica: fra Bernardin Sokol njemačkoj je komandi u Korčuli u ljeto 1944. prijavio da se na obližnjem otočiću skrivaju sedmorica partizana… To su, dakle, povijesne činjenice o čijoj su vjerodostojnosti posvjedočili časna sestra Manes Karninčić, fratri s Badije, koji su surađivali s partizanskim pokretom, otočki partizani, kojih do prije petnaest-dvadeset godina nije bilo malo među živima. I premda su svi oni danas mrtvi, njihovo je svjedočenje živo. Ono povijest čini egzaktnom.“
Tu Jergović dotiče pitanje dokaza. Poznajem dokazivanje i čestitost u medicinskim istraživanjima i ovdje tretiram Jergovićeve riječi po kriterijima i moralu dokazivanja u medicini.
1. Jergović nema dokaza da je fra Sokol Nijemcima prijavio partizane. Tračevi nisu dokaz. Svjedočenja mogu biti dokaz, ali za to moraju biti pisana (snimljena s pristankom) i potpisana. Mora se izvan svake sumnje dokazati da svjedoci nisu svjedočili pod prisilom ili iz interesa.
2. Mora se saslušati sve svjedoke, a barem neki fratri su izjavili da fra Sokol nije prijavio partizane. Kriteriji uvjerljivosti moraju biti isti za sve svjedoke.
3. U slučaju da su svjedočenja kontradiktorna, svjedoke se mora suočiti, a kad to nije moguće (npr. da su umrli) onda se analizira pouzdanost njihova svjedočenja, okolnosti svjedočenja, kontradiktornosti i podudarnosti s drugim događajima i slično (to je znanost forenzike).
4.Da je fra Sokol Nijemcima doista prijavio partizane, u arhivi te njemački komande postojala bi o tome zabilješka. Ako zabilješke nema, mogli su je uništiti samo partizani, ili se i danas krije u nekom zanemarenom arhivu. Pošten i školovan istraživač tražio bi takvu zabilješku i objasnio kako ju je tražio, tako da forenzični stručnjaci mogu zaključiti je li sve napravio stručno i maksimalnim naporom. Ništa od toga nema Jergović u sklopu svojih optužbi, kao što nemaju ni oni slični njemu (D. Markovina, koji je tu laž i proširio). Ako imaju, neka to iznesu u javnost.
To nas dovodi do pitanja poštenja, odnosno znanstvene čestitosti. Ljudima poput Markovine i Jergovića, odnosno cijeloj komunističkoj svijesti, posebno je slatko lagati protiv Katoličke crkve. Dajem sada dva primjera takvih laži, koji su toliko sigurni i impresivni da, kad bi se primijenio znanstveni moral i kriteriji, nikad više ni jedan komunist (danas se nazivaju „antifašistima“, „socijalistima“, čak i „liberalima“) ne bi smjeo u javnosti nastupati s objedama protiv Crkve, vjere, svećenika i redovnika. Slučaj prvi: Alojzije Stepinac i Židovi Generacije učenika u svim su jugoslavenskim školama (dakle i ja, više puta) učene da je Stepinac bio kolaborator, zločinac, da je… nema kraja nizu optužbi… do toga da je njegova izreka „Srbe na vrbe“.
Mnogo godina poslije, židovska povjesničarka dr. Esther Gitman dokazala je upravo suprotno: da je Stepinac spasio tisuće Srba i Židova (komunista, Roma i mnogih drugih) i da mu je u tome svesrdno pomagao hrvatski puk. I procijenila je da je Stepinac – na međunarodnoj razini – jedan od najčasnijih ljudi II. Svjetskoga rata i – STUP LJUDSKIH PRAVA.
Kad malo bolje promislimo, vidimo strahovitu štetu – nacionalnu, vjersku, intelektualnu i političku koja je time bila nanesena Hrvatskoj i Hrvatima.
Slučaj drugi: Ivo Josipović i redovnici sa Širokoga Brijega
Taj slučaj je svjež, star tek nekoliko mjeseci i zato je posebno dojmljiv, poučan i provjerljiv. Ukratko, g. Ivo Josipović je javno ustvrdio da su (pobijeni od partizana) redovnici sa Širokoga Brijega bili „legalan ratni cilj“ – „jer su zajedno s ustašama, s oružjem u ruci branili svoj grad i samostan“.
No Hrvatski tjednik je 6. lipnja 2019. donio neoborive forenzične dokaze o četiri identificirana širokobriješka franjevca koji su ubijeni hitcem u glavu i zatrpani u masovnu grobnicu kraj Zagvozda. Dakle se ni Jergović, ni Markovina, ni Josipović nikad više ne bi smjeli pojaviti u hrvatskoj javnosti, kao ni oni koji govore poput njih.
O isprikama ili kaznama za širenje lažnih vijesti, uznemiravanje javnosti i klevete da ne govorimo. Govorimo o znanosti i moralu i vidimo da su se ta trojica sami prokazali. Valjda su mislili da su pametniji od nas, a sigurno su mislili da su pametniji nego što jesu. Matko Marušić, profesor emeritus Split
Budući da je g. Jergović svoj napad na gđu Predsjednicu objavio u „Jutarnjem listu“, tom sam listu 25. rujna 2019. poslao i ovu reakciju, s popratnim pismom:
Poštovani gospodine uredniče, u privitku Vam šaljem svoje pismo, reakciju na članak g. Miljenka Jergovića od 24. rujna u kojemu je govorio o gđi Predsjednici Kolindi Grabar Kitrović i podizanju spomenika fra Bernardinu Sokolu na Korčuli. Iskusan sam znanstvenik i poznajem znanstvenu metodu u medicini i znanosti općenito (to sam predavao, publicirao i udžbenik o tome napisao) i želim reagirati na krive navode g. Jergovića o dokazima i moralu u znanosti, napose u odnosu na medicinu, koju g. Jergović u tom članku uspoređuje s povijesnom znanosti (također većinom krivo). Molim Vas da ovaj moj prilog objavite u Jutarnjem listu – na korist Vaših čitatelja, jer ih je g. Jergović krivo obavijestio, krivo naputio i krivo interpretirao i povijest i medicinu, konkretni događaj i ulogu gđe Predsjednice. Molim Vas da mi javite Vašu odluku.
S poštovanjem, Matko Marušić
Urednik mi se nije javio, a moja reakcija nije objavljena u „Jutarnjem listu“. Vjerujem da vrijedi hrvatskoj javnosti otkriti kako funkcionira i g. Jergović i „Jutarnji list“.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa