Digitalna mafija ruši temeljne postulate demokracije. Ne može se internet jednostrano prihvaćati kao sredstvo za prosvjede, a potom kao poželjno sredstvo režima za uvođenje rigidne kontrole. Selektivne informacije o govorima mržnje vlasnicima mega korporacija – “digitalnih vragova” – služe samo kao prigodničarske demagoške floskule.
Digitalnoj mafiji odgovara amorfna masa, željna anonimnog difamiranja i visoko otuđeni građani. Zato Anđelko Milardović u uvodu knjige Stranac i društvo tvrdi: “U doba globalnoga informacijskog društva i stranci prebivaju u tzv. kibernetičkom prostoru. Od svih tipova stranaca najkompleksniji je onaj koji čuči u nama.” U tekstu ću obrazložiti svoju glavni tezu da cenzuriranje ili sloboda govora i izražavanja na tzv. društvenim mrežama ne sagledavam kao najvažnije pitanje.
Zašto blokiranje samo Trumpa nije legitiman potez?
Vlasnici megakorporacija, čitaj digitalnih vragova, tipa Twittera i Facebooka uzimaju si pravo i blokirati svjetske lidere, konkretno sada već bivšeg predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. Odluka o blokiranju Trumpa donesena je mimo zakonske procedure. Tako oni samoinicijativno demontiraju tko je pravi gazda, uzimaju pravdu u svoje ruke i stavljaju u ulogu tužitelja i sudaca. Isključivanje Donalda Trumpa od strane Twittera je prvenstveno pitanje demonstracije moći tvrtki koje se stavljaju iznad zakonskih regulativa. Prije izbora u SAD-u New York Post je izvještavao o koruptivnima aferama sina Joe Bidena, ali je Twitter blokirao taj prilog.
Neistinita je optužba kako je tek u Trumpovom mandatu Amerika postala rasistička i nedemokratična. Kao prilog ovoj konstataciji navodim da je od 2013. sve popularniji postao Tea Party pokret kao primjer mržnje prema establishmentu, manjinama, legalnim i ilegalnim imigrantima. Narod je dobio svoje (radikalno – ekstremne) predstavnike, koji se nisu libili (osobito na različitim društvenim mrežama) zauzimati ekstremističke stavove.
Nakon što su Twitter i Facebook blokirali objave Donalda Trumpa Marija Selak Raspudić je ispravno komentirala da je sloboda govora i pisanja “najkrhkije dijete demokracije” te postavila suštinsko pitanje: “Jesu li Facebook i Twitter samo neutralne platforme ili mediji koji dirigiraju i uređuju političke poruke?”.
Na ulicama američkih gradova znatno prije slučaja Trump bilo je politički dirigiranog nasilja od strane radikalno lijeve organizacije poput Antife, a na što nisu nikada reagirali lideri Demokratske stranke pa ni novi predsjednik SAD-a. Njihove nakane organizirane putem različitih “mreža” nisu nikada spriječene pa ni sankcionirane! To je samo jedan od primjera dvostrukih kriterija nekih interpretatora lika i djela zadnjeg predsjednika SAD-a.
Pored svega gore napisanog važno je znati da poticanje na nasilje ili govor mržnje na društvenim mrežama ekspanzira, a(li) internetski giganti rijetko snose odgovornost za sadržaje koje objavljuju.
Tamna strana tzv. društvenih mreža
Komunikacijske tehnologije, pored pozitivnih strana (osobito u vremenu aktualne krize) koje ovdje ne analiziram, omogućuju ekstremističkim skupinama diljem svijeta narušavanje temelja demokracije. S internetskom revolucijom došli smo do verbalnog terorizma. U omalovažavanju drugoga, internet je davno postao javni WC. Na internetskim stranicama objavljuju se uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa, a što neki nazivaju “slobodom medija”.
Stručnjaci predviđaju da će roboti sve više mijenjati one koji rade u vojnoj industriji, prodaji, knjigovodstvu, novinarstvu, medicini, osobito kod dijagnostike i kirurgije,… Brojne profesije će biti zamijenjene robotima i/ili zamijenjeni računalnim algoritmima. Budućnost obrazovanja je u kibernetskom prostoru, u digitalizaciji, poručuju zagovornici korištenja informatičke tehnologije u obrazovanju. Oni koji jedinu alternativu vide u kibernetičkom prostoru zagovaraju izbacivanje predavaonica, knjižnica, sveučilišni biblioteka, otkaze profesorima… David Albouy, sa Sveučilišta Illinois, protivnik potpune digitalizacije poručuje da je samo digitalno učenje “pornografija za um”. I svjetski priznati fizičar, Stephen Hawking upozorava kako tehnologiju i umjetnu inteligenciju moramo držati pod kontrolom, ako ne želimo da ljudski rod bude uništen.
Glagol “unfriend” (engl.) označava radnju kada se nekoga uklanja s liste prijatelja na društvenim mrežama. To dodatno potvrđuje moju tezu o antidruštvenosti tzv. društvenih mreža. Kada osoba X na profilu osobe Y aktivira opciju “prestani pratiti”, tada osobu Y blokira i onemogućuje joj daljnje virtualno kontaktiranje. Zato je Gutierrez Lopez provela jedno istraživanje kojim je željela otkriti posljedice nedruštvenosti društvenih mreža.
Davor Dijanović u svojoj kolumni Spušta se digitalna željezna zavjesa? opravdano upozorava: “U današnjem postkršćanskom, pa i antikršćanskom svijetu, promiče se nova sekularna psueodreligija transhumanizma pa će …većina poslova koje danas poznajemo nestati, što će rezultirati stvaranjem nove masovne klase „beskorisnih“ odnosno nezapošljivih ljudi.” Činjenice i istraživačko novinarstvo nestadoše pod diktatom vlasnika medija ili tzv. društvenih mreža koji polažu monopol na informacije, čitaj istinu, “a što bi moglo dovesti do radikalnih društvenih lomova… Tehnološki divovi organizirali su posebne odbore za cenzuru po cijelom svijetu … čime se de facto gradi internet imperij”…. (D. Dijanović)
Facebook zajednica i njihovi algoritmi potiču članstvo u ekstremnim skupinama, radikalne stavove, a onda i postupke. Na njima Facebook najviše zarađuje. Moć digitalne tehnologije razvidna je iz računalnih algoritama. Alarmantne podatke otkriva studija iz 2016. godine da su 64% onih koji su se priključili ekstremističkim skupinama to učinili zbog Facebookovih algoritama koji su ih usmjeravali prema tim sadržajima. To je omogućio “naš sistem preporuka, što je samo povećalo problem”, priznaju stručnjaci iz Facebooka.
Zato nas ne trebaju iznenaditi rezultati istraživanja kolege Igora Kanižaja da 78% građana u Hrvatskoj smatra kako treba zabraniti medije koji skrivaju istinu ili objavljuju neistinite informacije.”Danas su u Hrvatskoj glasni oni mediji u kojima rade urednici koji se prema većini informacija odnose kao prema robi, a kada informacija postane roba, ona prestaje biti javno dobro. To je zamjena za vjerodostojnost, koja je nekada bila temeljni kriterij novinarstva” (Igor Kanižaj).
Digitalna kontrola – nemoguća misija?
Uvredljive komentare, kao i one koji potiču na nasilje i mržnju treba ukloniti a odgovorni za njih i odgovarati. S ovime bi se većina složila. No, da to može biti teško organizacijski izvedivo, pokazat ću na jednom primjeru… Imati posao u Googleu mnogima je želja iz snova, zbog zadovoljstva da se radi za jednu od najvećih IT-tvrtki, visokih primanja, besplatne hrane do drugih privilegija. Ovdje navodim drugu stranu te tvrtke o kojoj je svjedočio jedan bivši Googleov zaposlenik, koji je na portalu Buzzfeed opisao užase svoje nekadašnje radne svakodnevice: “Jedan od najšokantnijih dijelova moga posla bio je rad na dječjoj pornografiji. Ona je iznimno važna za tu internetsku kompaniju zato što se svaki slučaj mora u roku od 24 sata prijaviti federalnim vlastima.
Ako su sadržaji bili u svrhu promoviranja dječje pornografije, morao sam svaki slučaj istražiti te odmah prijaviti. Dnevno sam znao pogledati oko 15.000 sumnjivih slika.” Njegova je zadaća na dnevnoj bazi bila ukloniti takve sadržaje s Googleovih usluga. Ubrzo su mu se pojavile psihološke posljedice. Na svoj trošak odlazio je na brojne terapije. Javnost bi očekivala da će u toj medijski razvikanoj IT-tvrtki dobiti stručnu pomoć za tako stresan posao, no plaćena mu je samo jedna terapija kod psihologa. Poslije devet mjeseci na određeno, Google ga nije želio zaposliti za stalno pa je na kraju ostao bez posla.
Ovim primjerom nisam želio pravdati bilo koju digitalnu tvrtku, nego suprotno, smatram da kad već ubiru enormne prihode dužni su zaposliti dovoljan broj ljudi koji će uklanjati članke uvredljivog sadržaja i sve (komentare) koji potiču na nasilje…
Laucevo pozivanje na cenzuru u vrijeme pandemije
Gordan Lauc, molekularni biolog, poduzetnik te član Znanstvenog savjeta Vlade nedavno je na svom Facebooku profilu najavio tužbe protiv svojih kritičara i medija. Njega su u različitim medijima kritizirali drugi znanstvenici koji imaju suprotna razmišljanja od njegovog viđenja stvari, a neki su ga prozivali i za sukob interesa. Napisao je na svom Facebooku kako je angažirao agenciju koja će aktivno “traži takve objave i dao uputu odvjetnicima da podnose krivične prijave za uvredu i klevetu”… Među prvima je Boris Lenhard s Imperial College of London uklonio Lauca s liste svojih Facebook prijatelja. Igor Štagljar i Igor Rudan su u više navrata oponirali savjetima i Laucovim tvrdnjama po pitanju borbe protiv pandemije, mogućnosti uvođenja lockdowna i broja umrlih od samog virusa. Podsjećam da je isti Lauc u studenom 2020 izjavio kako je “pogrešna odluka ne slati djecu u školu, jer nisu ozbiljnije ugrožena i ne prijeti im nikakav rizik…” Nije znao ili je ignorirao stavove svjetski priznatih znanstvenika koji su upozoravali da djeca imaju jednaku vjerojatnost zaraziti se kao i biti prenosnici zaraze kao i odrasli. I pulmolog Saša Srića se kritički osvrnuo na Laucove izjave: “Lauc zbunjuje izjavama u kojoj nisu problem učenici, a upravo je pokazano da su školska populacija najčešći asimptomatski pozitivni pacijenti što Lauc negira”. Usprkos najavi da se povlači iz medija, njegova želja za vidljivošću u medijima i internetskim portalima bila je jača od njegovog obećanja!
Podržavanje i blokiranje internetskih revolucija: dvostruki kriteriji
Cyber svijet je postao mjesto organizacije terorističkih napada. Na promjer, krvave revolucije početkom 2011., u Tunisu i Egiptu, pa se “prelile” na Bahrein, Libiju, Jemen, Alžir, Irak, Sudan…, započete su na Facebook – prosvjedima pod istim nazivom – Dani bijesa. Od 2011. godine u sukobima naroda protiv režima u Jemenu, Albaniji, Tunisu i Egiptu do Alžira i Libije, tamošnje su vlasti panično pokušavale “ugušiti” internet kao sredstvo poticanja i organiziranja revolucija. Internet se pokazao kao učinkovito oruđe u borbi protiv autokratskih režima s jedne strane, te kao moćno sredstvo državnog nadzora nad organizacijom prosvjeda s druge strane. Ne može se internet jednostrano prihvaćati kao sredstvo za prosvjede, a potom kao poželjno sredstvo režima za uvođenje rigidne kontrole. Napominjem da su u to vrijeme američki diplomati bili oduševljeni organizacijom (internetske) revolucije na ratom pogođenim područjima, a istodobno su bili zgroženi činom Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa, kada je objavio američke tajne diplomatske dokumente.
Poslodavci ne primaju na posao ako nemaš svoj Facebook
Problemi vezani uz tzv. društvene mreže se odnose se i na zaštitu osobnih podataka. Javnosti je malo poznata činjenica da se Barrack Obama predsjednik SAD-a 2009. godine obratio roditeljima apelom da pripaze koje sve i kakve podatke i slike djeca ostavljaju na Facebook, jer čak 42% poslodavaca prilikom primanja uposlenika priznaje da koriste te podatke, često kompromitirajućeg sadržaja. Posljednja istraživanja u SAD-u pokazuju da danas čak 70 posto poslodavaca provjerava profile svojih potencijalnih zaposlenika na tzv. društvenim mrežama prije no što ih pozovu na razgovor za posao. Nije rješenje u brisanju profila, jer veći dio poslodavaca ne uzima kandidate koji nemaju svoj profil.
Na radnome mjestu poslodavac može u svakom trenutku doći do podataka o tome za što njihovi djelatnici koriste računala i o mogućim “posjetima” drugih internetskih stranica izvan interesa tvrtke. Komunikacijska i informacijska privatnost određena je člankom Ustava RH u kojemu stoji da je “sloboda i tajnost dopisivanja zajamčena i nepovrediva”, ali neki poslodavci taj članak Ustava preskaču pozivajući se na svoje pravo da upravljaju i kontroliraju i nadziru svoje vlasništvo (mobiteli, kompjutori, automobili, radni prostori), pa tako i način na koji ga radnici koriste.
Kontrola informatičkog sustava sve manje biva pod nadzorom odgovornih, a hakeri “probijaju” i najzaštićeniju vojnu bazu američkog Pentagona.
Sve su to razlozi zašto smatram da cenzuriranje ili sloboda govora i izražavanja na tzv. društvenim mrežama nisu najvažnija pitanja.
Zaključno
Digitalna mafija ruši temeljne postulate demokracije i postaje daleko opasnija od autoritarnih predsjednika i vlada različitih država! Selektivne informacije o govoru mržnje vlasnicima medija služi kao prigodničarska demagoška floskula. Vlasnici digitalnih korporacija i medija su dužni cenzurirati svakog korisnika/komentatora u svakom kutku svijeta koji potiče na nasislje, vrijeđanje, služi se govorom mržnje.
Pored toga, ne smiju postojati dvostruka mjerila ni za koga, niti to smije ovisiti o svjetonazoru niti političkom opredjeljenju vlasnika medija. Pri tom, ne smiju biti ni u kakvom dosluhu s političkim elitama niti biti produžena ruka različitih lobija i internetskih skupina. Obrazloženje da je to nemoguće, osobito kod digitalnih mega korporacija, jer bi trebalo zaposliti veliki broj ljudi nije nikakvo opravdanje jer onaj koji zarađuje na sadržaju treba snositi i odgovornost za njega.
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
