Ne slažem se s inicijativom da bi Centri za mlade trebali ići isključivo u smjeru kulture. Trebao bi se donijeti model centra za mlade koji zadovoljava šire potrebe mladih. Hrvatska na žalost ima tek desetak takvih centara, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Kao nekadašnji predsjednik udruge za izvannastavne i izvanškolske aktivnosti u Zadru – CINAZ i gradski vijećnik 2010. godine bio sam inicijator osnivanja Centra za mlade u Zadru. Onda i danas smatram da su potrebe mladih daleko šire od kulturnih potreba.
Gradske vlasti su godinama nalazile izlike za realizaciju tog projekta. A kada su deklarativno dali svoju suglasnost, podržao smo njihovu ideju da Centar funkcionalno bude u sklopu Gradske knjižnice Zadar, koja je još od ranijeg ravnatelja Ivana Pehara postala “magnet” i/ili utočištem mladih po brojnim kulturnim aktivnostima.
U Nacionalnoj strategiji za mlade, koju je usvojila Vlada RH u siječnju 2003. godine, preporučuje jedinicama lokalne samouprave osnivanje takvih centara. Međutim to je ostalo mrtvo slovo na papiru. Pored te činjenice i danas apeliram na sve one koji odlučuju o potrebama djece i mladih: Kada bi centri za mlade bili obligatorni za sve općine i gradove u Hrvatskoj onda bi svi mladi znali gdje je njihov glavni punkt okupljanja i kreativnog korištenja slobodnog vremena.
Formalne strategije ne donose konstruktivno rješenje
Godine 2008. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti donosi Nacionalni program za mlade, u kojem su istaknuti ključni problemi kulture mladih.
Kao jedan od problema spominje se činjenica da su ”mladi u svojem slobodnom vremenu primarno izloženi utjecaju medija i industrije zabave te su tako u društvu tretirani kao konzumenti komercijalnih proizvoda. Nadalje u izdanju iz 2014. godine Nacionalni program za mlade, donesen od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, nam govori da su ustvari klubovi mladih, ili za mlade : „područje koje je donekle postalo protuteža, ili barem nadopuna, visoko komercijaliziranoj ponudi kulture pukog konzumerizma ili je često, osobito u manjim i slabije razvijenim sredinama, jedini prostor organiziranog slobodnog vremena mladih“ (Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, 2014).
Postavlja se pitanje koje to sredine, pogotovo manje i slabije ekonomski razvijene, u Hrvatskoj imaju klubove ili centre za mlade gdje mladi mogu organizirano i kreativno provoditi svoje slobodno vrijeme. Nažalost, kao što vidimo formalne strategije zakonodavaca ne donose nikakva konstruktivna rješenja.
Aktualni primjer iz Zadra
Iz medija doznajem da bi konačno ove godine Zadar konačno dobio Centar za mlade. Međutim, do mene su došle informacije da se moja inicijativa pretvara u nešto što kao pedagog i znanstvenik ne podržavam!
Naime, prošle godine Upravni odjel za EU fondove grada Zadra je naročito istraživanje koje su realizirali dvoje sociologa sa Sveučilišta u Zadru. Istraživanje se orijentiralo na mišljenja srednjoškolaca i predstavnika civilnog sektora, a isto su vodili docent Krešimir Krolo i izv. prof. dr. sc. Željka Tonković. U studenom 2021. Ana Žuvela, Krešimir Krolo i Željka Tonković su izradili su i nacrt dokumenta odnosno smjernice za rad budućeg Centra, a(li) i njihov prijedlog promjene naziva Centar za mlade. Na kraju dokumenta navode dvadesetak izvora literature, a od toga polovinu vlastitih.
Mislim da (i) ovaj podatak puno govori. No, to kao i njihovo istraživanje nije predmet ovog osvrta. Po njihovim sugestijama budući centar za mlade bi se zvao Centar za umjetnost i kulturu i mlade. Mislim da je taj naziv neadekvatan zbog sljedeća četiri razloga….
Prvo, zato što Gradska knjižnica već godinama sjajno promovira djelatnosti iz oblasti kulture pa ne znam zašto duplirati aktivnosti na istom mjestu?!
Drugo, mladi vape za izvannastavnim odnosno izvanškolskim te preventivnim aktivnostima, a postoje sjajni stručnjaci u radu s mladima sa Sveučilišta u Zadru osnovnih i srednjih škola te civilnog sektora. Pored toga, tamo bi se okupljali mladi kreativci iz različitih oblasti slobodnovremenskih aktivnosti, koje naravno ne isključuju oblast kulture!
Treće, i međunarodna iskustva nas upućuju da su centri za mlade prihvatljiviji od naziva Centra za umetnost i kulturu. U zapadnim europskim zemljama za mlade postoje posebna ministarstva koja se bave isključivo njihovim problemima, pod nazivima “kuće za mlade” , “savjetodavne agencije mladih”, “službe za mlade” i slično.
Četvrto, kao pedagog godinama upozoravam na odgojnu atrofiju škole.
Jer, ključni je problem kada uočimo da su vrijednosti altruizma, solidarnosti i empatije nisko vrednovane među mladima. To potvrđuje opsežno istraživanje, a koje je koje vodio prof. dr. Ivan Rimac, u sklopu projekta Siromaštvo u Hrvatskoj.
Razvoj vještina pomažućeg ponašanja trebala bi biti jedna od neizostavnih aktivnost u budućem Centu. O tome vidjeti šire u.: Miliša, Z., Dević J. i Perić, I., (2015), Kriza vrijednosti kao kriza odgoja, Mostarensia, br. 19. (Izvorni znanstveni rad).
U našoj monografiji Zašto Zadru treba Centar za mlade iznosili smo poticajne primjere iz inozemstva, na primjer susjedne Slovenije, a ovdje izdvajam primjer iz Francuske, gdje godinama postoji Ministarstvo mladeži i športa (Ministère jeunesse et sport). U Francuskoj postoji više od 600 kuća za mlade. Francuski ministri zaduženi za nacionalni odgoj (Education Nationale) poticanjem ovakvih ustanova su stvorili koncept kojim su mladima omogućili kreiranje (sa stručnjacima različitih profila) najvažnije slobodnovremenske aktivnosti djece i mladih. Njihova lokacija je povezana uz neke sportske i kulturne ustanove čime (dodatno) dobivaju na privlačnosti. Sve se to uklapa u aktivnosti Gradske knjižnice i obližnjih objekata za sportsku rekreaciju u Zadru.
Kulturne potrebe su samo jedan dio potreba mladih
Predlagači s Odjela za sociologiju u Zadru Sveučilišta u Zadru smatraju da je glavni problem “nadilaženje neadekvatnih uvjeta rada nezavisne kulturne scene u gradu Zadru”. Na osnovi sociološkog istraživanja oni su se odredili samo na kulturne potrebe mladih na području grada Zadra što je nedostatno za šire sagledavanje interesa, potreba i preferencija mladih! Neshvatljivo je da su zaobišli učenike osnovnih škola. Isti sociolozi su spomenuli jedno naše istraživanje, kojeg ne smatraju relevantnim jer je po njima zastarjelo pa se pozivaju, naravno, na rezultate svojih istraživanja samo jer su novijeg datuma.
Napominjem da sam 2007. godine u opsežnom istraživanju s kolegicama prof. dr. sc. Anom Proroković i prof. dr. sc. Vesnicom Mlinarević došao do podatka da je kod mladih najzastupljenija slobodnovremenska orijentacija dokoličarenje potom orijentacija na zabavu, potom obiteljska orijentacija, orijentacija na sport i kao posljednja – kulturna orijentacija [iz znanstvenog istraživanja: Miliša, Z., Mlinarević, V. i Proroković, A. 2007.g. “Slobodno vrijeme mladih u procesima modernizacije”]. I rezultati anketnog istraživanja kulturnih potreba mladih 2019. kojeg su realizirali Tonković i Krolo su pokazali da većina učenika srednjih škola, osobito strukovnih smjerova, pokazuje vrlo slab interes za kulturne sadržaje. Dakle i to anketiranje je samo potvrdilo rezultate našeg istraživanja.
Rezultati istraživanja (Tonković i Krolo, 2020) sugeriraju zaključak da većina sudionika (ali samo) s nezavisne kulturne scene nije suglasna s nazivom Centar za mlade, zbog potencijalnog isključivanja drugih dobnih skupina.
Upravo suprotno, moja je primjedba da su kulturne potrebe samo jedan dio potreba mladih.
Navoditi u istom istraživanju da dio “sugovornika smatra kako se kroz naziv Centar za mlade provlači konotacija „paternalističkog“ i „nadzornog“ je simplificiranje ili prejudiciranje mišljenja koje sami autori imaju!
Dok sam bio predsjednik udruge, (i u praktičnoj provedbi) okupili smo struku iz različitih područja i interdisciplinarno pristupili istraživanjima u konkretnom radu s mladima. Istraživanja treba voditi skup stručnjaka različitih profila, a ne samo nekoliko sociologa dok se zaobilaze na primjer psiholozi koji su znatno kompetentniji od njih u metodologiji znanstveno-istraživačkog rada.
Pored navedenog Zadar ima iznimno široko razvijene kulturne i sportske aktivnosti u različitim institucijama kao i civilnom sektoru, od onih u vlasništvu Grada Zadra: Znanstvena i Gradska knjižnica Zadar; Koncertni ured Zadar i Hrvatsko narodno kazalište do Narodnog muzeja, u vlasništvu Zadarske županije Kazalište lutaka Zadar, Narodni muzej, Muzej antičkog stakla, Arheološki muzej itd. U oblasti kulture evidentirano je 118 organizacija civilnog društva!
Napominjem da je stožer kulturnog događanja Gradska knjižnica – ogledni primjer u radu s mladima! Zato nije slučajno što je predgovor za našu knjigu „Zašto Zadru treba Centar za mlade“ napisao ondašnji ravnatelj Gradske knjižnice, mr. sc. Ivan Pehar.
Radionice udruge CINAZa temeljem prethodno ispitivanih interesa mladih grada Zadra, u vrijeme dok sam ja bio predsjednik Udruge su funkcionirale: 1. Radionica profesionalnog razvoja, 2. Ispitivanje javnog mišljenja i preferencija mladih, 3. Međunarodna suradnja mladih, 4. Novinarska radionica, 5. Odgovorno roditeljstvo, 6. Savjetovalište za mlade, 7. Osnove spolnog odgoja, 8. Filmski studio, 9. Plesni studio, 10. Pomagački rad za studente, 11. Vršnjak pomagač za osnovne i srednje škole, 12. Prevencija nasilja nad i među mladima, 13. Radionica za kritičko razmišljanje, 14. Dramski studio, 15. Umjetnička radionica, 15. Šahovska radionica, 16. Škola u prirodi, 17. Umjetnička radionica i 18. 19. Organizacija tribina i okruglih stolova. Ove radionice vodili su stručnjaci s kojima su djeca i mladi bili iznimno zadovoljni.
Autori druge monografije „Izvanškolske potrebe mladih grada Zadra“ su prof. dr. sc. Mira Klarin, prof. dr. sc. Zlatko Miliša, izv. prof. dr. sc. Jasmina Vrkić Dimić i suradnici (232 stranice). U njoj smo ispitivali, između ostaloga i pitanje krize identiteta mladih, a u drugim monografijama smo detaljno opisivali kako do stjecanja kritičkog mišljenja i medijskih kompetencija.
Jedna knjiga je objavljena i na engleskom jeziku: Miliša, Z,. Tolić, M. (2012). How to acquire media competences? – Examples of prevention projects, Saarbrücken: LAP LAMBERT Academic Publishing GmbH & Co. KG (107 stranica), a u drugoj smo (između drugih aktualnih pitanja) dali konkretne upute za naš nacionalni projekt „Deset dana bez ekrana“ kao i istraživanja o antidruštvenosti društvenih mreža Miliša, Z. i suradnici (2012). Tamna strana ekrana. Varaždin: TIVA- Tiskara Varaždin, (302 stranice).
Centri za mlade bi (kojih Hrvatskoj ima svega desetak) trebali biti sa svojim sadržajima komplementarni strateškim načelima zdravih gradova: multisektorski pristup i aktivna participacija mladih. Projekti “Zdravih gradova” afirmiraju holistički pristup, ukazujući na međuzavisnost fizičke, duševne, socijalne i duhovne dimenzije. Ovaj se proces zajedničkog djelovanja na poboljšanju (mentalnog) zdravlja označuje terminom “intersektorsko ili međuresorsko djelovanje”. (Vidjeti dokument WHO-a “Zdravlje za sve za 21 stoljeće”, eng. Health for All for 21st Century; World Health Organization, Regional Office for Europe, Copenhagen).
Zašto bi svaka općina i grad u Hrvatskoj trebale imati centre za mlade?
Neovisno o tome koliko sam godinama apelirao na savjest gradskih vlasti zbog stalnog prolongiranja u realizaciji tog elaborata i ujedno molio da konačno definiraju prioritete i tko će i što tamo raditi, ostaje moja bojazan da o sudbini Centra za mlade odlučuje skupina svjetonazorskih istomišljenika.
Mislim da se u svakoj sredini zna tko najbolje provodi slobodnovremenske aktivnosti djece i mladih i kad bude tražio partnere za Centar to ne bi trebao biti nikakav problem. Sadašnja predsjednica CINAZ-a trenutno radi na velikom EU projektu “Mreža za aktivaciju mladih”, angažirana je u izradi nacionalnih smjernica za prostore, aktivnosti i usluge za mlade (među njima i centre za mlade) i za informativni rad s mladima, a uz nju brojni stručnjaci iz CINAZ-a imaju bogato iskustvo te višegodišnje rezultate u radu s mladima.
Nedopustivo je da je prvotna ideja o centru za mlade otišla u drugom smjeru prema tzv. “kulturno umjetničkim centru”, bez jasne perspektive što će se sve obuhvati. Do danas nedostaju relevantne informacije za javnost: tko određuje naziv Centra, njegov cilj, prioritete kao i sadržaj rada!?
U našim knjigama navodimo razloge zbog kojih bi svaka općina i grad u Hrvatskoj trebale imati centre za mlade, argumentirajući to rezultatima istraživanja, prema kojima mladi provode slobodno vrijeme u rizičnim okolnostima. Ova činjenica se ne bi smjela ne ignorirati, jer nam trebaju biti prioritet preventivni programi, (mentalno) zdravlje djece i mladih kao i razvoj njihovih kreativnih potencijala te kritičkog mišljenja! Radionice za razvoj empatičnosti, altruizma solidarnosti, kreativnosti i kritičkog mišljenja vidim kao prioritet u radu s mladima.
Smatram da se što prije treba definirati model upravljanja Centrom za mlade. Podržavam ideju od strane Odjela za kulturu i EU fondove Zadra da Centar trebala biti javna ustanova (a Grad osnivač) kao i ideju da treba maksimalno koristiti sredstva iz EU fondova.
Ponavljam: Nikako ne podržavam ideju da bi Centar trebao ići isključivo u smjeru kulture. Nikako se ne smije zaboraviti na djeci i/ili pučkoškolce! Centar treba zadovoljavati šire potrebe djece i mladih. Treba sve kreativne potencijale koristiti kao partnere u radu budućeg Centra.
U tom smislu vidim veliki potencijal u EU projektu “Mreža za aktivaciju mladih” na kojemu između ostaloga radi sadašnja predsjednica CINAZ-a. I na kraju napominjem da sam otišao iz Zadra prije desetak godina te da nemam nikakve osobne pretenzije prema Centru za mlade u Zadru, a da sam zadnjih godina voditelj Centra za interdisciplinarna istraživanja Filozofskog fakulteta u Osijeku pa i s tog aspekta se može zaključiti da je moj moto bio i ostao okupljanje stručnjaka i znanstvenika iz različitih oblasti!
O autoru:
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale.
Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa