Prof. Miliša: Teška vremena kao izazovi i/ili prilike da postanemo bolji ljudi

Želim vjerovati da će jedan od pozitivnih efekata svih katastrofa koje su nas nakon rata zadesili, od poplava, koronavirusa do potresa biti rehabilitacija vrijednosti suosjećanja, altruizma, solidarnosti i povratak “malim” ljudima volonterima – herojima, koji samo u nesrećama postaju vidljivi.

Nedavno sam dobio preko aplikacije WhatsAppa poruku, koja me potaknula da napišem kolumnu na ovu temu: “Teška vremena stvaraju jake ljude – jaki ljudi stvaraju lakša vremena. Laka vremena stvaraju nesposobne ljude. Nesposobni ljudi stvaraju teška vremena”.

Jesmo li mi ljudi u suštini dobre duše ili opasni vukovi?

Brojni psihoterapeuti otkrivaju da se životni preokreti kod ljudi događaju kada se suočavaju sa životnim traumama. Povijesna iskustva su nas trebala naučiti da u najgorim vremenima i prirodnim katastrofama “na vidjelo izlazi ono najbolje u nama… Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje” (Rutger Bregman u knjizi “Ljudski rod”). Upravo u tim vremenima ima najmanje suicida, a najviše pomažućeg ponašanja, hrabrosti i nebrojenih djela dobročinstva. Mladi nizozemski pisac Bregman u spomenutoj knjizi, kao na primjer i Anna Frank, smatra(ju) da su ljudi u dubini duše dobri! No, sjajni psiholog Chrisa Thurman u knjizi Laži u koje sebe uvjeravamo u jednoj rečenici demitologizira tezu da su ljudi po svojoj prirodi dobri: “Ljudsku povijest karakteriziraju rat, pohlepa, zavist, mržnja, a ne pomaganje, miran suživot i ljubav prema drugima. “(Thruman). Nikada kao danas nije aktualnije upozorenje Thomasa Hobbesa: Homo homini lupus est (Čovjek je čovjeku vuk). Pascal lucidno opominje:” Kada bi svi ljudi znali što govore jedni o drugima, ne bi se našla četiri prijatelja na svijetu.” U knjizi Intimna povijest čovječanstva Theodore Zeldin konstatira kako kroz povijest “prijateljstvo nije imalo nikakve veze s privrženošću. Prijatelj je iznad svega bio zaštitnik, ili netko koristan kome ste prodavali svoju odanost u zamjenu za usluge, sve dok su te usluge trajale.” U Zapadnoj Gani postoji izreka: “Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti.”

Mizantropi u tzv. suvremenim društvima nisu tek puki mrzitelji ljudi (iz nekih svojih osobnih razloga) nego jako dobri poznavatelji ljudskog roda. Samo veliki mislioci su uvidjeli moć laži i obmana u ljudskom rodu. Da bismo sagledali ovo trebamo se upitati: Zašto gubimo zahvalnost prema onima koji su nas zadužili? Mahatma Gandi je rekao da ostaje nepoznato “kako ljudi mogu poštivati sebe a olako ponižavati druge”. Citirat ću mi moju prijateljicu kada smo razgovarali na ovu temu: “Mrtvi ljudi dobivaju više cvijeća od živih, jer je žaljenje jače od zahvalnosti”.

Ljubav, solidarnost, altruizam, društvenost, prijateljstvo ili empatičnost su (p)ostali mitovi, koji su se pojavljivali tek kao bljeskovi u teškim vremenima, a nikada (tijekom povijesti) kao isključiva odrednica ljudske postojanosti. I na osobnoj razini znamo da kod uspona i padova prepoznajemo tko nam je (pre)ostao. Imamo li (i)jednu osobu kojoj možemo i želimo reći sve naše boli, patnje, depresivna stanja… ? Velikani književnosti poput Dostojevskog, osvjetljavaju tamnu stranu ljudske prirode bolje od bilo kojeg psihijatra. To je i jedan od razloga zašto su bili proganjali od raznih režima. “Ako nekoga mrze mnogi, mora da je dobar čovjek” (William Shakespeare).

Viktor Frankl tvrdi: “Ljudi moraju biti idealisti – jer ćemo tako postati istinski, pravi realisti”. Međutim, to vrijedi samo u izvanrednim okolnostima: ratovima, prirodnim katastrofama i sl. Altruizam i suosjećanje pojave se kao val koji ljude pokrene na radikalne promjene kod velikih katastrofa ili tragedija. Kada čovjek u paklu života pronađe smisao života, tada otkriva anatomiju ljudske destruktivnosti i misterij života.

Jesmo li najbolji kad smo u najtežim životnim situacijama?

Niti zoolog Konrad Lorenz u knjizi O agresivnosti, kao niti “otac” psihoanalize Sigmund Freud, nisu vjerovali u dobru stranu ljudske naravi. Lorenzove teze danas su više nego aktualne sa stajalištem da glavni “pogon u čovjeku nije racio ni moral, nego instinkt koji je stariji od razuma”. Njihovi pobornici tvrde da ljude na aktivnost potiču instinkti ili nagoni (Freud), a psiholozi ističu da je agresivnost stečena kroz teška životna iskustva. Znači li to da su posljedice rata ostavile ožiljke samo s negativnim porivima na sve koji su prošli ratne strahote? Moj je odgovor negativan. Zašto?

U najtežim životnim situacijama ljudi ne posustaju te uviđaju smisao i snagu pomažućeg ponašanja. U takvim situacijama empatija postaje važna da bismo probudili osjećaje za druge. Ona je važan generator osobnog rasta i razvoja zdravog društva. Kada ljudi imaju sve tada zaboravljaju na druge, a u siromaštvu i katastrofama “izrone” najbolje ljudske vrline. “Dobra iskustva varaju, a zla nikad nisu uzaludna.” (Ivo Andrić) Slično mi je rekla kolegica Loretana Farkaš: “Svako iskustvo je dobro, a loše je iskustvo najbolje”.

Problemi kao izazovi: je li život težak?

Svi ljudi imaju probleme, a razlikuju se po tome kako se nose s njima. Britanski pjesnik John Donn u pjesmi poručuje: “Kad god čujem nekoga kako kaže da je život težak, uvijek ga imam potrebu upitati: ‘U usporedbi s čime?’”
Viktor E. Frankl, autor jedne od najprodavanijih knjiga Čovjekovo traganje za smislom, opisuje dok je bio zatočenik Hitlerova konclogora i tamo pronašao smisao života. To je knjiga koju trebaju pročitati svi, osobito oni s navodnim problemima. “Iz ruševina se najbolje vide zvijezde” (Frankl). Shakespeare dodaje: “Kad imaš sve, ne vidiš ništa. Progledat ćeš tek kad nemaš ništa”, a Sofoklo poentira: “Tko nije ništa pretrpio, ne smije me savjetovati!”

Sve ovisi kako gledamo na problem. Sa strane, na pasivan način: Ja sam žrtva i ne mogu se pomaknuti ili suočen s problemom iz aktivne pozicije: Ja mogu riješiti problem; mogu tražiti pomoć od drugih ali i pomoći drugima! To razjašnjava i zašto psihoterapeuti ne koriste termin problem nego zapreke ili izazovi.

Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo. Ljudi nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti” (Lou Ann Snith). Oni koji bježe od promjena navode brojne “razloge”, a zapravo se radi o izgovorima.

Rekao bih da se u nevoljama i teškoćama pojavljuju tri tipa ljudi: prvi su oni koji su bili s nama u teškim vremenima, drugi su oni koji su nam okrenuli leđa, a treći oni koji su umnogome odredili naša teška vremena.

Ratna vremena i snaga opraštanja (ne i zaborava)

Svi koji smo prošli tragediju rata svjedočili smo snažnom ljudskom zajedništvu (u nevolji). U obrambenim ratovima (dokazano) ima najmanje samoubojstava. Latinska poslovica kaže da “zajednička opasnost rađa slogu.” U vrijeme stradanja ljudi se okreću solidarnosti i to im postaje najvažnije, a za vrijeme prividnog mira važnim postaje ono nevažno.

Zoran Komar i Elvira Koić, u studiji Samoubojstva hrvatskih branitelja u Zagrebu i Hrvatskoj pokazuju da hrvatski branitelji posljednjih godina dvostruko češće dižu ruku na sebe negoli civili. Otkrivaju razloge zbog kojih su branitelji s vremenom gubili smisao života: “Nekada su bili ponos društva, najzaslužniji u stvaranju samostalne Hrvatske, slavljeni i hvaljeni, a kasnije medijski tretirani kao junaci crnih kronika, kriminalci, povlaštena kasta s visokim mirovinama. Oni su uvidjeli da postaju teret društvu i tako izgubili samopoštovanje!”

O zametnutim sudbinama prognanika života i žrtava rata pisao sam u svibnju 1996. Još sam tada upozorio da će zbog zaborava i nebrige prema tim “malim ljudima” (na kraju) to postati drama većine. Napisao sam reportažu o (danas pokojnom) Branku Šegariću, jednom od rijetkih preživjelih svjedoka stradanja Škabrnje s kraja 1991. godine. Tome junaku iz moje (najemotivnije) reportaže (objavljene u tadašnjem splitskom tjedniku Dan) lokalni su Srbi ubili oca, tri brata, baku, strica i strinu te tri najbliža rođaka. Tada sam se pitao zašto novinari nisu osjetili potrebu opisati ili prikazati dramu obitelji Šegarić, jedne od najvećih stradalnika Domovinskog rata.

Autobiografski roman Marijana Gubine 260 dana. opisuje strahote preživljavanja od ljeta 1991. u srpskim kazamatima. Strahote koje je proživljavao kao dječak, zajedno s ocem, majkom, mlađom i starijom sestrom koju su tjednima silovali, kod Marijana nisu ostavile tragove mržnje. Kao desetogodišnji dječak, svakodnevno gladan, mislio je “samo da mi tatu i sestru ostave na miru”. Gubina poslije svega izjavljuje: “Ja, logoraš, izabrao sam put na kojemu opraštam, ne osuđujem, ne mrzim i šaljem poruku mira”. Time šalje poruku da su gubitnici ostali na drugoj strani (pakla), odakle su i došli počiniti agresiju na Hrvatsku ta da oprost(iti) nije pitanje zaborava (povijesti), povrijeđene časti ni ponosa.

Što smo naučili u pandemiji?

Pojavom koronavirusa dobili smo upozorenje da je svijet globalno selo i da problem drugih nužno dotiče sve nas. U vremenima prijetećih opasnosti je prirodno da se povežemo jedni s drugima i funkcioniramo u zajedništvu, a što nam je drastično smanjeno u izolaciji. Socijalna izolacija nije nužno loša kada sprečava širenje virusa ili u slučaju prirodnih katastrofa. Kod aktualnog problema pandemije virusa smatram da je iznimno važno za poticanje morala osnaživanje volonterskog sektora, npr. dostavljanje hrane ili lijekova za najpotrebnije. Virus je mlade udaljio iz kladionica i kafića, želim vjerovati da ih je naučio da je sve materijalno prolazno, da je najveća vrijednost pomaganje ili briga o najpotrebitijima. Virus nas je svakako naučio da veću pažnju dajemo mentalnoj i fizičkoj higijeni, da su problemi drugih i naši problemi… Eto zašto nas je koronavirus (i u nametnutoj izolaciji) upozorio na važnost zajedništva i otkrivanja smisla života!

Ovako je stanje s virusom i potresom dobro prokomentirala članica kriznog stožera Hrvatske i ravnateljica klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević prof. dr. sc. Alemka Markotić: „U situacijama kao što je ova svi bismo trebali razmisliti o prioritetima u životu. O tome da budemo bolji jedni prema drugima i da nam materijalne stvari ne budu najveći prioritet na svijetu. Ova situacija će raščistiti puno toga“.

Aleksandar Sergejevič Puškin, nalazeći se u karanteni zbog kolere 1827. godine piše: „Dopustite, draga braćo, sestre, sugrađani i svi sunarodnjaci, iz karantene vam čestitam veliki proljetni praznik. Sve će otići i sve će proći, sve brige i panika će nestati… Pozovimo u pomoć razum, pobijedimo…dane teškog ispita… i nećemo podleći tami i strahu.„ (Izvor: https://book.hr/samo-treba-izdrzati-sto-je-ruski-knjizevnik-porucio-svojim-sugradanima-nalazeci-se-u-karanteni-zbog-kolere/)

Darko Tadić je na svom Facebooku objavio apel pod naslovom “Povratak heroja”, a ovdje citiram najvažnije dijelove njegova teksta: „Duboko se nadam da će jedan od pozitivnih efekata ove globalne katastrofe biti povratak heroja i revitalizacija pravih ljudskih vrijednosti u našoj civilizaciji. Ti heroji su svi oni obični ljudi koji se u trenucima života i smrti pojavljuju kao primjer ljubavi za ljude, odlučnosti, moralnosti, visokih etičkih ideala, empatije, ustrajnosti, kao primjer visoke svijesti i lučonoše pravih vrijednosti… To su oni koji kao Feniks opstaju … i ponovo se pojavljuju u životu u trenucima velikih sudbinskih događaja, da nas izvuku iz duhovne bijede…To su neznani junaci koji padaju s nogu po bolnicama liječeći ljude, nose hranu starima i nemoćnima, šiju maske i besplatno ih dijele kome treba, čuvaju granice i ulice grada, proizvode hranu, oni koji nesebično dijele svoje znanje, podršku i ljubav na tisuću i jedan konkretan način. Jer, život bez ovih istinskih heroja nije život već imitacija života….“

Katastrofe – kao temelj osobnog rasta

Tvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti), u podnaslovu “Through Positive Disintegration” (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume ili patnje samo prividno vode lošim posljedicama dezintegracije. Takve situacije potencijalno vode do preispitivanja vlastitog života. Tek se tada otkrivaju novi prioriteti ili nova integracija, kojom pojedinci pridaju svom životu novu dimenziju. Dabrowski tvrdi da na “najvišim stupnjevima višerazinske dezintegracije” pojedinci svojom voljom ulaze u samopropitivanje, a potom se posvećuju (samo)razvoju do tada zatomljenih vlastitih potencijala. Ivana Plechinger je, slično, nakon vlastitih tragedija izjavila: “Život te slomi da bi te ponovno izgradio…Život ti uzme da bi ti više dao, umalo ubije, kako bi te naučio istinski živjeti”. Takve osobe analiziraju posljedice osobnih padova i mnogih neugodnih iskustava, a potom otkrivaju (pozitivna) iskustva koja postaju ključ njihovog osobnog rasta. “Nesreće (nevolje) ne možeš izbjeći, no možeš ih savladati” (Seneka). Svjedoci smo da je u katastrofama – od rata, poplava, potresa do koronavirusa – dobro opet pobijedilo. Nebrojena djela suosjećanja, solidarnosti i humanosti ne pitaju za naciju ili vjeru. Sve te katastrofe nadjačale su bujice solidarnosti prema ljudima u nevolji. Velike su nesreće upozorenja. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Nevolje zbližavaju ljude.

Želim vjerovati da će jedan od pozitivnih efekata svih katastrofa koje su nas nakon rata zadesili, od poplava, koronavirusa do potresa biti povratak vrijednostima suosjećanja, altruizma, solidarnosti i povratku “malim” ljudima volonterima – herojima. Hrvatska je dokazala da u katastrofama imamo more neznanih junaka koji padaju s nogu po bolnicama liječeći ljude, volontere koji pomažu u potresima, nose hranu starima i nemoćnima, nesebično šire pomažuće ponašanje kao smisao života. Život bez tih istinskih heroja je obična farsa.

Zaključno

Liječnici Michael F. Roizen i Mehmet C. Oz u knjizi Vi: Zauvijek mladi upozoravaju: “Jedna od najvažnijih stvari koja vam može pomoći da sačuvate zdrav um jeste da živite u sadašnjem trenutku, odnosno da razmišljate o onome što ovoga trenutka radite, ili mukama koje vas čekaju sutra.“

Da bi opstao, ovaj tzv suvremeni svijet, koji je na pijedestal vrijednosti stavio novac, uspjeh, karijeru, sebeljublje… trebao bi konačno shvatiti da je potrebno redefinirati prvenstveno uspjeh. Uspjeh se ne bi trebao mjeriti time koliko imaš, nego time koliko daješ, suosjećaš i pomažeš drugima. Zato se vrijedi podsjetiti pitanja Martina Kinga: “Svaki čovjek mora sam za sebe odlučiti želi li koračati kroz život u svjetlu altruizma ili u tami sebičnosti?”

Poznata je indijanska priča o suodnosu dobra i zla… “U meni su se odvija bitka između dva vuka. Jedan zvuk je zao, pokvaren, pohlepan, bahat… Drugi je dobar, skroman, darežljiv, iskren…Koji vuk će pobijediti? … Onaj kojeg hraniš”. Činjenica je da ovaj tzv. suvremeni svijet “njeguje” kult sebeljublja! Međutim, kako bismo rehabilitirali ideju dobra, sjetimo se: “Posljednja prilika ovoga svijeta je empatija”! (Beiliz)

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.