U prošlu nedjelju je na televiziji bio razgovor s odvjetnikom Miljevićem. Bilo mi je zanimljivo čuti pitanja i odgovore o istini, pravdi i pravu i oni su me ponukali na ovaj napis.
Riječ istina ima najmanje dva značenja. Reći da je nešto istina znači da to zaista postoji. Ali istina je i izricanje onoga što čovjek vjeruje da zaista postoji, iako to ne mora postojati. Čovjek (novinar) je u sumrak vidio tamno zeleni auto kako je srušio pješaka i pobjegao, ali je u njegovim očima boja auta bila tamo plava. Kad kaže da je vidio tamno plavi auto, on govori istinu, a kad bi kazao da je vidio tamno zeleni auto, lagao bi. Prema tome, istina i laž su riječi koje određuju govori li netko ono što vjeruje da je istina, ili ne vjeruje, neovisno o tome je li to što vjeruje zaista postoji u stvarnosti ili ne postoji. Zbog toga se čovjek ne bi trebao uvijek uzdati u to da stvarno postoji ono što vjeruje da postoji, da je istina ono što vjeruje da je istina.
Vjerovanje da je nešto istina, činjenica koja postoji u stvarnosti, ovisi o nizu čimbenika. Kad se radi o onome što zapaža svojim osjetilima, ono ovisi o osjetilima. Poglavito o vidu i sluhu. Ali i o željama, očekivanjima, nadanjima, životnim iskustvima, strahovima i raznim drugim unutarnjim psihološkim čimbenicima, koje bi nam psiholozi i psihijatri sigurno mogli bolje dočarati. Znači da ono što stvarno postoji, činjenice, svatko nesvjesno u nekoj mjeri preradi, oboji, pa i iskrivi. U tome obilato sudjeluje i barem 50%tna većina medija, jer i dobronamjerni i istinoljubivi novinari su ljudi i podložni nesvjesnoj preradi, bojanju i iskrivljavanju činjenica. A vrlo ih često i moraju prešućivati ili bojati u skladu s željama i očekivanjima urednika i vlasnika medija. Ljudi vole vjerovati, pa vjeruju i medijima i nekom krugu svojih prijatelja i znanaca i tako na temelju nesvjesno ili svjesno obojanih i iskrivljenih činjenica stječu sliku o onome što stvarno postoji. A uopće ne mora postojati.
Osim što vole vjerovati, ljudi vole i donositi zaključke, suditi je li nešto pravedno ili nepravedno, je li nešto dobro ili loše. I osuđivati na temelju predodžbe o stvarnosti stečene neposrednim uočavanjem činjenica, neposrednim uočavanjem činjenica njihovih znanaca, ali možda i ponajviše prihvaćanjem da je istinito ono što tvrdi većina medija. I to je normalno jer svatko ima neke etičke kriterije i neku ljestvicu vrijednosti iz kojih proizlazi odgovor na pitanje je li nešto pravedno ili nepravedno.
Ali do čega to dovodi. Naš je čovjek (novinar) automobil doživljen kao tamno plavi nekoliko minuta kasnije vidio parkiran u blizini. Iz njega je izašao susjed, neugodna osoba koja ne obraća pozornost na ljude oko sebe. Vjerujući u svoju percepciju stvarnosti i dotadašnja iskustva sa susjedom i imajući normalnu potrebu za donošenjem zaključaka, odnosno sudova, zaključio je da je taj susjed srušio pješaka i pobjegao s mjesta nesreće i to objavio u novinama. Kako je susjed bio i politički dužnosnik, vijest su prenijeli i objavili i drugi mediji. Posljedica: zbog vjerovanja u subjektivni dojam tog novinara o tome što je istina, zbog vjerovanja medijima i zbog subjektivnog osjećaja ljudi o tome što je pravedno ili nepravedno, dobro ili loše, susjed je izgubio dio ljubavi svoje žene i svoje djece, izgubio je više prijatelja, postao društveno izoliran ili izopćen iz društva i morao je dati ostavku na političku dužnost. A vozač stvarno tamno zelenog automobila, koji je srušio pješaka, nije izgubio ništa.
Toliko o istini i pravdi koje se temelje na viđenju, promišljanju i sudu, prosudbi ili osudi jedne strane u nekoj priči i medija. Složit ćemo se da su oni doveli do dvije velike nepravde.
Suditi uz primjenu prava, kako je ono zapisano u propisima, neusporedivo je pravednije i pravo i odluke sudova toliko su bliže pravednom, no što je to suđenje na temelju vlastitih dojmova stečenih neposredno ili putem medija, da je usporedba gotovo smiješna.
Zakone donosi zakonodavno tijelo (ovdje Sabor) koje bi trebalo odražavati volju, stajališta, a time i shvaćanje što je pravedno, ljudi u jednoj državi (ovdje Hrvatskoj). Zakoni se objavljuju prije stupanja na snagu i u demokratskoj zemlji svatko unaprijed može znati što to društvo drži zakonitim, a time i pravednim, a što nezakonitim, protupravnim, a time i nepravednim. Što, pak, će pojedini novinar, urednik po čijim uputama novinar postupa ili vlasnik medija po čijim uputama postupa urednik, a onda i novinar, smatrati pravednim ili nepravednim, dobrim ili lošim, ne zna nitko osim vlasnika medija. A i on se može predomisliti preko noći. I nitko ne zna hoće li biti osuđen, izopćen, izoliran, jer ne zna dnevno raspoloženje ni uputu vlasnika medija, urednika, novinara.
Zakone provode državna tijela u postupcima koji su iscrpno uređeni također zakonima (koji uređuju postupanje). Prvo što postupovni zakoni nalažu je utvrđivanje činjenica, utvrđivanje što se zaista u stvarnosti dogodilo. Kako? Uz primjenu neumoljivog, uvijek prisutnog i jednog od najvažnijih zahtjeva: „neka se čuje i druga strana“. Svaka od suprotstavljenih strana ima pravo iznijeti svoje viđenje istine, činjenica, stvarnosti, i predložiti dokaze iz kojih se može zaključiti što je stvarnost, što su činjenice, neovisno o tome je ih jedna ili druga strana točno uočila. Je li, u našem primjeru, auto koji je srušio pješaka bio tamno plavi, kakvim ga je vidio jedan čovjek, ili je bio tamno zeleni, kakav je stvarno bio. Greška glede pitanja što stvarno postoji, što je činjenica a ne nečija predodžba o činjenici, u pravnim je moguća, ali je mogućnost greške neusporedivo manja. I onda se na tako utvrđeno činjenično stanje primjenjuje zakon. Propis koji treba odražavati shvaćanje pravednosti ljudi u jednoj državi.
Jasno je kao pekmez, oprostite mi na banalnosti, ali zaista je u toj mjeri jasno da je svaka presuda suda zbog toga neusporedivo bliža pojmu pravde no što je presuda pojedinca ili medija. Dapače, upravo su presude pojedinaca ili medija u neusporedivo većoj mjeri izvor nepravdi no što su to presude sudova. Ponekad su i one, ali samo kad nisu donesene u skladu s pravnim pravilima, a to nije pravilo nego iznimka. Sigurno je da je svaka iznimka nedopustiva i neprihvatljiva, ali poštovanje pravnog sustava, vladavine prava i primjene prava na svakoga, na bilo kojem političkom, medijskom ili vlasničkom položaju bio, svima nam donosi sigurnost i boljitak. A sustav u kojem se rukovodi presudama i osudama pojedinaca iz politike, medija ili vlasništva, donosi nam nesigurnost, neizvjesnost, strah, dezorijentiranost glede onoga što smijemo, a što ne smijemo i podložnost jednom ili više moćnika, faraona, kojima je demokratski ustroj države ne daje i koji su uzurpirali demokratski ustroj države. Donosi nam diktaturu suprotnu Ustavu, kojoj se treba suprotstaviti na svaki mogući zakoniti način radi zaštite i reafirmacije demokratskog ustavnog poretka, vladavine prava i pravne države, države u kojoj je pravo važnije od stajališta i suda pojedinca iz politike ili iz medija i u kojoj društvenim procesima upravlja pravo, a ne pojedinci iz političkih ili medijskih krugova.
* Prof. dr. sc. Zvonimir Slakoper pročelnik je Katedre za Građansko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci i pročelnik Odjela za pravna pitanja i kulturu prava Matice hrvatske, redoviti profesor na Katedri za pravo Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr