Gost “55 minuta kod Željke Markić” bio je prof. dr. sc. Valerije Vrček.
Ovaj profesor u trajnom zvanju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu bavi se znanstveno-istraživačkim radom dugi niz godina. Uže područje interesa prof. Vrčeka su reakcijski mehanizmi, računalna kemija, organometalna kemije i kemijska sudbina lijekova u okolišu. Prof. Vrček je stalni komentator Glasa Koncila. Prof. Vrček objasnio je učinak nikad do sad viđene uporabe dezinfekcijskih sredstava tijekom COVID-a na ljude, nastanak “super” bakterija i okoliš.
Protumačio je koji motivi stoje iza pisanja radova koji su proglašeni “znanstvenim smećem”. Objasnio je kako se u razvijenim državama sa sve starijim stanovništvom troši sve više lijekova. Koji odlaze ljudskim izlučevinama u otpadne vode. A od tamo opet u obrađenu vodu. Iz koje ne nestaju. I u hranu.
Cijeli intervju s prof. Vrčekom pogledajte ovdje:
Poznati znanstveni časopis “Nature” o povlačenju 10 000 znanstvenih radova označenih kao smeće
Deset tisuća. Zvuči jako puno. I jest puno. Zato što u znanosti ne očekujete smeće. Ovi radovi predstavljaju znanstveno smeće. Koje se svakodnevno gomila. I objavljuje. Nakon toga urednici i znanstvenici shvatili su da članci koje su prethodno objavili predstavljaju podvalu, manipulaciju i laž. Takav se članak onda povlači iz časopisa. To je u prvom redu sramota za autora članka. A onda i za instituciju u kojoj radi. A i za državu. Države iz kojih dolazi najviše znanstvenog smeća su Rusija, Saudijska Arabija i Indija. Uglavnom istok. To je pritisak sa istoka na zapadne standarde. Mi tu popuštamo. Mi smo stari i mali, a oni su prilično živahni. I uporni.
Dakle, 10 000 povučenih radova. Zašto je to ozbiljna brojka? To je mali udio u ukupnom volumenu objavljenih radova. Ali, u zadnjih 10 godina ogroman je trend da se broj takvih radova povećava. U zadnjih 10 godina povećao se 5 puta. Dakle to je povećani broj prevara u znanosti. Druga stvar je da ozbiljni autori, pa i ovi koji su potpisali tu analizu u “Nature”-u, upozoravaju da se radi o vrhu sante leda. Dakle ne radi se o 10 000 radova. Radi se o nekom faktoru puta 10 000. Ne znamo točnu brojku.
U pandemiji nije bilo znanstvene rasprave i dijaloga
Možda riječ smeće zvuči loše i pretjerano. Ali, nije. Vrhunski nizozemski znanstvenik Chris Slootweg je u “Nature”-u objavio članak “Kemija proizvodi smeće”. Prije 10 godina australski je znanstvenik objavio članak “Medicinska znanost producira smeće”. Smeće je prilično širok pojam. Ovi radovi koji su povučeni su vrsta laži i manipulacija. To su studije koje krše etičke kodekse. Ili su navedeni nevidljivi autori. Netočne informacije. Ili se radi o plagijatima. Ti su radovi smeće u smislu da kontaminiraju znanstvenu zajednicu. Kontaminiraju povjerenje ljudi u znanost.
To smo vidjeli u vrijeme pandemije. Kad je veliki dio populacije izgubio povjerenje i u medicinu i u znanost. S jedne strane imali ste pojavu vlasnika istine. I monopola i privatizacije znanstvene istine o cjepivu, dezinficijensima i dr. Bilo je uočljivo kako nema znanstvene rasprave i dijaloga. Znanost to ne trpi. Znanost živi i počiva na sukobu teza i raspravi argumenata.
Nije napravljena analiza koliki je udio od 10 000 radova koji su povučeni jer su proglašeni smećem – povezan s epidemiološkim alatima. I pričama koje su nam prodavali 2-3 godine vezano za COVID-19.
Od apoteke do rijeke
Koncentracije ljekova su, naravno, male. Ali, su s vremenom sve veće. Lijekovi koje kupite u apoteci, dobijete na recept ili u bolnici, svi oni moraju negdje završiti. Lijekovi su dizajnirani da budu stabilni. Inače ne bi bilo terapeutskog učinka. I osmišljeni su da djeluju u niskim koncentracijama. To je nevolja. Svi lijekovi koje koristimo završavaju putem otpadnih voda u našem okolišu. Gomilaju se. Pod utjecajem sunca i klora, odn. kemijskih načina obrade otpadnih voda pretvaraju se u neke druge, vrlo često toksičnije oblike nego što su prije bili. To je silna farmaceutska kemija u okolišu. Mislim da je već vrijeme za uzbunu.
Čovjek ima pravo na zdravlje. Ali, i i na zdrav okoliš. Ako medikalizirate okoliš. Onda on nije više zdrav. I kroz vodu koju pijete i hranu koju jedete – utječe na vaše zdravlje. To je zatvoreni krug. Nema tu baš rješenja.
Lijekova je u rijekama sve više. Europa stari. Stalno je na kroničnim terapijama. Imamo sve veću i često nepotrebnu potrošnju lijekova. Sve to vidimo kao farmaceutski otisak u okolišu.
U vašoj čaši vode, popit ćete analgetik koji uzima vaš susjed
Hormonski otrovi su kemikalije koje djeluju i na metabolizam i na ravnotežu hormona. Kad vas udare takve kemikalije, one će izazvati hormonski kaos. Lupit će vas i po reproduktivnom zdravlju. Po imunološkom sustavu. Po živčanom sustavu. I metaboličkom. To je kaskada efekata. Pandorina kutija vezana uz hormonske otrove. Oni su danas na prioritetnoj listi europskih regulacija. Ali, i jedna vrsta crvene krpe i alarma. Kemikalije s anti-hormonskim djelovanjem su alarm za institucije koje se bave regulacijom kemikalija.
Da, lijekovi su u malim koncentracijama u okolišu. Ali, zaboravlja se da ih je mnogo vrsta. Kad u vodovodnoj vodi zbrojite nekoliko klasičnih farmaceutskih kontaminata dolazite sa nano koncentracije na mikro koncentraciju. U čaši vode, bez problema ćete popiti analgetik svog susjeda. Trebalo bi smanjiti (nepotrebnu) potrošnju lijekova. I razviti metode za eliminaciju lijekova iz otpadnih voda.
Kemijske ili farmaceutska kastracija odnosno feminizacija u okolišu
Neupitan je izravan utjecaj anti-hormonskih sredstava na reproduktivno zdravlje. Sintetski hormoni koje koriste žene u kontracepciji ili menopauzi, feminiziraju okoliš. Jedna poznata kanadska profesorica navodi.” Ako ima minimalan broj estrogenih kemikalija u vodi, one će djelovati. To je njihova funkcija.” Njihovo djelovanje i to nepovoljno, je uglavnom na mušku populaciju. Uzrokujući mušku neplodnost. To je jedna vrsta kemijske ili farmaceutske kastracije u okolišu. To se prvo primjetilo kod životinja. Imate kolaps populacije u pojedinim prostorima.
Samo oko 10% plastike može se reciklirati
Plastika je kemijsko smeće. Smeće je otpad koji ne možete odvajati. Kora od banane je biološki otpad koji možete kompostirati. Papir je korisna sirovina koju možete reciklirati. Kad pomiješamo koru od banane i papir dobijemo smeće. Djevičanska plastika je natopljena tisućama kemikalija. Namjerno ubačenih. To su različiti katalizatori. To je koktel kemikalija koji ima oblik plastike. Veliki je spektar plastika. Nije svaka plastika ista. U plastiku se ubacuje 13 000 vrsta različith kemikalija. Ne molekula. Nego 13.000 vrsta kemikalija. One su dio strukture plastike. Plastika nikada ne može biti čista. Kada bi bila i kada bi gorjela, to bi bilo sjajno. U tom slučaju bi nastao ugljični dioksid i voda. Ništa više. Polimeri su od ugljika, vodika i kisika. Kad to zapalite dobiti ćete dobar plin. Takve plastike nema.
O požaru u skladištu za recikliranu plastiku u Osijeku
Reciklirana plastika je još gora od djevičanske, one koja je inicijalno proizvedena. A proizvedena plastika je, kad se zapali, otrov. Osim namjerno dodanih kemikalija tijekom proizvodnje, reciklirana plastika je tijekom prikupljanja dovoza i obrade, navukla na sebe još stotine drugih kemikalija. Nedavno je objavljena studija Njemačkih, Danskih i Švedskih znanstvenika. Po cijelom svijetu su iz pogona za reciklažu plastike uzeli uzorke. Izmjerili su u recikliranoj plastici preko 200 vrsta pesticida, preko 100 vrsta lijekova, mnoge industrijske kemikalije, prehrambene aditive… Kad se zapali reciklirana plastika u kojoj je 100 vrsta lijekova svih terapijskih skupina, to je onda medicinski otpad. To više nije plastika. Dobiti ćete erupciju kemijskih reakcija iznenađenja.
Prekomjerna uporaba dezinficijensa tijekom pandemije COVID-19
Tijekom pandemije su tjerali djecu, dakle najnezaštićeniju skupinu, da po 4-5 sati nose plastične maske na licu. Maske nisu papirnate, kako ljudi često misle. Nego plastične. Prema podacima kineske carinske službe, Kina je izvezla, ne proizvela, nego izvezla minimalno 300 milijardi plastičnih maski u proteklom vremenskom razdoblju. Tko je to reciklirao? Gdje su sve te maske završile? Kineski proizvođači maski se hvale kako od jedne plastične boce coca-cole naprave jednu masku. Reinkarnacija plastične boce za vaša usta. Velika je razlika između požara reciklirane plastike u Osijeku, kao jednokratnog incidenta i ljekova u okolišu koji su postali svakodnevni dio našeg života.
Sve što je u vodi to završi i u hrani. Problem sa nano i mikro plastikom, jedan od problema, je što je to ireverzibilni proces. Vi tu plastiku više ne možete izvući iz okoliša. Ona zauvijek ostaje dio naše prirode. To nije kraj svijeta, ali trendovi su loši. To je civilizacijski poraz. U Europi se reciklira samo 10% plastike. Plastika je kemijsko smeće. Plastika se teško reciklira. A korona pandemija je bila pandemija plastike. Ne samo maske. A gdje su testovi za COVID-19 odlagani? I na kraju gdje su bačena cjepiva?
Tekst se nastavlja ispod oglasa