Izliječeni ovisnici o teškim drogama, alkoholu, oporavljeni nakon karcinoma, osobe s iskustvom psihičkih patnji… svi bi oni kao “stručnjaci po iskustvu” trebali biti obavezni partneri liječnicima u svim fazama liječenja. Dajmo im dati značajnu ulogu u preventivnim programima, velika je šteta da se sustavno ignoriraju.
Nema osobe koja za života nije bila bespomoćna. To im je bila prilika oslobađanja lažnog osjećaja svemoći. Anselm Grün u knjižici Nisi napušten otkriva što nam bolest poručuje: “Iskoristi vrijeme koje ti bolest dariva. Možda ti bolest pruža predah koje si sam nikad ne bi priuštio. Možda je to vrijeme za sređivanje računa, da bolje osjetiš kako je sa tobom…” Poentira rečenicom da nas bolest čini budnima da bolje vidimo ono što nas je “do tada obilježilo, koje promjene i preobrazbe sada predstoje…”
Parafrazirajući Jordana Petersona iz knjige 12 pravila za život možemo konstatirati da svi mi koji smo prošli vlastiti pakao možemo odlučiti hoćemo li u njemu ostati ili izaći na svjetlo dana. Ogorčenost, prijetvornost i bešćutnost Peterson naziva “trijadom zla”…
Empatični stručnjaci medicine koji svoju struku doživljavaju kao poziv
Ovih dana sam saznao da mi je i uprkos ranijih operacija i zračenja na glasnicama ostala rezidiua tumora na glasnicama te sam morao konzultirati vrhunske liječnike, prof. dr. Dragu Prgometa te prof. dr. Mirka Ivkića. Oni su iznimni jer znaju slušati, znaju govoriti jednostavnim riječma. To su ljudi koji žive svoj poziv. Pored njih neplanirano sam posjetio izvrsnu logopedinju iz Zagreba, prof. Tamaru Živković, a i ona mi je, uz navedene liječnike vratila vjeru u struku. Zašto?
Nebrojeni logopedi, psiholozi, psihijatri, a posebno “liječnici s visina” (kao što zna reći meni jedna iznimno draga osoba kaže pričaju “ex katedrala”, dociraju, govore meta jezikom, dok razgovaraju s pacijentima ne gledaju ljude u oči, nego u računala i glume male bogove. Ta logopedinja me je pozvala u Udrugu laringektomiranih, gdje sam bio s divnim ljudima, uključujući i psihologa Ivana Vračića, koji me je baš “podigao”. On je sad predsjednik te Udruge. Također me telefonom spojila s čovjekom koji je prošao parcijalnu laringektomiju da mu čujem glas. Spojila me zato jer po sadašnjim prognozama to me vjerojatno čeka u skoroj budućnosti. I on je naravno bio neizmjerno empatičan i na vrućini iz auta pred kućom razgovarao petnaestak minuta sa mnom. Koliko bih tih velikih stručnjaka, malih bogova to uradilo!? Mislim vrlo mali broj!
Svojevremeno sam duže boravio, istraživao i radio s izliječenim ovisnicima o teškim drogama te zaključio da bi oni trebali biti obvezni partneri liječnicima u svim fazama liječenja. Jednako tako mislim i za pacijente s dijagnozom tumora. Moj najbolji prijatelj dr. Ante Barada iz Segeta Donjeg, vrsni neurolog, nakon teške bolesti je sve ostavo i vratio se iz metropole u svoje malo misto, te je uz simbiozu medicine i vjere danas apsolutno zdrav. Evo što mi je jednom prilikom odgovorio na ove moje opservacije: “Silno mi je drago što si doživio snagu svjedočenja ljudi koji su prošli bolest i operaciju te dalje radosno žive i hrabre jedni druge. Isto tako imaš brojnih plemenitih osoba posvećenih stručnom pomaganju pacijentima, one su nadahnuće i uz ozdravljenje bolesnika najveća nagrada u profesionalnom pogledu.”
Doc. dr.sc. Andrijana Vlčeva iz KBC-a Osijek, Ljiljana Širić iz Osijeka (logopedinja kao i njena gore spomenuta kolegica Živković), prof. dr. Drago Prgomet, prof. dr. Mirko Ivkić, psihijatrica Belinda Vuksan iz Zadra… (a ima ih Bogu hvala još puno takvih) su svjetionici humanosti, koji su uvijek spremni pomoći, oni “vide” svoje pacijente i svi oni svoj posao rade kao poziv! Ima, na žalost i onih kojima bih, da mogu, istog trenutka oduzeo licencu! Nabildani su egocentrizmom, idejom vlastite veličine i važnosti, ali ih nažalost ima i njih jako puno!
Empatični “stručnjaci po iskustvu” koji svjedoče svoj put oporavka
Nadahnutu sam poruku dobio od “stručnjakinje po iskustvu”, drage Nevenke, supruge moga kuma: “Dragi Zlatko znam koji šok i oluju osjećate u duši s novim iskušenjima i novom dijagnozom. Vi ste vojnik i u ovoj životnoj bici. Dobili ste jako težak zadatak i uhvatite se teškog križa jer vi to možete. Reći ću vam na mom primjeru. Moja operacija na srcu je ostavila rez od vrata do pupka. Kad obučem nešto otvorenije oko vrata i danas se vide rezovi. Neki okreću glavu, neki mi kažu daj stavi maramu da se ne vidi, jer im se gadi.
Kad sam kupovala haljinu htjela sam odustati jer haljina je bila otvorena i isticao se rez, ali trgovkinja mi je rekla “Ne, haljina vam predivno stoji… Vi ste od Boga odabrani da nosite najljepši znak!” Shvatila sam konačno da jedan rez nije ništa važan za kvalitetu svakog dana kojeg živim, a vjerujem da se provodim bolje od onih koji nemaju slične tegobe. Zato se i vi Zlatko odlučite za borbu. Bit ću jako sretna da sam vam dala bar mrvicu ohrabrenja i volje za ovaj novi izazov koji je Bog Vama postavio. Ovo će još jače učvrstiti vašu vjeru u Boga, moći ćemo zajedno ga slaviti na milosti koju će vama dati i kroz vašu bolest će se proslaviti. Hvala mu jer ja znam da ćete vi biti pobjednik i lijepo pisati i svjedočiti onako kako znate samo vi.”
Empatični stručnjaci za vjeru koji nas “održavaju na površini”
Izdvajam i dijelove iz podržavajućeg SMS-a kojeg sam primio od jednog svećenika i doktora psihologije i psihoterapeuta, vlč. Josipa Bošnjaković iz Đakova: “Trenutak nade bih htio s vama podijeliti…. Vrlo me je dotaknula zgoda sa prorokom Ilijom koji je u borbi s Baalovim svećenicima pobio njih 400 i, kada je odlučio pobjeći u pustinju, bježeći od sebe od Boga… Nakon toga Ilija ide na brdo Horeb i doživljava susret s Bogom … No Bog nije bio kako se Ilija nadao u grmljavini, vihoru, ognju, nego u tihom glasu i nekako to je moja molitva i za Vas da sve više odjekuje taj glas kod Vas… On je tu… U to sam uvjeren… I s njim se može okrenuti na bolje… Ja sam tada to razumio da treba jesti “boje, zvukove, slike, riječi, tišinu” ali i kruh… Da nije lako ali da će biti bolje… Želio je umrijeti i budi ga anđeo i daje mu jesti, ali on ponovno se vrati u “san” biti će dalek put ako ne budem jeo…
Nekako kada “gledam” Vašu situaciju, vidim kako ste u grmljavini, vihoru, oluji, u pećini svoga bića doživljavate burne dane…. Naši su preveli na hrvatski da je Bog bio u tihom povjetarcu no hebrejska riječ je kol- glas. Ilija je nakratko izvirio iz pećine i čuo tihi glas. Bog ga ponovno budi po anđelu i govori mu – Ilija, ustani i jedi, jer ako ne budeš jeo biti će dalek put…. Ja dragi prof. Zlatko bih htio, i na tu nakanu molim, da u vihorima, olujama, grmljavini, potresu vašega bića odjekuje taj tihi Božji glas, za kojega vjerujem da kaže – Zlatko ja sam tu…. Razumljivo u svemu ovome što prolazite da padate …. Rado se pridružujem rukama vaših poznanika i prijatelja da idemo naprijed zajedno, da vas održavamo na površini … Rado sam tu za vas i ako treba razgovor tu sam s vama uvijek, a u molitvama nosim…” Svećenici poput vlč Josipa mogu biti nasi najbolji posrednici u našem traženju i komunikaciji s Bogom.
Izliječeni ovisnici kao lučonoše života
Ovisnici o teškim drogama su naše lučonoše. Zadarska psihijatrica Belinda Vuksan, koja je svoj radni vijek posvetila ovisnicama o “teškim” drogama jednom mi je rekla da nikada nije s njima imala problema, kao s njihovim roditeljima. Loši roditelji nikada ne uočavaju svoje pogrešake. Takvi se ne pitaju gdje su pogriješili o odgoju, zatvarajući oči pred činjenicom da im se djeca drogiraju, ili (olako) pristaju na agoniju preživljvanja s metadonskom terapijom. Metadon je droga na račun države, tvrdo sam nekada i danas”. Od toga ima koristi samo farmaceutska mafija i pojedini liječnici! S druge strane, loši liječnici etiketiraju sve skupine ovisnika, osobito o teškim drogama.
Svojom navodnom superiornošću pojačavaju ovisnicima osjećaj inferiornosti. Jednom mi je jedan kirurg rekao da bi sve ovisnike o teškim drogama trebalo strpati u prostoriju iz koje ne bi izlazili sedam dana1!? Davao bi im, kaže, “hranu kao psima”. Tko preživi, toga bi dao dalje “na obradu”. Odgovorio sam mu citirajući Abrahama Lincolna: “Po mome iskustvu, ljudi koji nemaju poroka nemaju ni vrlina!” Upitao sam ga: “A na čemu si ti?” Nervozno mi je odgovorio da nisam normalan. Poslije toga više nikada nismo prozborili. Takvi ljudi u drugima nalaze mane ili poroke, svoje nikada neće priznati niti će se kao ljudi promijeniti. Narcisoidno misle da su bez mana ili poroka. Cijeloga života moraliziraju, živeći u zabludama.
Dušan Radović, poznati beogradski intelektualac u knjizi aforizama Beograde, dobro jutro je zapisao: “Za razliku od kuće ili obitelji, u kafani vas vole zbog vaših mana”. Jedan od najpriznatijih američkih književnika Ernest Hemingway, za života obilježen kao notorni alkoholičar, ironično je komentirao: “Pijem da bi mi bili drugi ljudi izgledali zanimljiviji”. Svatko ima i nosi svoj životni križ. Mnogi zaboraviše na poruku iz Bibije: “Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen”.
Kako gledati preko zida patnje?
Činjenica je da Bog po “malim” ljudima čuda čini živima Evo. još jednog sjajnog aforizma Duška Radovića: “Najvažnije je znati razlikovati važno od nevažnog. To je granica bolesti i zdravlja. Tko je to pobrkao, sada ga liječe”.
Silvana Fužinato, ekspertica iz biblijske teologije, jednom je istaknula: “Ono što vrijedi nije ono što znamo, nego ono što živimo i koliko pomažemo”.
Vjera nas čini nas boljim i plemenitijim osobama i podučava nas kako se nositi s patnjama. Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni upoznali pravo lice drugih.
“Nisu tragični naši padovi. Tragično je samo ako se ne želiš podignuti. Nije tragična patnja, prezir ljudi, nije tragično ako te svi osude, popljuju, ogovaraju i kleveću. Tragično je samo ako ti na to pristaješ, ako pomisliš da si to zaista ti i ne želiš se iz toga dizati. Zle riječi drugoga samo te onda mogu uništiti ako im ti povjeruješ … Treba uvijek znati gledati preko zida patnje.” (Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz) Tamo gdje prestaju znanstveni argumenti vjera nudi nove poglede, nerijetko i odgovore. Vjera nas podučava kako preživjeti kada su nas ljudi odbacili. Ovdje citiram svečenika Henrija Nouwena koji kaže: “Kada naše rane prestanu biti izvor sramote i postanu izvor iscjeljenja postali smo ranjeni iscjelitelji.”
Kad doživiš tešku bolest, ljudi te iznenade
U mojoj bolesti su neki likovali, neki se nisu nikako javljali, neki tražili podjelu imovine. U bolesti puno maski padne. Iznenadilo me koliko dobrih ljudi mi je željelo pomoći, na različite načine. Moja draga kolegica Dubravka, od prošle godine u mirovini, a koja je dugo proživljavala borbu s bolestima mi je nedavno rekla: “Tek kad čovjek doživi tešku bolest ima priliku upoznati njemu znane i neznane ljude… I jedni i drugi te iznenade. Od onih kojih očekuješ podršku nerijetko dobiješ pljusku, a sasvim nepoznati pruže ti razumijevanje i podršku.” Moj drugi kolega iz Zagreba, doc. dr. Ante Kolak mi je u studenom 2019. godine kazao: “Otkako sam u mom životu Boga stavio na prvom mjestu, ljudi su dobili pravo mjesto”.
Zaključno
Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića…, čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”. Američki biolog Bruce Lipton u knjizi Biologija vjerovanja agrumentira snagu simbioze uma i duha. Tvrdi da su oni snažniji od gena. “Čovjek ima pravo gledati drugog čovjeka ‘odozgo’ samo onda kada mu pomaže da ustane” (Gabriel José García Márquez).
Znakovita je činjenica da postavljamo pitanje o smislu života kada je ugrožen. Reagiramo kada je kasno, a problem eskalira. Tada saniramo posljedice s (dugotrajnim i skupim) programima, liječenja, resocijalizacije i rehabilitacije. Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju liste prioriteta u životu, odbacuju životne trivijalnosti i prestaju se opterećivati nerazumijevanjem drugih.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa