Mentalni sklop iz socijalizma u Hrvatskoj se ni do danas se nije promijenio, od odnosa prema politici, radu, odgoju do traženja “rupa u zakonima”. Nigdje stimulacije najboljih, najmanje se provodi i potiče kriterij izvrsnosti i kreativnosti, piše sveučilišni profesor dr.sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr
Čovjeka je u raju snašlo prokletstvo rada koje je glasilo: “U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj!” To je Jahve rekao Adamu, tjerajući njega i ženu mu Evu iz Raja. Najraniji predstavnik kršćanskog shvaćanja rada Toma Akvinski zagovara ideju o radu kao “božjoj kazni” i, po uzoru na antičke filozofe, tjelesni rad naziva nedostojnim za slobodne građane.
“Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje možeš navesti proizlazi iz rada ili iz života u svijetu stvorenom za rad.” Ovim riječima deklarirani anarhist Bob Black započinje esej Ukidanje rada u knjižici pod naslovom Proleteri svih zemalja, opustite se. Već u ovim prvim rečenicama Black iznosi svoje temeljno stajalište: “Rad je ruganje slobodi”.
Za vrijeme agresije na Hrvatsku, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević izjavljuje: “Ako ne znamo da radimo, onda znamo da se bijemo!”
Samoubojstvo europske civilizacije R. Koch i C. Smith prepoznaju u inverzijama vrednota: “Umjesto štednje i odgovornog ponašanja, kod većine imamo poriv da misle na sebe.” (u knjizi Samoubojstvo Zapada).
Popustljivi odgoj i gotovani
Danas dominantni roditelji s popustljivim stilom odgoja imaju plodove koje su sami posijali – “male gotovane”: spremne uzimati, ali ne i davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. Istraživanja pokazuju da osobito kod mlade generacije sustavno pada empatija, a raste razina sebeljublja. Kod popustljivog odgoja sve češće se koristi pojam „helikopter roditelji“, to u oni koji uvijek „lebde“ iznad svog potomstva. Kanadski pisac Carl Honoré u knjizi Pod pritiskom kaže da takvi “klinci” i kada pređu tridesete na svoje roditelje gledaju kao na „hodajući bankomat“. Najutjecajniji kritičar popustljivog odgoja jest Paul C. Vitz, koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja konstatira: “Djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati, a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštivati osjećaje”.
Takvi roditelji su za svoju djecu spremni sve učiniti sve, pod izgovorom da ih oslobode muka njihova mučnog odrastanja. Svoju ljubav projiciraju žrtvovanjem, a zapravo ih uče gotovanstvu. A kada ta djeca odrastu onda uviđaju njihovu egocentričnost. Indijska poslovica kaže: “Dijete je gost u tvom domu: nahrani ga, odgajaj ga i pusti”. I doista umjetnost odgoja je da učimo djecu samostalnosti i/ili odvajanju od roditeljskog gnijezda. Tu su i mnogi stručnjaci pali na ispitu zrelosti. Otvoreno priznajem, među njima sebe vidim.
Oslobađanje od rada dokoličarenjem
Dokolica je u starogrčkom jeziku označavala stvaralaštvo u vremenu izvan (obveznog) radnog vremena, ali to se još od reformacije mijenjalo tako da se danas dokoličarenje izravno povezuje s hedonizmom, dosadom, ispraznim zabavama, neselektivnim korištenjem medija i konzumerističkim stilom života. “Čovjek je jedino biće koje se dosađuje” (Erich Fromm). Onaj tko se odlučio za dokoličarenje često ima odbojnost prama radu. O tome je pisao Georges Friedmann u knjizi Razmrvljeni rad. U istraživanju o društvenom položaju i preferencijama mladih u Dalmaciji i Slavoniji otkrivam (s kolegicom Anom Proroković i Vesnicom Mlinarević) da mladi iznimno nekvalitetno provode slobodno vrijeme. Najzastupljenija je orijentacija na dokoličarenje (gledanje televizije, surfanje po internetu, čitanje revija, časopisa za tinejdžere, sve do izležavanja, lutanja po gradu, trgovačkim centrima i sl.). Kako je konstatirano, najnegativnije posljedice su evidentne na preferencijama i ponašanju djece i mladih. Sve češće aktivnosti koje mladi rade u slobodnom vremenu okrenute se dokoličarenju. Tinejdžera koji ne žele naporno raditi sedamdesetih je godina bilo 25%, dok je takvih danas 39%, izjavila je Jean Twenge, jedna od autorica istraživanja i profesorica psihologije na Sveučilištu u San Diegu. Studija je pokazala kako su stajališta današnjih tinejdžera posljedica činjenice da je konzumerski korporativni kapitalizam “progutao” nekada dominantnu protestantsku etiku rada! U drugom istraživanju mladih u Njemačkoj Jűrgen Zinnecker tvrdi da se mladi često okupljaju u slobodnom vremenu po ključu “ništa ne raditi”. Sveti Ivan Bosco je imao izreku da je “lijenost majka svih poroka.”
Zašto knjige koje veličaju nerad postaju bestsellerima?
Kad je francuskinja Corinne Maier je objavila knjigu Dobar dan, lijenosti, nije ni sanjala da će ona zauzeti vrh na ljestvici najprodavanijih knjiga u Francuskoj. Maierova ohrabrujuje zaposlenike diljem svijeta da prihvate njezinu strategiju “postupnog potkopavanja posla”. Lijenčinama je cilj raditi što je moguće manje. Autorica iznosi ovaj zaključak: ako ništa ne dobivate radeći, nemate što izgubiti ne radeći ništa. Možete potkopavati tvrtku svojom pasivnošću.
I jedan hrvatski izdavač profitirao je od prijevoda sramotnog “priručnika” Jima Smitha Priručnik za lijenog učitelja. U svjetskoj uspješnici, pod naslovom Kako raditi manje i zaraditi više, autor (Tim Ferris) zaključuje da se čovjek, kako bi bio sretan, mora okrenuti “zabavi i profitu”. Jednako tvrdi i Gil Shwartz Bing u knjizi How to Relax Without Getting the Axe, gdje nudi savjete o tome kako biti zabušant na poslu, prebacivati odgovornost na druge… Knjiga Working čikaškog (radio) novinara Studsa Terkela (tada jedna od najprodavanijih knjiga u SAD-u) izazvala je šok u Americi. Poslije višegodišnjih razgovora s tisućama Amerikanaca autor zaključuje kako je za prosječnog Amerikanca preživjeti radni dan “pakao i ponižavanje” (Terkel).
Traženje svrhe ljudskog postojanja: od protestantske etike rada do konzumerističkog kapitalizma
U protestantskoj etici rada ljudi žive da bi radili, a drugdje rade da bi živjeli. Umjesto nekadašnje vizije kapitalizma Maxa Webera, nastale na protestantskoj etici rada, danas imamo korporativno – konzumeristički kapitalizam. Britanski sociolog Colin Campbell u djelu Elusive Consumption analizira konzumerizam kao fenomen kada potrošnja postaje “svrha ljudskog postojanja.” I poljski sociolog Zygmunt Bauman u knjizi Consuming life tvrdi kako su se zapadna društva, od industrijske revolucije organizirana oko masovne proizvodnje, transformirala u društva masovne potrošnje. Georg W. Bush, američki predsjednik u trenutcima najveće drame koja je potresla SAD – teroristički napad na New York i Washington 11. rujna 2001. godine, izjavljuje: “Ne smijemo dozvoliti teroristima da nas zaustave u kupovanju.”
Danas u Hrvatskoj: od politike do “bogate udovice”
Hrvatske birače predstavlja 8 mandata nacionalnih manjina. S njima će Plenković vladati Hrvatskom iduće četiri godine. Predstavnici manjina postaju poželjna udavača i imaju privilegiran položaj kao nigdje u EU. Na primjer na glasovanje za manjinu Talijana je izašlo svega 5,4 posto građana i po šesti puta je izabran Furio Radin s manje od 900 glasova, a bio je jedini kandidat. U saborskoj fotelji je od 1992., te je najdugovječniji saborski zastupnik, koji obnaša i državničke funkcije, ali bez ikakve odgovornosti! Godinama se, on i manjinci nalaze na strani vladajućih! Neviđena privilegija! I zbog te deformacije je opravdana percepcija građana o analogiji politike s “najstarijim zanatom”. Njemačka poslovica kaže: “Vlast je kao krčma: iz nje rijetko tko izlazi trijezan”.
Od socrealizma do danas vrijedi krilatica: “Čemu se truditi ako sam u politici?” Mentalni sklop iz socijalizma ni do danas se nije promijenio, od odnosa prema radu do traženja “rupa u zakonima”. Nigdje stimulacije najboljih, najmanje se provodi i potiče kriterij izvrsnosti i kreativnosti. U protestantskoj etici rada ljudi žive da bi radili, a drugdje rade da bi živjeli. “U Hrvatskoj je sve dopušteno što izričito nije zabranjeno, dok je samo u socijalističkom sustavu bilo zabranjeno sve što izričito nije (bilo) dopušteno” – Jakša Barbić, jedan od autora Zakona o pretvorbi i privatizaciji.
Mediokritetstvo i poltronstvo u socijalizmu su bili i ostali parametri uspješnosti (i) kod uspinjanja u političkoj karijeri. Zar se trebamo čuditi što je svojevremeno izabrana šesnaestogodišnja djevojka tjedna u jednom dnevnom listu u Hrvatskoj, na pitanje novinara kako zamišlja svoju budućnost, lakonski odgovara: “Želja mi je što prije postati bogata udovica”. Kakve li podudarnosti u svjetonazorima kada jedna prostitutka, inače majka troje malodobne djece, za druge dnevne novine izjavljuje da joj je nedovoljno mjesečno dvadesetak tisuća kuna da bi preživjela, te da misli prestati s “najstarijim zanatom” čim nađe “situiranog čovika” kojemu će “bit virna. Što stariji, to bolje, brže će odapet!” Jedna je učiteljica svojevremeno ostala zaprepaštena kada je dobila gotovo uniformne odgovore učenika u domaćem uratku na pitanje kako sebe vide u budućnosti… Vidjela su se kao vlasnici trgovačkih kuća, hotela, poznate osobe iz svijeta mode, imućni tajkuni…
Kultura nerada širi se konzumerizmom, ekonomskom krizom, naslijeđenim mentalnim sklopom oslobađanja od rada, gdje je važno kako zaraditi, a ne kako raditi. Ona se širi s onima koji ne mogu naći posao, koji su radili i ostali bez posla, rade, a ne dobivaju plaću, zabušantima na poslu koji nemaju radne motivacije (rade posao koji ne odgovara njihovoj diplomi), parazitima koji žive od tuđeg rada, skloni kleptomaniji, nepotizmu, poltronstvu i mediokritetstvu, mešetarima dionica, povlaštenih mirovina, menadžera s nerealnim primanjima ili otpremninama, onih koji žive od politike, a nemaju odgovarajuće kompetencije ili stručnu spremu… Sve je počelo s dužničkim ropstvom, o čemu sam ranije pisao, obezvrjeđivanjem radnog identiteta i tiranijom potrošačkog društva.
U bivšoj Jugoslaviji Tito omladincima proklamira pjesmu: “Drugarska se pjesma ori, da nam živi, živi rad”. Isti taj totalitarist izjavio je: “Druže, snađi se!” Istodobno, mladima se nekad i danas šalju zbunjujuće poruke: “Ako ne budeš učio, ići ćeš raditi!” Ili: “Što će ti škola, uhvati se posla!” U Hrvatskoj se kultura nerada nastavila iz tzv. socijalizma: “Nikada me ne možeš toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. Gramzivost i lov u mutnom držalo se nekada i danas atributima sposobnih. U vrijeme socijalizma Lepa Brena izjavila je: “Za školu je onaj koji nije ni za što drugo”. U današnjoj politici vladajući ne rade ono za što su izabrani, a oporba ne radi ništa osim nastojanja da dođe na vlast.
U socijalizmu su narodni zastupnici imali minorne naknade, a sada u Hrvatskoj za dizanje ruku imaju veće plaće od redovitih profesora na fakultetima. Poruka iz socrealizma bila je i ostala: “Nitko se radom nije obogatio”. Ne stimulira se odgovorne i inovativne. Entuzijasti i oni najbolji ostaju nezapaženi. Od socijalizma do danas vrijedi krilatica: “Čemu se truditi ako sam zaposlen”. Samo naivne može iznenaditi činjenica da se društveni sustav može promijeniti, a da odnos prema radu, odgoju ili politici ostane isti. Mentalni sklop iz socijalizma ni do danas se nije promijenio, od odgoja da je važno “imati a ne biti”, odnosa prema radu do traženja “rupa u zakonima”. Nigdje stimulacije najboljih, najmanje se provodi i potiče kriterij izvrsnosti i kreativnosti.
Zaključno
Dok u većini država svijeta vrijedi maksima radi da bi (loše) živio, u Japanu vrijedi druga – život je u radu. Japan je treća ekonomija svijeta. Jedan od razloga jest specifična radna etika. Ona uključuje naglašenu posvećenost radu, odanost tvrtki, radnom mjestu i radnom zajedništvu. Japanci odmore doživljavaju kao dokoličarenje. Unatoč “ubijanja” na poslu, Japanci su jedan od najdugovječnijih naroda na svijetu. Ovo je dobro znati onima koji kažu da svaki rad ubija.
I za kraj želim postaviti slijedeća pitanja roditeljima: Pomažu li vaša djeca u kućanskim poslovima? Spadate li u skupinu popustljivih i/ili “helikopter roditelja” i jeste li svjesni posljedica takvog odgoja? Jesu li vaša djeca upoznata s vašim poslovima i (financijskim) mogućnostima? Ako jesu, jesu li spremni pomoći? Jeste li spremni priznati da ste suodgovorni za stvaranje danas dominantne razmažene generacije?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa