U emisiji 55 minuta kod Željke Markić gostovao je saborski zastupnik Nino Raspudić. U emisiji je govorio o referendumu protiv COVID potvrda, suočavanju s Plenkovićem ispred Remetinca, razotkrivanju istine o smrti obitelji Zec koju velikosrpska propaganda koristi protiv Hrvatske zadnjih 20 godina, o Milanovićevoj promjeni od premijera koji je postavljao ćirilićne ploče u Vukovaru do branitelja branitelja, o Možemo kao slaboj kopiji Podemos i ukidanju mjere roditellj odgojitelj, o tome zašto je rekao da se Zekanović žetonizirao za HDZ….
O pozivu Plenkoviću da dođe na sučeljavanje ispred Remetinca
Plenković je očito u velikim problemima. Ne znam je li to vezano za ove OLAF-ove istrage ili briselskih pritisaka s jedne strane i otpora u narodu s druge strane. To je bio jedan nekontrolirani ispad u kojem je on mene pozvao da u roku sat vremena dođem na covid-odjel infektivne klinike Dr. Fran Mihaljević i da će on zvati gospođu Markotić da ona mene vodi po tom covid odjelu i da se ja tamo s njim sučeljavam. Najprije sam bio zgrožen jer to su intenzivne njege gdje ni najbliži članovi obitelji nemaju pristupa, a kamoli da se našetavaju političari, novinari ili bilo tko. A druga stvar je da sam bio pet dana na covid odjelu jer sam imao tešku upalu pluća, tako da sam to sve vidio i on to meni ne mora objašnjavati. Treća stvar, jeziv mi je taj njihov cinizam jer su oni ti koji su potpuno u startu uzeli sve konce u svoje ruke bez da su tražili širi konsenzus. I jedini koji snose odgovornost i za broj mrtvih i oboljelih ili koji snose zaslugu što ih nije puno više zahvaljujući njihovom mudrom vodstvu. Ne mora on nekog drugog pozivati i uvjeravati nekoga o težini stanja. To mi je bilo potpuno neumjesno. Nazvao sam to jednim morbidnim egzibicionizmom. Naravno, on je to iskoristio za prozivku jer niti fizički nisam mogao stići ni ispred bolnice. Nevjerojatno je što on govori da će nazvati gospođu Markotić i da će netko za koga on odredi odjednom moći ući u bolnicu. Uzevši njegovu želju za debatom pozvao pozvao sam ga na sučeljavanje kod nečega što je de facto HDZ-ov domaći teren, to je zatvor u Remetincu. Tamo mu je prethodnik, tamo su mu bliski suradnici. Ispred Remetinca su me novinari obavijestili da je na HDZ-ovoj Facebook stranici napisao da sa mnom ne treba ništa raspravljati jer ja nisam njegov kalibar. Ono u čemu definitivno nisam njegov kalibar je to što moje prijatelje i suradnike ne gone ih europski javni tužitelji, ne sjede po zatvorima zbog i krađe hrvatskog novca i novaca iz europskih fondova kao sada. Drugi razlog koji navode je da je otišao u posjet Bosni i Hercegovini. Znakovito je da čim sam spomenuo Remetinec, on je odmah odmaglio preko granice i ne znamo hoće li se uopće vratiti, možda se OLAF-ov obruč oko njega steže. Međutim, i tu imam rješenje. Ako će on trajno ostati u Bosni i Hercegovini, nudim mu nakon Božića, jer ću za božićne blagdane biti u Mostaru, možemo to sučeljavanje organizirati i dolje.
O kontroverzama u vezi rada Stožera
Želim podsjetiti javnost da je čudna odluka bila u startu da se nije postupalo po Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti kad je došla zarazna bolest nego Zakon o sustavu civilne zaštite. Kod nas cijelu stvar nikad nije vodila struka. Oni su u startu degradirali medicinsku struku jer na čelu nije ministar zdravstva kao u normalnim europskim zemljama nego stručnjak za opću narodnu obranu i društvenu samozaštitu, ministar unutarnjih poslova Božinović. Stožer čini pet diplomiranih pravnika, četiri diplomirana ekonomista, dva diplomirana kriminalista, dva inženjera građevine i dva inženjera prometa, politolog, inženjer elektrotehnike, seizmolog, fizičar, jedan agronom i samo dva doktora medicine. Paradoks je što je puno više liječnika u Saboru. Upitna je legitimnost Stožera i njegova legalnost jer je sam Beroš priznao da uži krug ljudi donosi odluke, a Stožer se svega nekoliko puta sastao u punom sastavu. De facto je priznao da stotine mjera koje je donio Stožer su donesene bez kvoruma. Ovo je sve rađeno voluntaristički, ne temelji se na znanosti, bez širih konzultacija i unutar Sabora i s javnošću.
O Milanoviću i obitelji Zec
Nisam se libio niti kod političkih ideoloških neistomišljenika pohvaliti što se ima pohvaliti. Primjerice, Marija Selak Raspudić organizirala je projekciju filma Slavice Šnuro o roditeljima djece poginule u Domovinskom ratu. Nitko od centra na lijevo nije se pojavio. Ovi isti koji sad silno pokazuju senzibilitet u vezi smrti jednog djeteta. Rekao sam da se djeca nisu svrstavala po politikama i po nacijama, nego da su to žrtve i ako će se mijenjati ulice da je potrebno 400 ulica. Jer zašto bi život jednog djeteta bio važniji od života drugog djeteta. Oni kažu da je to simbol. Ali simbol čega? Da nas dovode u situaciju da ja trebam najprije njima se na njihov upit deklarirati kao ljudsko biće koje ne podržava ubojstvo djevojčice. To je on što se naziva moralno kamatarenje. Ja bi to čak nazvao samoprozvani menadžeri tuđe patnje koji onda toj priči daju jednu interpretaciju koja u temelje hrvatske države utkaje spremnost na zločin, da se ubija djevojčice. Važna je bila Milanovićeva demistifikacija obitelji Zec jer dolazi od predsjednika koji je pobijedio kao kandidat ljevice. Možemo i SDP šute jer nemaju drugu figuru osim njega koju bi mogli kandidirati na predsjedničke izbore da ga može ugroziti pa da kaže da Milanović više nije lijevo, sad ćemo mi dati svog kandidata. Ljevica je bijedno pala na ovom testu obrane ljudskih prava kroz Covid. Teško će stradati ljevica u Hrvatskoj dugoročno zbog ovakvog pasivnog držanja uz Plenkovića i ovakav stav. Bijes koji Milanović pokazuje u obračunima s ovom parapolitičkom civilnom scenom i njihovim akterima pokazuje da je svjestan koliko je dijelom i politički bio žrtva tog miljea. Ako uzmemo to okružje u SDP-u tada i cijele te civilne scene i medija i lijevih intelektualaca, oni su stalno SDP gurali u tu jednu vrstu radikalizma i ideologije jugoslavenskog spoja što njemu to očito nije bilo prirodno. I to je jedna dugoročna politička šteta jer u SDP-u je bilo kapaciteta da postane hrvatska lijeva socijaldemokratska opcija, a ne samo puki sljednik jugoslavenskog totalitarizma koji se sad samo prikačio na genderističke i druge ideologije.
O Zekanoviću
S odmakom godina vidi se kontinuitet postupanja gospodina Zekanovića. Ono što je meni bilo znakovito u ovoj situaciji kriminalnog izbora novog ravnatelja HRT-a. Gospodin Šveb koji je već teško oštetio HRT jer nije izvršio nalog čelništva HRT-a da aplicira za prijenos Svjetskog rukometnog prvenstva, a prijenos dobiva RTL, da bi kasnijih godina Švebove firme surađivale s tim istim RTL-om. Kasnije, u izboru Šveba za ravnatelja HRT-a sve je od početka bilo nelegalno. Onda je bio cirkus oko Saborskog odbora za informiranje gdje se glasalo, a na kojoj je bilo samo pet nazočnih od 13 članova. Blokirali smo saborku govornicu zbog protuzakonitog i protustatutarnog glasanja. I pokazalo se da smo bili u pravu jer saborski Odbor za Ustav i poslovnik poništio je ovo što su radili. Time smo barem uspjeli pred fokus javnosti iznijeti što se radi i kako izabiru Šveba. Nakon svega toga, slušam od Zekanovića u Saboru i gledamo istu stvar koju HDZ-ov PR pušta – da je to cirkus, a nije cirkus kad su kršili poslovnik. Mi smo branili ustavnopravni poredak Republike Hrvatske u tom trenutku. Reagirao sam i burno mu rekao da za razliku od njega koji je HDZ-ova oporba mi smo oporba HDZ-u. I da HDZ upravo treba takve kao on – pseudoporbu kakva on jest. On se žetonizirao davno. Samo je tražio nekakav povod da ima kao neki moralni rezon zašto sad odlazi iz te opcije i priklanja se Plenkoviću i većini.
