Treba li Hrvatskoj uopće reforma školstva i što od nje možemo očekivati? Mišljenja su tu različita, a možda najzanimljivije ono poznatog hrvatskog filozofa s međunarodnom reputacijom, Nevena Sesardića izloženo početkom godine u Jutarnjem listu. On je, proučivši pompozno najavljivane reforme školstva u SAD zaključio kako su i nakon svih uloženih napora rezultati reformi bili razočaravajući. Ulaganja u američko školstvo u proteklih su pedesetak godina realno (uzev u obzir inflaciju) učetvorostručena, ali na kraju su postignuća učenika u matematici i čitanju na završetku srednje škole ostala – u prosjeku ista.
Kao poučan slučaj za Hrvatsku navodi da je Obamina vlada u nekoliko godina potrošila više od 6 milijardi dolara na program za poboljšanje škola, samo da bi izvješće iz Ministarstva obrazovanja nakon svega navelo: “Ustanovili smo da primjena našeg plana poboljšanja škola nije imala nikakvog značajnog utjecaja na rezultate u matematici i čitanju, završavanje srednje škole ili upis na fakultet”.
Pa iako je još davne 1966. godine objavljeno poznato “Colemanovo izvješće”, u kojem su izneseni rezultati velikog istraživanja provedenog na zahtjev američkog Ministarstva obrazovanja nad više od 600 tisuća učenika, i koje je pokazalo da razlike među školama imaju relativno malo utjecaja na uspjeh u obrazovanju, te da je on daleko više određen osobinama samih učenika – njihovim intelektualnim kapacitetima, osobnim predispozicijama i obiteljskom situacijom – nego opremom u školama i kurikulom, to ne znači da kurikul i metodologija učenja nisu važni, naprotiv.
Jesu li djeca u zaostatku, ili ih loše podučavamo?
Teško je prihvatiti da su hrvatska djeca na PISA testovima iz matematike debelo ispod prosjeka zato jer su jednostavno – u zaostatku. Naime, istraživanje PISA 2015, provedeno je u 72 zemlje OECD-a nad više od 500 tisuća učenika u dobi od 15 godina, pokazalo je da hrvatski srednjoškolci u sva tri testna područja značajno zaostaju za prosjekom zemalja OEDC-a.
Glavno je ispitno područje bila prirodoslovna pismenost, dok su čitalačka pismenost i matematička pismenost ispitani kao sporedna ispitna područja koja služe za analizu trendova. Hrvatska je prema ukupnom rezultatu prirodoslovne pismenosti između 72 zemlje sudionica zauzela 36. mjesto, u području matematičke pismenosti Hrvatska se pozicionirala na 41. mjestu s 464 boda, a kod čitalačke pismenosti na 31. mjestu, s ostvarenih 487 bodova. Prosjek OECD-a za matematiku je 493 boda, a čak 32 posto hrvatskih učenika, pokazalo je testiranje, nema osnovne matematičke kompetencije, dok jedan posto dostiže najzahtjevniju razinu znanja, 6.
Pa iako mnogi i kod nas i u svijetu imaju rezerve prema PISA testovima, nesporno je da njihovi rezultati korespondiraju s uspješnošću i bogatstvom nacija: Prebogati Singapur je na vrhu po svim pokazateljima, slijede ga Japan, Estonija, Tajvan i Finska, a visoki rezultat u prirodoslovlju od 513 bodova ostvarila je i Slovenija. U području matematičkih i čitalačkih kompetencija, u vrhu su Hong Kong, Makao i Kanada, a od europskih zemalja u matematici su najbolji bili učenici Švicarske i Estonije. U čitalačkoj pismenosti u Europi prednjače Finska, Irska i Estonija. Na samom začelju su neke od zemalja iz bivše SFRJ.
Iako među stručnjacima postoje razlike u mišljenjima oko toga zašto smo tako slabi iz matematike (a i ostalog), kao najlogičniji se nameće, uz nastavnički kadar određen uglavnom negativnom selekcijom zbog masovnog iseljavanja i niskih plaća u prosvjeti – loša i zastarjela metodologija učenja matematike.
Hoće li učenici biti bolji u matematici i pismeniji ako ukinemo vjeronauk?
I tu sad dolazimo do suštine problema – a to je uvjerenje koje vlada u velikom dijelu javnosti, pa i stručnim krugovima, da će se znanje učenika iz matematike bitno popraviti ukoliko se iz škola izbaci vjeronauk i uvede građanski odgoj.
Naime, priča o reformi školstva je započela razmjerno dobro, i postojao je konsenzus da je ona potrebna, jer ozbiljne promjene nisu provedene još od vremena Stipe Šuvara – a i te koje je on proveo su praktički poništene s neovisnošću Hrvatske. Šuvarova reforma iz sedamdesetih je postala paradigma za sve promašene pokušaje reforme školstva: ona se ravnala po logici planske privrede, te otvoreno pokazivala prezir prema obrazovanju kao putu do prosvjećenosti, kapitalu jedne nacije i svela ga na puko “osposobljavanje za rad” u “socijalističkom okruženju”. Gimnazije su ukinute, a djecu se već tjeralo da se i prije završetka srednje odluče – hoće li nakon nje ići raditi, ili se dalje školovati, pri čemu se – u tome i jest katastrofa Šuvarove reforme – preferiralo ono prvo.
Socijalizam je u svojoj fiksaciji na proizvodnju i manualni rad smatrao da visokoobrazovanih ima – previše, i da nam za napredak treba više bauštelaca i strojarskih tehničara, a manje znanstvenika i intelektualaca. Gimnazije su prezrene jer “ne osposobljavaju ni za kakav rad već samo za nastavak školovanja”. Šuvarica je išla za reduciranjem humanističkog i općeg obrazovanja u korist vokacijskih znanja, za koja je Humboldt u svojoj “Teoriji obrazovanosti”, djelu koje je bilo temeljem europskih obrazovnih sustava do ne tako davno, zaključio da uopće ne spadaju u općeobrazovni sustav – jer će sva ta znanja tijekom radnog vijeka postati beskorisna i zastarjela. Wilhelm von Humboldt je toga bio svjestan u 18. stoljeću, a danas mnogi nisu u vrijeme brzog napretka tehnologije, kad dojučerašnja znanja preko noći postaju zastarjela i posve beskorisna. Tu onda uskače floskula o “cjeloživotnom obrazovanju”, koja može poslužiti jedino u propagandne svrhe ali je posve besmislena u kontekstu reforme osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja.
Kontinuitet od Šuvara do Divjak
A ministrica Blaženka Divjak se nekim svojim izjavama, poput one da se “ne mogu povećavati kvote na studentskim programima, gdje na tržištu imamo nezaposlene ljude koji su ih završili” i da “odgovornost i visokih učilišta … jest da se uzmu stvarne potrebe i da se studijski programi prilagode onome što će biti traženo na tržištu rada” svrstala u velikoj mjeri uz Stipu Šuvara, koji je razmišljao na sličan način – evo, sad nam treba prehrambenih tehničara, a filozofa imamo nezaposlenih, pa ćemo srezati kvote na filozofiji, a pojačati srednju prehrambenu. Da ne govorimo o tome da su predviđanja o tome kakve će za deset ili dvadeset godina biti potrebe tržišta rada u Hrvatskoj precizna koliko i proročanstva babe Vange, ili kao socijalistička “planska privreda” zasnovana na neminovno uvijek pogrešnim predviđanjima budućih potreba tržišta. Naravno, kvote su problem naslijeđen iz socijalizma i vezan na “besplatnost visokog školstva”.
Najnovija reforma je bila ipak bolje zamišljena u startu od Šuvarove, no definitivno je propala kad se voditelj Boris Jokić nadurio time što je tadašnji premijer Orešković u tim za reformu htio uključiti i ljude koji nisu isključivo ljevičarskih svjetonazora, na što je reagirao sazivanjem velikih prosvjeda protiv Vlade. Javnost se polarizirala oko reforme, a u konačnici se sve svelo na to koji će pisci biti na popisu lektire, dok je sve ono što je bitno palo u drugi plan. Nedugo nakon toga je i Jokić ustvrdio da je cjelovita kurikulna reforma mrtva, a Predsjednica je prošle godine na Malti izjavila: “Hitno nam treba reforma obrazovanja koja je u Hrvatskoj nažalost politička tema, umjesto da se oko nje postigne nacionalni konsenzus”, priznavši time da je priča o reformi – ispolitizirana.
Reforme nema, a kad će je biti ne zna se
Nacionalnog konsenzusa, očito, nema, a kako je Hrvatska prošla na ovogodišnjem PISA testiranju, prvom nakon 2015., za sad još ne znamo. No činjenica je da se na reformi radi malo, a vjerojatno i pogrešno: Uvođenje novih tehnologija u školu neće samo po sebi donijeti nikakav napredak u znanju, a uvođenje digitalnih tehnologija bez striktne ideje za što će se one točno koristiti može imati i vrlo negativne posljedice, na što upozoravaju brojni stručnjaci, kao i na činjenicu da neke razvijene zemlje poučene iskustvom sad izbacuju tablete iz škola i vraćaju pisanje rukom – ne zato što će ono ikad ikom u praksi trebati, već zbog razvoja mozga i psihomotorike u djece.
No reforma je u Hrvatskoj uglavnom svedena na eksperimente s nepoznatim posljedicama, lamentira se o težini školskih knjiga – što je rasprava koja traje od moje osnovne škole, tamo negdje od ranih sedamdesetih, bez da se itko sjetio riješiti to kao svugdje u svijetu, da djeca ostavljaju knjige u školi i da se one nasljeđuju, o tome hoće li udžbenici biti besplatni, o tome treba li nam i kakav građanski odgoj i je li vjeronauku mjesto u školi ili ne. I dok na zapadu velike tvrtke već u srednjoj regrutiraju stipendiste koji će biti njihovi budući radnici, u Hrvatskoj bitne stvari, poput povezanosti ekonomije i školstva, sustava stipendiranja i financiranja, znanstvene metodologije, te neovisnosti školstva od dnevne politike i politike uopće, ostaju negdje na marginama.
Tekst se nastavlja ispod oglasa