U 65. obljetnici otvaranja logora i kaznionice na Golom otoku, Mladen Pejnović predstojnik Državnog ureda za upravljanje imovinom (DUUDI) najavio je moguću privatizaciju Golog otoka očito zanemarujući Inicijativu za proglašenje Spomen-područja Goli otok od 2005. i Prijedlog Zakona o Spomen-području Goli otok.
Uz to je još Pejnović izjavio kako na Golom otoku „moraju biti spomen ploče i mjesto sjećanja, ali graditi nešto što bi bilo veličine Kumrovca kad je bio u funkciji, pa da poslije postoje problemi“ – uspoređujući tako neusporedivo: rodno mjesto i mjesto kulta ličnosti osobe koja je bila odogovorna za stvaranje Golog otoka, te Goli Otok mjesto patnje i smrti.
Riječ je o mjestu na kojem je kroz sustav stravičnog “preodgajanja” prema podatcima Udruge Goli otok “Ante Zemljar” prošlo oko 20.000 kažnjenika, ubijanja njihova ljudskog dostojanstva, te mučenjima i do same smrti u logorima na otocima Golom i Sv. Grguru, osobito u razdoblju od 1949. do 1954. godine.
Tamo su dospijevali nakon što bi ih režim Josipa Broza Tita optužio za izražavanje naklonosti Staljinu, najsitnijeg prekršaja ili često lažnih optužbi, i najčešće bez sudske odluke prebacivani na Goli otok.
Sve što je na njemu izgrađeno, izgrađeno je ropskim radom samih pretučenih, iznemoglih i oboljelih kažnjenika.
Među nama su još uvijek svjedoci, logoraši koji su preživjeli strahote Golog otoka.
Gospodin Slavko Spadoni, rođen 1928., jedan je od njih, a ovo je njegova priča za Narod.hr.
Završio je na Golom otoku kao 21-godišnji “zlatni student” vojne medicine u Zagrebu, jer je glasovao u korist prijatelja Vinka Hakštoka 1949. godine, usred žetve neprijatelja naroda nakon famozne Rezolucije Informbiroa za koju su se uredno i jedan i drugi prethodno izjasnili protiv.
“Uhodili su me nekoliko mjeseci “najbolji prijatelji” i suđen sam po 10 točaka optužnice nakon što sam 101 dan ostavljen u samici u Selskoj, u ćeliji bez stakala po cičoj zagrebačkoj zimi 1949.-1950., u košulji. Tih 101 dan su mi ostali u sjećanju kao najteži dani u životu. Dobivao sam zaleđeni kruh u vodi od stražara koji su bili obučeni u bunde podstavljene ovčjom kožom, i to u zatvorenim hodnicima”, kazao je Spadoni. Branio ga je student prava Nikola Legac i tijekom procesa izgovorio 6 (šest) riječi: “On je mlad. Dobro je učio.”
Ironijom sudbine, i njega je kasnije sreo na Golome, jer – radilo se na normu i neprijatelji su bili traženi.
Tko ne voli KaPeJota, ubit ćemo kao skota!
Osuđen je na deset godina robije uz dvije godine gubitka građanskih prava. Nakon izricanja presude prebačen je kamionom u Staru Gradišku i upao u stroj za “preodgoj” batinanjem i ponižavanjem, u čemu se posebno isticala trojka Jovanović zvan Tesla, Puhalo i Pleše. “Tesla je prednjačio u iživljavanjima, smislio je zabavu tjeranja uznika da se pretvori u psa koji grize golu stražnjicu drugog uznika, gurao glave u izmet, trpao krpe natopljene blatom ljudima u usta i gušio ih do ruba života…”, prisjeća se Spadoni. Nakon Gradiške utrpani su u teretne vagone privezani ljevicama jedan nasuprot drugog i krenuli u nepoznato.
Naravno, put je vodio do Bakra i utrobe broda “Punat” u koje su bacani naglavačke. Sam brod “Punat” nije doživio slavu poput “Galeba”, broda za banane i Josipa Broza. Bio je razrezan i sklonjen iz povijesnih lekcija.
Na Golome je prošao batinanja u stroju smrti i proces “bojkota” – višednevnog podvrgavanja premlaćivanjima, uz zabranu razgovara s ostalim sužnjima, bacanja s trećeg ležaja usred noći i stajanjem do jutra glave iznad kible s mokraćom do mahnitog uzvikivanja podrške Titu i Partiji, jer “Tko ne voli KaPeJota, ubit ćemo kao skota!”. Zapamtio je da cipele nije stigao dohvatiti, i morao je hodati bos u danu kad je Goli otok prekrio snijeg. “Spasila me mladost i izdržljivost, stečena teškim životom, iskustvom gladi i hladnoće koje sam kao 15-godišnjak prošao u partizanima” rekao je Spadoni.
Na Golom su “ljudi ubijani bez milosti i život nije vrijedio ništa, jer ljudi su bili svedeni na ništa. Svaka milost tumačila se kao akt neprijateljstva i slabosti i kažnjavala se. Kao vojni osuđenik prebačen sam na Grgur, a tamo je bilo još surovije, pogotovo kad bi nastupali specijalno dopremljeni ubojice, poznati kao “Bosanci”. Na Grguru je špalir smrti vodio do čabra s morskom vodom u kojeg bi zagnjurili polužive ljude, a onda ih obukli u nekakvu ljubičastu odoru s resama da ih se dodatno ponizi”. Metalni zatvoreni kontejner pamti kao mjesto za koje je uvjeren da su u njega odlagali trupla.
Slavko Spadoni je, kao student medicine, pomagao liječniku da pomaže bolesnima i ozljeđenima s onim što im je bilo na raspolaganju. Od gladi, žeđi i rana ljudi su bili kosturi koji hodaju, a klijenut crijeva zahtijevala je da naprave drvene čepove umotane u gazu i zaustave ispadanje utrobe čepljenjem anusa.
Oni koji su prošli logore u Njemačkoj i Italiji ponavljali su da takve okrutnosti kao na Golome nisu doživjeli. Nakon Grgura uslijedilo je nekoliko mjeseci Ugljana, tjeranje ljudi usred zime da vade pijesak iz mora, satima, pa Bileća gdje su dočekali Staljinovu smrt. Nakon Bileće vraćen je na Goli i nakon 5 godina i 3 mjeseca dobio je kartonski kovčeg i poputbinu i stigao kući.
Prijavio se djelatniku Udbe Staninu, ovaj je nazvao Borasa u Svjetlost i Slavko Spadoni dobio je uredski posao. Nakon svega – boravka u partizanima, zarobljavanja od Talijana i Nijemaca, partizanske gimnazije na Hvaru, dvije godine vojne medicinske akademije i pet godina i tri mjeseca uzništva morao je i nekoliko mjeseci služiti JNA.
Obitelj zauvijek obilježena
Vratio se doma na Trsat, ali tvrdi “nikad mi nije bilo nuđeno da radim za Udbu”, a da mu je i bilo, kaže da bi rekao da nije dorastao tom zadatku. Vjenčao se za Ivanu Sveško, djevojku koju je učio matematiku još kao dijete, dobili su prvo dijete 1958., a 1961. uključen je u SKJ što je bila gesta pomilovanja.
Njegova kći Vedrana za oca kaže “cijeli život je pješačio, davao krv, i trudio se vratiti s poslovnog puta unutar pola dnevnice, nije dopuštao da uzmemo novac pronađen na cesti i dugo nismo imali telefon, pomagao je u Domu kojeg su držale časne sestre, nosio pakete s hranom ljudima kojima je znao da trebaju bez pompe. Znao je planuti i patio od migrena, ali s godinama se smirio. Dobio je više pisama sa zahvalama za spašene živote, a sjećam se da ga je povrijedilo kad su mu ukinuli neki orden za koji je bio predložen 70-ih nakon provjere dosjea. SDB je dolazila provjeravati ga i nakon smrti Tita 1980., i to čak i kod predsjednika kućnog savjeta. Mi smo cijelo djetinstvo proveli ušutkavani, ali o Golome nismo znali ništa. Znalo se da je tata bio zatvaran, djeca su nas znala zadirkivati da je tata fašist, i na neki način javila se svijest o “obilježenosti”, govori Vedrana Spadoni Štefanić, kojoj je ta obilježenost bila razlog zašto je odabrala studirati političke znanosti, a dodaje “i brata su posebno tretirali, pogotovo u JNA.”
Slavko Spadoni krajem devedesetih zatražio je reviziju procesa na Županijskom sudu u Zagrebu. Priznato mu je vrijeme provedeno u uzništvu u radni staž i isplaćena naknada, ali nikada nije postao kirurg. Ipak, sam kaže “sve bih ponovio”. U izdanju Matice hrvatske objavio je knjigu Krvavi žal, u kojoj je opisao svoje uzničke dane.
Vedrana se nadovezuje “većina nas koji smo rođeni i rasli u komunizmu nismo ni svjesni indoktrinacije sustava koji je počivao na fikciji “oslobođene radničke klase” u kojoj je Tito lansiran kao superproleter, razmišljanje van partijske linije neprijateljsko, a pokolji zataškani ili prihvaćeni kao nužni, bez osuda i isprika – Komunizam, u realiziranom obliku pokazao je svu brutalnost vladavine postrojbi profesionalnih revolucionara i prirepaka, i moći propagande. Industrija koja i danas cvjeta zasniva se na brisanju memorije generacija, otuđenjem prava čovjeka da živi samostalno i odgovorno s odlukama koje donosi po svom izboru , u skladu s osnovnim zakonima prirodnim ili Božjim. Goli otok se ne smije izbrisati iz kolektivne memorije Hrvatske, u koju mu nikad nije ni dopušteno ući, jer postoji kontinuitet kadrova. Arhipelag Goli jedinstvena je lekcija čovječanstvu i omogućimo da postane jedinstvena destinacija koja progovara o najdubljim tajnama nečovječnosti, u ime čovječnosti, jer nema dileme da takvog mjesta u svijetu nema”, zaključuje Vedrana Spadoni Štefanić.
