Metodologija napada pojedinih interesnih i/ili ideoloških skupina na neistomišljenike odavno je prepoznata – prozivati druge za nedostatak empatije prema općim ili barem široko prihvaćenim civilizacijskim vrijednostima (jednakopravnost, sloboda govora, antifašizam, osuda masovnih zločina i slično) odnosno, kao što je u ovom slučaju riječ, za navodno relativiziranje Holokausta u dorađenoj inačici kurikula povijesti.
Naime, drama koju je izazvala bivša voditeljica Stručne radne skupine i najžešća kritičarka dorađenog kurikula povijesti Snježane Koren neutemeljenom izjavom kako u dorađenoj inačici kurikula povijesti „u sadržaju osmog razreda vidi i moguću relativizaciju poučavanja o NDH i Holokaustu“ (Jutarnji list, petak, 8. veljače 2019., str. 8), a koju je potom preuzela i ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak, kulminirala je u utorak 5. ožujka 2019. sastankom, na njegov poziv, Roberta Williamsa, zamjenika ravnatelja američkog Ureda za međunarodne poslove u Memorijalnom muzeju holokausta, s koordinatorom Ekspertne radne skupine dr. sc. Radovanom Fuchsom. Naravno, tema njihova razgovora bila je obrada Holokausta u kurikulu povijesti, a u novinskom članku koji o tome govori, navodi se da je taj posjet „rezultat velikih drama oko tog predmeta i pokušaja da se taj sadržaj prepusti autonomiji nastavnika, koju je zagovarala ministrica Blaženka Divjak“, kao i rezultat „činjenice da je u svijetu odjeknula i odluka ministrice Divjak koja je i u konačnoj verziji kurikula za hrvatski jezik s liste lektirnog sadržaja izbrisala ‘Anne Frank’“ („Američki židovi zbog Holokausta kod Fuchsa“, Večernji list, srijeda, 6. ožujka 2019., str. 3). Dakle, dezinformacija, zapravo objeda, o relativizaciji Holokausta proširila se izvan granica Republike Hrvatske, što znači da je već po tko zna koji put neutemeljena tvrdnja pojedinaca ili pojedinih interesnih skupina nanijela štetu međunarodnom ugledu RH.
Dr. sc. Fuchs je gospodinu Williamsu pokazao na engleski jezik prevedene dijelove izvornog i dorađenog kurikula iz kojih se jasno vidi da „posljednja verzija kurikula povijesti jasnije definira obvezu učenja o holokaustu“ i da je „taj mračni dio povijesti uvršten u gradivo osmog razreda osnovnih škola i četvrtog razreda gimnazije“. Istina je, da je izvorni kurikul bivše Stručne radne skupine za povijest nastavnicima omogućavao da sadržaj Holokausta mogu i ne moraju obraditi, a da je, za razliku od takvog „neobvezujućeg pristupa“, posljednja SRS za povijest u dorađenoj inačici kurikula Holokaust uvrstila u obvezni sadržaj, ne prepuštajući nastavnicima mogućnost da biraju hoće li o tome predavati ili ne (Večernji list, 6.3.2019., str. 3). Toliko o „relativizaciji Holokausta“ u dorađenoj inačici kurikula povijesti…
Zanimljivo je to što su, osim u Večernjem listu, drugi mediji gotovo prešutjeli tu vijest, iako se radi o vrlo ozbiljnom događaju, koji pokazuje kako već desetljećima, od 1990., u znanstvenom i moralnom smislu za hrvatsko društvo uglavnom marginalne skupine, pod krinkom „antifašizma“ i „ljudskih prava“ u medijski prostor šire „labradorske“ laži, s ciljem stvaranja negativne percepcije o demokratski izabranoj hrvatskoj vlasti, odnosno o Republici Hrvatskoj.
Doduše, od novinarke koja problematiku obrazovanja u Hrvatskoj u konkurentskom dnevnom listu obrađuje gotovo kao glasnogovornica interesne skupine koja je u javnost ubacila dezinformaciju labradorske razine da nova inačica kurikula povijesti „relativizira Holokaust“, reakcija se i nije mogla očekivati, ali žalosno je što vijest o tome nije zabilježena ni u informativnom programu „hrvatske televizije“. Tim više što je takvu dezinformaciju javno podržala i jedna ministrica Hrvatske vlade, nedvojbeno naštetivši tako međunarodnom ugledu države koju predstavlja. Postavlja se pitanje zašto o tome šuti Vlada RH, znači li to da je ministrici Divjak, radi spašavanja „stabilne koalicije“, dopušteno što drugima nije, pa i takvo neodgovorno ponašanje?!
Reakcija je, naime, izostala i nakon također neodgovorne i skandalozne izjave HDZ-ova koalicijskog partnera o prekvalifikaciji nastavnika povijesti u nastavnike informatike, koju je ministrica relativizirala, žmiri se i na stranačko čišćenje koje je provela u MZO-u, kao i na njezin pokušaj ovladavanja agencijama u sustavu znanosti i obrazovanja… Uglavnom, „najveća stranka“ ponizno promatra kako član vlade, kojeg je odabrala po rejtingu nebitna koalicijska stranka, jedan tako važan resor za identitet svakoga naroda, kao što je znanost i obrazovanje, doživljava kao stranački plijen!
Tek je dr. sc. Radovan Fuchs, koordinator ERS-a, demantirajući izjavu da dorađeni kurikul povijesti „relativizira Holokaust“, primjereno odgovorio ministrici, podsjetivši ju i na njezinu ulogu u slučaju „Dnevnika Anne Frank“ i moguće posljedice po međunarodni ugled RH. Također, onima koji su napad na dorađenu inačicu kurikula povijesti započeli tezom o „relativizaciji Holokausta“, odgovorio je na način primjeren njihovoj reakciji: „Ne želim vjerovati da su ustvari svi argumenti kojima su se koristili oni koji su tražili odbacivanje kurikuluma povijesti zapravo samo bacanje pijeska u oči, a da je pravi razlog to što im smeta na koji je način obrađena tema o Domovinskom ratu, odnosno da se jasno spominju pojmovi poput velikosrpske agresije, oružane pobune te što se točno zna tko je bio agresor, a tko žrtva“ („Za uspjeh obrazovanja najvažniji su učitelji“, Školske novine, broj 8, Zagreb, 5. ožujka 2019., str. 8).
Povjesničar Ante Nazor primijetio je da su u promoviranju teze o relativizaciji Holokausta „najglasniji upravo oni kojima se kao autorima udžbenika može prigovoriti zbog neprihvatljivog konteksta prikazivanja pojedinih događaja i pokreta“, odnosno oni koji „pod tepih stavljaju sadržaj kritika recenzija HAZU i bavarskog instituta o prethodnoj, njihovoj, inačici kurikula povijesti, a istodobno izvan konteksta izvlače pojedine ishode i sadržaje, iznova gurajući problem oko kurikula povijesti u neprihvatljivu ideološku i politikantsku maglu, u kojoj je, naravno, i interesna pozadina priče teže uočljiva“. Pritom se, da bi upozorio na moguće posljedice takvoga djelovanja, prisjetio operacije ‘Labrador’ iz 1991., i u tom kontekstu spomenutu tezu nazvao ‘Labrador 3’, a svastiku na Poljudu ‘Labrador 2’.
U međuvremenu, promocija želja profesora Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu nastavlja se u medijima. Tako je u srijedu, 6. ožujka 2019., u Jutarnjem listu (str. 11), ista novinarka koja već duže vrijeme prati problematiku reforme obrazovanja gotovo kao njihova glasnogovornica, objavila članak pod naslovom „Profesori Filozofskog traže odgodu novog kurikuluma povijesti“, kao da u Hrvatskoj ne postoji niti jedan drugi povjesničar, nego samo oni s FF-a u Zagrebu. Kao da Katoličko sveučilište u Zagrebu i Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru nisu podržali dorađeni kurikul, kao da isti nije podržao Hrvatski institut za povijest, kao da ga nisu podržali djelatnici Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata koji su se javili na E-savjetovanje…!
Ipak, čini se da tu upornu i u medijima nametljivu družinu sa zagrebačkog FF-a, koja misli da je svakim priopćenjem sve važnija, javnost zapravo sa svakim novim priopćenjem sve manje doživljava ozbiljno. Posebice kad se vide argumenti s kojima nastupaju u javnosti.
Primjerice, u spomenutom članku u Jutarnjem listu (6.3.2019., str. 11), povjesničar Goran Hutinec s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kritizira dorađeni sadržaj kurikula povijesti izjavom da se „Domovinski rat u novom kurikulumu objašnjava kroz tvrdnje o pobuni Srba u Hrvatskoj i velikosrpskoj agresiji (što tu nije točno?!, op. a.), a niti jednom ne spominje ulogu JNA“, zaključivši da zbog toga „to naprosto ne može biti dobar prikaz“. No, gospodin profesor trebao bi znati da pojam „velikosrpska agresija“ obuhvaća i ulogu JNA (i Srbije i Crne Gore i dijela BiH i dijela Srba u Hrvatskoj), koja je bila nositelj, odnosno glavni provoditelj te agresije, a da je upravo njegova skupina tražila da nazivi tema i sadržaji ishoda budu što kraći, sa što manje pojmova. Naravno, u razradi tema, sukladno sadržaju udžbenika, nastavnik će imati priliku detaljnije obraditi i objasniti ulogu JNA.
U istom članku profesor Neven Budak, s istoga Odsjeka za povijest, izjavljuje da je „upravo izvorni kurikulum dobio podršku većine nastavnika“, ne navodeći pritom izvor (anketu ili neko službeno izjašnjavanje svih nastavnica i nastavnika povijesti u Hrvatskoj) koji to potvrđuje. Dakle, opet manipulacija.
Osvrt trećega profesora s istoga Odsjeka za povijest, Ive Goldsteina, nema potrebe komentirati dok isti ne objasni „priču o navodnim posebnim strojevima iz Njemačkog Reicha kojima su u Jasenovcu (ustaše) lomili kosti leševa, usitnjavali ih i tako prikrili zločin“, za koju, kako navodi povjesničar dr. sc. Vladimir Geiger, Goldstein u svojoj novoj knjizi o logoru Jasenovac ne donosi „konkretne podatke“, jer „očito ne raspolaže nikakvim konkretnim izvorima da je spomenuta ‘drobilica’ korištena u Jasenovcu, iako je o tome trubio u svojim medijskim istupima“ (dr. sc. Vladimir Geiger, „Kapitalno djelo hrvatske trivijalne historiografije“ /osvrt na knjigu Ive Goldsteina Jasenovac, Zaprešić-Jasenovac, 2018./, Zatvorenik, br. 277, listopad/studeni/prosinac 2018., 16-17).
Nažalost, niti u ovom istupu, profesori s Odsjeka za povijest FF-a u Zagrebu nisu otvorili pitanje vraćanja i opstanka predmeta povijest u svim strukovnim školama, što je od iznimne važnosti, ne samo za budućnost nastave i nastavnika povijesti u Hrvatskoj. Na takav podcjenjivački i neprimjeren odnos prema djeci u strukovnim školama, ali i prema njegovanju nacionalnog identiteta, Vlada RH morala je već reagirati, te upozoriti nadležno ministarstvo, koje smatra kako djeci u strukovnim školama treba praksa, a ne povijest, da jedno ne isključuje drugo.
U raspravama o kvaliteti kurikula otvoreno je i pitanje materijalnih interesa onih koji su pripremali priručnike kao da je eksperimentalna faza „Škole za život“ već završila s pozitivnom ocjenom, pa sukladno tome očekuju i naknadu. Najbolji način da se vidi tko je s kakvim motivima ušao u raspravu o kurikulu povijesti i zaustave glasine o visini isplaćenih novaca pojedincima jest poslušati savjet koordinatora ERS-a da se cijeli projekt ‘Škola za život’ učini potpuno transparentnim: „Najbolji je način da prekinete glasine o navodnim isplatama 150.000 kuna i više pojedincima koji sudjeluju u različitim aktivnostima u ‘Školi za život’ taj da javno objavite tko sve radi na kojim aktivnostima i koliko novca za svaku pojedinačnu aktivnost dobiva ili će dobiti. Pri tome naravno mislim i na metodičke priručnike i edukacije.“ („Za uspjeh obrazovanja najvažniji su učitelji“, Školske novine, broj 8, Zagreb, 5. ožujka 2019., str. 9). Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH, koje se hvali transparentnim djelovanjem zasigurno neće oklijevati ispuniti takav jednostavan zahtjev. Nedvojbeno je da će pritom imati i podršku, ako ne i poticaj, Hrvatske vlade…
I dok dezinformacije zainteresiranih bivših članova Stručne radne skupine za kurikul povijesti i dijela profesora s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta (zapravo, uglavnom je riječ o istim osobama), nikoga ne bi trebale iznenaditi, jer mogu biti posljedica njihove taštine i interesa (ili oboje), neugodno je iznenađenje neodgovorno ponašanje ministrice znanosti i obrazovanja Blaženke Divjak, koja je podmetnutu tezu o „relativizaciji holokausta“ preuzela i javno obznanila. Bez provjere, nekritički, neznanstveno i na svoju sramotu, ali – s obzirom na dužnost koju obnaša – i na sramotu ministarstva i vlade koju predstavlja.
* Roko Mijić, veteran Domovinskog rata
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa