Ljevica, ona više ili manje ekstremna, ali svakako protivna tradicionalnim hrvatskim vrijednostima poput obitelji i braka te kršćanskim vrednotama i kulturi, poražena je na izborima održanim prije tri tjedna…Slijedi nam žestoka medijska kampanja protiv vlade u kojoj nema Pupovca, ali ima Mlinarića.
Milanovićeve „Rijeke pravde“, na čijem je čelu formalno bio izgubljeni politički patuljak Peđa Grbin i njegovi asistenti koji vode marginalne stranke upitne političke snage i sposobnosti za prijeći izborni prag, teško su podbacile.
Međutim, ono što je ušutkalo predsjednika Milanovića koji se povukao na Pantovčak i nastavio raditi gotovo ništa, nije ušutkalo predsjednika Partije Grbina koji je određeno vrijeme još uvijek vjerovao kako ima šanse postati mandatarom neke manjinske vlade sastavljene od izbornih gubitnika, neprirodne koalicije DP-a, Mosta, Posavca, Partije i Možemo! tragikomično nazvane „antikorupcijska koalicija“.
Promašena kampanja „Rijeke pravde“ i čitave ljevice
Čitava kampanja ljevice koja se temeljila na pretpostavci da je samo HDZ koruptivan, a svi ostali političari, pa i oni koji su na vlasti na lokalnoj razini ili su bili u Milanovićevoj vladi, su izvori rijeke pravde, borci protiv korupcije, nepotkupljivi, pošteni do srži i apsolutno posvećeni služenju narodu, pokazala se apsolutno promašenom. Biračima je ipak bilo teško povjerovati Beljaku, pravomoćno osuđenom provalniku, kada je vikao pred kamerama kako je HDZ lopovska stranka osuđena za kriminal.
Anka Mrak, bivša ministrica graditeljstva poznata po preskupim četkama iz Gunje i bivša članica stranke koja je drmala hrvatskom energetikom, također nije bila igrač za prvu postavu.
>Šarić: Kako ekstremna ljevica u Hrvatskoj oscilira između lažnog pacifizma i militarizma
Radimira Čačića hrvatski glasači pokušavaju zaboraviti već gotovo deset godina, no on se i dalje ne želi povući iz politike. Njegovo sudjelovanje u nesreći u kojoj je poginulo dvoje ljudi za medije i njegove kolege u koaliciji nije bilo sporno, štoviše i sam Čačić se u medijima usudio komentirati nesreću bivšeg ministra Banožića.
Dalija sa svojom Strankom s imenom i prezimenom pokazala je biračima da ne vjeruje ni u sebe ni u svojoj stranku priklonivši se Partiji već prvi dan, tvrdeći kako je ona glas svakog čovjeka i neovisna o bilo kakvoj politici, iako je konsenzusom HDZ-a i SDP-a izabrana na čelno mjesto Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
Puljci su jednostavno netalentirani za politiku, izniknuli su iz stranke koju su tendenciozno nazvali „Pametno“, a potom su formirali lijevu stranku koju su promašeno prozvali „Centar“. Svoje brendiranje na političkoj sceni bazirali su na priči o znanosti, tehnologijama i „pametnim“ stvarima, odbacujući vjeru i tradicionalne vrijednosti hrvatskog naroda koje su navodno nespojive s napretkom znanosti i države.
>Luka Šarić: Spektakularan uspjeh gradonačelnika Senfa!
Domovinski pokret poželjan partner u lijevoj vladi, a „crna desnica“ u vladi HDZ-a
Uvidjevši da je najizglednija vlada ona HDZ-a i DP-a, s jedne strane Peđina Partija i Možemo!, a s druge strane Most kao vječita oporba koja kao desna stranka ne želi koalirati s desnim centrom i desnicom, pokrenuli su ucjenjivačku kampanju protiv Domovinskog pokreta tražeći od njega da budu „vjerni svojim biračima“.
Sandra Benčić, bivša buduća premijerka, i ranije je upozoravala je ova situacija izrazito pogubna za Hrvatsku. DP je okarakterizirala kao „crnu desnicu“ i ta se sintagma udomaćila kod naše projugoslavenske i globalističke ljevice. Osakaćeni Most kojeg su napustili Marija i Nino Raspudić, odjednom je u DP-u vidio poželjnog partnera za „rušenje HDZ-a“, a što poslije, to niti sam Grmoja i Petrov ne znaju.
Mario Radić kratko je i jasno odgovorio Mostu da su se takvi razgovori trebali voditi prije izbora, a Vesna Vučemilović je odlučila napustiti Hrvatske suvereniste i podržati buduću vladu prepoznavši licemjerje Mosta i čitave ljevice rekavši kako je Domovinski pokret poželjan partner u lijevoj vladi, a „crna desnica“ u vladi HDZ-a.
Ono što ljevica i Most nisu željeli prihvatiti je činjenica da je hrvatski narod na izborima između većih stranaka izabrao HDZ, a od manjih stranka DP kao treću opciju. S obzirom na to da živimo u demokraciji gdje bi se trebala poštovati volja birača, vlada HDZ i DP-a su opcija koju su Hrvati izabrali.
Iako se Most predstavljao kao istinska desnica, birači su očito prepoznali da im desnica ne treba u oporbi, već u vladi. Ono što Grmoja i Petrov ne mogu razumjeti, shvatila je njihova koalicijska partnerica Vesna Vučemilović – bez sudjelovanja u vlasti nema promjena.
Pitanje manjina, SDSS-a i Milorada Pupovca u vladi opet se pokazalo kao uteg Hrvatskoj
Domovinski pokret ljevica i mediji okarakterizirali su kao „krajnje“ desnu i „radikalnu“ stranku koja ugrožava prava nacionalnih manjina, pogotovo hrvatskih Srba, iz razloga što se protive sudjelovanju Milorada Pupovca i njegove stranke u vlasti.
Golema većina Srba u Hrvatskoj ionako ne glasa za Milorada i njegovu stranku prepunu bivših „krajišnika“ i njihove djece. Osam zastupnika manjina u Hrvatskoj ima privilegiju, ne pravo (!), odlučivati o sastavu vlade i proračunu iako u Sabor ulaze praktički na poklon. Takav sustav u EU ima još jedino Hrvatska i tek poneka zemlja koja ima svega jednog ili dva zastupnika etničkih manjina.
Na bilo kakav spomen ove nepravde ili kritiku postavljenog sistema, ljevica i mediji spremno skaču s već poznatim floskulama o nedodirljivim pravima, ugroženosti Srba u Hrvatskoj i potencijalnoj obnovi NDH.
Prevaga za sastavljanje vlade
Na pitanje zašto Hrvatska mora osigurati osam zastupničkih mjesta etničkim manjinama, a pogotovo Srbima u Hrvatskoj, a koji će potom imati mogućnost biti prevaga za sastavljanje vlade, nitko ne zna dati smislen odgovor, kao da je Miloradov položaj u hrvatskoj politici zapisan u antičkim proročanstvima.
Pitanje manjina, SDSS-a i Milorada Pupovca opet se pokazalo kao uteg Hrvatskoj koja mora sklapati kompromise s ljudima koji u Sabor ulaze na privilegiran način, a potom ucjenjuju vladu, umjesto da se bave isključivo onom zadaćom zbog koje i imaju zagarantirana mjesta u parlamentu.
Možemo! može biti zadovoljan svojim rezultatom na izborima, što su i pokazali paleći „Trnjanske kresove“
Jedna stranka ljevice ipak može biti zadovoljna sa svojim trenutačnim položajem na hrvatskoj političkoj sceni. Na izbore su izašli samostalno, za razliku od giganta poput Glasa, HSS-a, Stranke s imenom i prezimenom te Centra.
Peđina Partija izgubila je dobar dio biračkog kolača koji je otišao platformi opasnih namjera koja vlada Zagrebom. Možemo! može biti zadovoljan svojim rezultatom na izborima, što su i pokazali paleći „Trnjanske kresove“.
Sandra, Senf, Bosanac, Kekin, Raukar i ostatak bivših parapolitičara civilne scene u Hrvatskoj bili su izrazito dobre volje na manifestaciji koja se odigrala u subotu 4. svibnja na savskom nasipu.
Vladaju Zagrebom, osvojili su više mandata na nacionalnoj razini, premda i dalje većina dolazi iz glavnog grada, i na slomljenim krilima Peđine Partije nastavljaju s političkim djelovanjem. Te subote odali su počast Titovim šumskim razbojnicima, ubojicama i pljačkašima koji su 8. svibnja 1945. ušli u gotovo prazan Zagreb i pobili što su stigli, oteli imovinu i uselili u tuđe stanove.
Gotovo stoljeće kasnije, mladi gradonačelnik kojem je Domovinski rat davna prošlost, u glavnom gradu demokratske i samostalne Republike Hrvatske koja je odbacila komunizam slavi početak najvećeg masovnog pokolja hrvatskog naroda.
Četiri dana nakon antihrvatskog skupa s jugoslavenskim zastavama na savskom nasipu ljevica je „proslavila“ takozvano oslobođenje grada Zagreba polažući vijence partizanskim zločincima i pripadnicima režima koji je civilizirana Europa smjestila uz bok fašizmu i nacizmu.
Održana je svečana akademija na kojoj su govorili prastari i još živući partizani ili oni koji su to postali nakon Drugog svjetskog rata. Ono što je pokvarilo ugođaj članovima i simpatizerima Možemo! je konačan dogovor HDZ-a i Domovinskog pokreta oko sastava nove vlade.
Na dan takozvanog oslobođenja, a točnije komunističke okupacije Zagreba, „crna desnica“ je ušla u vladu.
Što će biti s „Novostima“, posljednjim uporištem istraživačkog novinarstva i kritičke misli u Hrvatskoj?
Mnogi političari i neki javnosti poznatiji glasači ljevice najavljivali su odlazak iz Hrvatske ako se vlasti „dočepaju“ opasni tipovi poput Stjepe Bartulice, Stipe Mlinarića, Marija Radića ili Ivana Penave.
Kao i u slučaju američkih istaknutih Demokrata i holivudskih glumaca koji nisu otišli u Kanadu, po svemu sudeći nitko od naših veleštovanih javnih osoba i antikoruptivnih političara neće krenuti put Slovenije i dalje na Zapad. Izgleda da se ipak ne boje fašizma koji im gleda u oči.
Međutim, ipak ima onih koji su zbilja uplašeni za svoju egzistenciju, točnije za svoje privilegije koje nema gotovo nitko u svijetu, a to su „novinari“ Pupovčevog velikosrpskog i jugoslavenskog glasila kojeg još uvijek financira hrvatska vlada. Što će biti s „Novostima“, posljednjim uporištem istraživačkog novinarstva i kritičke misli u Hrvatskoj?
Hrvatsko novinarsko društvo i Maja Sever, još uvijek uvjereni da ih netko poštuje i sluša, stali su u obranu prava Pupovčevih novinara da budu plaćeni iz proračuna za blaćenje i pljuvanje po hrvatskoj državi, Domovinskom ratu, braniteljima, Crkvi, našoj kulturi i našim vrijednostima.
Božica hrvatskog novinarstva Maja Sever na X-u je podijelila objavu profesionalca s N1 televizije Domagoja Novokmeta koji je objavio skandalozan video u kojem Radić tvrdi da „Novosti“ trebaju ići na tržište. Idu li i Maja i Domagoj iz Hrvatske, zajedno sa Pupovčevim novinarima koji su bili ugroženi Srbi i onda kada su primali izdašan novac za prosipanje sadržaja iz kante koji se našao na glavi Ante Tomića prije deset godina u Splitu?
Od 2000. godine, s iznimkom Oreškovićeve vlade, SDSS i Milorad Pupovac uvijek su bili dio vladajuće većine
Od 2000. godine, s iznimkom Oreškovićeve vlade, SDSS i Milorad Pupovac uvijek su bili dio vladajuće većine i tu su poziciju koristili kako za moralne ucjene, tako i za ostvarivanje velike financijske dobiti na teret državnog proračuna. Još uvijek vrlo dobro pamtimo vladu Mosta i HDZ-a Tomislava Karamarka koju mnogi smatraju najdesnijom vladom od vremena Franje Tuđmana.
Za ljevicu i „naše“ medije u stranom vlasništvu naklonjene ljevici ta je vlada bila oličenje zla u Hrvatskoj. Prvi krimen bio je izostanak Pupovčevih Srba, što ne treba posebno objašnjavati. Dovoljno je reći fašizam i NDH. Nadalje, gotovo čitava kulturna scena i lijevo civilno društvo pobjesnjeli su kada su saznali tko bi im mogao biti novi ministar – Zlatko Hasanbegović. Opet, dovoljno je reći što je bio argument protiv njegovog imenovanja za ministra kulture – NDH i fašizam.
Hasanbegovićevo ime spominjalo su i u ovim pregovorima, no Plenković se nakon gubitka voljenog mu Milorada nije usudio ići toliko daleko i imenovati za ministra čovjeka kojeg je odbacio nakon što mu je donio desetak tisuća glasova na izborima. Još jedan primjer je i Predrag Šustar, ministar znanosti i obrazovanju u Oreškovićevoj vladi.
Pored ustaša i fašista u vladi, mediji i ljevica posebno su alergični i na vjernike katolike. Novinari su pronašli jedan Šustarov rad iz filozofije objavljen u znanstvenom časopisu koji nije odgovarao ateističko-nihilističkom pogledu na svijet.
Slijedi nam žestoka medijska kampanja protiv vlade u kojoj nema Pupovca, ali ima Mlinarića
A kakav je to ministar znanosti i obrazovanja koji vjeruje u Boga?! Primjera ima još, no za kraj ćemo istaknuti samog premijera Tihomira Oreškovića koji je došao iz dijaspore, a za ljevicu je dijaspora onaj dio hrvatskog izdajničkog naroda kojeg rijeke pravde iz 1945. nisu dohvatile.
Slijedi nam žestoka medijska kampanja protiv vlade u kojoj nema Pupovca, ali ima Mlinarića. U najmanju ruku bit će jednako žestoka onoj kojoj smo svjedočili 2016. godine, a vrlo vjerojatno i snažnija.
Stjepo Bartulica ujedno je i iz dijaspore i praktični je katolik, Mlinarić je ratovao uz bok Blage Zadre, moguće da je i pucao na člana obitelji Dragane Jeckov, Pupovčeve Srpkinje iz SDSS-a, Mario Radić je također branitelj, ali i uspješan poduzetnik koji zapošljava tisuće ljudi, a ljevica ne voli „kapitaliste“.
U Domovinskom pokretu angažiran je i u javnosti manje poznati vukovarski branitelj i vođa prosvjeda protiv Milanovićevog nametanja ćirilice u Vukovaru Tomislav Josić, također suborac Blage Zadre.
Kako bi tek reagirali ljevica i mediji kada bi se Plenković vratio svom zavičajnom kraju u Bruxelles, a na njegovo mjesto zasjeo Ivan Anušić, maloljetni dragovoljac Domovinskog rata?
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa