Zakoni u Republici Hrvatskoj mijenjaju se i dopunjuju toliko učestalo i u opsegu koji ukazuje na slabost zakonodavstva, ugrožava pravnu sigurnost i povjerenje u pravni sustav i njegovu uređenost i predvidljivost, izmjene i dopune zbog kojih oni na koje se primjenjuje nemaju dovoljno vremena upoznati se s njima, kao ni tijela koja ih moraju izvršavati, stoji u priopćenju Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika RH (SDLSN) kojeg potpisuje glavni tajnik SDLSN-a Siniša Kuhar te poziva Vladu RH i Sabor da izradom „jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila za izradu akata koje donosi Sabor, unesu malo reda u hrvatsko zakonodavstvo i u začetku spriječe zakonodavni ‘LSD trip’ ambicioznih ‘pisača’ zakona”.
Kako bi se takve pojave spriječile u uređenim pravnim sustavima postoje tzv. nomotehničke smjernice, kojima se uređuju pravila „vještine”, odnosno tehnike izrade zakona. Nažalost, Hrvatska takva pravila i smjernice nema, premda ih je Vladi trebao predložiti njezin Ured za zakonodavstvo, a od 2013. godine ta je zadaća u nadležnosti Hrvatskog sabora, koji ovu zadaću još uvijek nije „napisao”, ističe Kuhar.
Primjer jednog takvog zakona koji prkosi gore navedenim nomotehničkim smjernicama je Zakon o državnim službenicima, čije izmjene i dopune su ovih dana ponovno upućene na mišljenje sindikatima državnih službi, smatra Kuhar te dodaje kako se radio o Zakonu koji izvorno ima 153 članka i koji je od 2006. godine „preživio” čak osam izmjena i dopuna.
Kuhar naglašava kako tome svjedoči i devet „setova” prijelaznih i završnih odredaba, koje ga čine zakonskim „kupusom” u kojem je teško poloviti što se u prijelaznim i završnim odredbama na što odnosi, pri čemu ne „pomaže” ni činjenica da se brojevi članaka takvih odredbi odnose na brojeve članaka izmjena i dopuna Zakona, a ne na njegove izvorne odredbe.
“Predlagatelj ovoga puta predlaže izmjenu ‘samo’ 90-tak od 153. izvornih članaka Zakona i time ga sadržajno, suštinski i količinski mijenja u takvoj mjeri da se više ne može govoriti o izmjenama i dopunama, već o novom zakonu”, dodao je.
Da u Hrvatskoj imamo obvezujuća nomotehnička pravila i samom bi predlagatelju bilo jasno da takav prijedlog prkosi zakonima nomotehničke „fizike”, ali budući da nemamo, zakon se predlaže po APP (ako prođe, prođe) tehnologiji.
Slovenci i BiH takve smjernice imaju u obliku „Jedinstvenih pravila za izradu pravnih propisa u institucijama Bosne i Hercegovine” iz 2005. godine i „Nomotehničkih smjernica” Službe Vlade Republike Slovenije za zakonodavstvo iz 2008. godine, naglašava.
Kuhar piše kako je “ovim smjernicama propisano npr., da je, u pogledu svrhe i opsega izmjena i dopuna propisa, potrebno pristupiti donošenju novog propisa ako se više od polovice članaka osnovnog propisa mijenja, odnosno dopunjuje (FBiH), te ukoliko bi se opseg novela približio izmjeni trećine ili više odredbi zakona koji je predmet izmjena i dopuna (Slovenija)”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa