O zločinima koje su počinili velikosrpski agresori u Hrvatskoj treba još više i svakodnevno govoriti. To je jedini način da nedužne žrtve ne zaborave i da se krvnici kazne. Zato ideje i planovi o tome da se zbog ovih ili onih razloga treba ukinuti Kolona sjećanja, kao što je to ovih dana predložila kolumnistica JL, idu u smjeru relativiziranja hrvatskih žrtava te su opasne i sramotne.
Još jedno obilježavanje Dana sjećanja na žrtve Vukovara i prisjećanje na sve velikosrpske zločine koji su počinili nakon pada grada heroja, pokazalo je svu bijedu i sramotu hrvatskog pravosuđa i mjerodavnih institucija koje ni 27 godina od vukovarske i drugih tragedija nisu kaznili, uglavnom poznate, počinitelje. Slušajući brojne ispovijesti civila i hrvatskih branitelja, koji su smogli snagu svoja bolna iskustva javno izgovoriti, da se ne zaborave, izazivale su s osjećaje tuge pomiješane s osjećajem bijesa. Zbog činjenice da su zločinci prošli nekažnjeno.
Jer što reći na priču majke koja je za vrijeme izrazito niskog vodostaja Dunava obilazila njegovu obalu ne bi li tamo ugledala kosti svoje kćeri koju su četnici odveli? Majke koja se svaki dan pita jesu li ostatci njenog djeteta negdje blizu i hoće li doživjeti to da je nađe? Majke koja zna tko su i gdje su osobe koje su joj odvele dijete, ali nitko ih još uvijek nije ispitao. Ili ispovijest žene koju su danima po velikosrpskoj okupaciji Vukovara silovali i koja mora živjeti u istom gradu s onima koji su to činili. Što reći na činjenicu da osoba koja je prokazala najmlađu žrtvu Ovčare, petnaestogodišnjeg Ivana i danas normalno radi i prima plaću u jednoj gradskoj firmi?! Da, sva ta čudovišta koja su se iživljavala nad ljudima i djecom tukući ih do smrti, koja su silovala žene, mučila i ubijala ranjenike, odvajala djecu od majki, danas žive kao da ih se ništa to ne tiče. Ista ta čudovišta, čije zločine normalan ljudski um ne može shvatiti, danas rade u i policiji i drugim javnim službama. I njih ne diraju suze majki koje traže svoju nestalu djecu i ne pada im na pamet reći kako su skončali i gdje su ih nakon mučkih smaknuća bacili.
Oni koji se ne kaju vrlo vjerojatno bi opet počinili isto
Međutim, njihova šutnja nije samo dokaz nezamislive bešćutnosti nego i pokazatelj odanosti velikosrpskoj ideji zbog koje su i u čije su ime počinili najbrutalnije zločine. Oni se očito ne kaju, a oni koji se ne kaju vrlo vjerojatno bi opet počinili isto. Zato, kad uoči obilježavanja Dana sjećanja na velikosrpske i četničke žrtve, najmoćniji predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac dolazi u Vukovar i promrmlja nekoliko kurtoaznih riječi iz kojih se da naslutiti da su se tu dogodile „neke“ žrtve i kako to nije dobro, onda je taj čin još jedno smaknuće nedužnih žrtava. Jer Pupovac je u Vukovar mogao doći samo na način da se jasno i nedvosmisleno u ime manjine koju predstavlja ispriča svima onima koji su bili žrtve velikosrpske agresije. I da jasno kaže tko je krvnik, a tko žrtva. A žrtve su kao što znamo, osim Hrvata bili i časni Srbi, poput Predraga Mišića, koji su do posljednje sekunde od velikosrpskih osvajača branili svoj grad i svoju domovinu Hrvatsku.
No, Pupovcu takva isprika ne će pasti na pamet. Njegove su vrijednosti, kao i šefovi, negdje drugdje. Na primjer, u Bačkoj Palanci. U Vukovar je ionako, veoma vjerojatno, došao pod pritiskom činjenice da participira u vladajućoj većini te da se to od njega očekuje. Okružen policijom noseći dva vijenca – od kojih je jedan sa srpskom trobojnicom na lenti, a drugi sa hrvatskom – opet je htio i na toj simboličkoj razini podijeliti odgovornost za zločine koji su se dogodili u Vukovaru.
Srbija nikad ne će priznati svoje zločine i osvajačku politiku kao ni genocid
Veća sramota od tog njegova čina jesu samo mjerodavna državna odvjetništva i druge institucije za vrijeme svih dosadašnjih vlada, koji nisu htjeli pokrenuti ozbiljne procese da se krvnici i zločinci osude i kazne. Naivna su i tragikomična objašnjenja kako se to ne može učiniti jer druga strana (R. Srbija) ne surađuje, kao i da će ih se da to učine pokušati stisnuti pregovorima za ulazak u EU. Srbija nikad ne će priznati svoje zločine i osvajačku politiku kao ni genocid. Uostalom, njihovi “najviši“ dužnosnici i ovih su dana negirali zločine koje su srpske snage počinile devedesetih.
Kaznene postupke trebaju pokrenuti mjerodavna hrvatska državna odvjetništva. Svjedoka, koji znaju imena i prezimena zločinaca kao i drugih dokaza, više je nego dovoljno. Svu bijedu rada službi koje su to morale učiniti najbolje je u prijenosu uživo na HTV-u ocrtao zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić, koji je – izražavajući razočarenje i sumnju što poznati počinitelji najgnusnijih zločina do dana današnjeg, ne samo da nisu kažnjeni, nego ni ispitani – rekao kako on uz imena i prezimena zločinaca državnom odvjetništvu može dati i njihove adrese.
O zločinima koje su počinili velikosrpski agresori u Hrvatskoj treba još više i svakodnevno govoriti. To je jedini način da nedužne žrtve ne zaborave i da se krvnici kazne. Zato ideje i planovi o tome da se zbog ovih ili onih razloga treba ukinuti Kolona sjećanja, kao što je to ovih dana predložila kolumnistica JL, idu u smjeru relativiziranja hrvatskih žrtava te su opasne i sramotne.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
