U svom velikom intervjuu za Večernji list, lider Domovinskog Pokreta Miroslav Škoro iznosi mnoga zanimljiva zapažanja, u kojima se ističe da je Andrej Plenković sam proglasio “radikalaizaciju Hrvatske”, a onda počeo biti i tužitelj i porota i sudac.
P: Ovog se tjedna konačno sastalo Vijeće za nacionalnu sigurnost (VNS) na kojem je “razmotreno pitanje” radikalizacije hrvatskog društva, za što je premijer Andrej Plenković, nakon napada na Markov trg, optužio i vas. Osjećate li se odgovornim u bilo kojem smislu?
O: Apsolutno ne. Postoje državna tijela zadužena za procjenu stanja sigurnosti u državi, a ako čitate njihova izvješća, sva govore o tome da radikalizacije u Hrvatskoj nema. Je li razlog optuživanja nas taj što se netko u tom trenutku uplašio, uspaničio ili osjetio priliku da nekoga prozove, ne znam. Ali da izađe premijer i kaže da je u tome sudjelovala neka “radikalna skupina” i automatski on bude i tužitelj i porota i sudac, to je vrlo ružno i neodgovorno. Bezobrazno je i da netko sebi uzima za pravo da s jedne strane govori da je legalist, a s druge ne poštuje izvješća svojih vlastitih državnih tijela i ne čeka da završi istraga koja bi trebala pokazati što se uistinu dogodilo. Ono što svi možemo reći jest da se dogodio jedan strašan čin i da nam je svima žao ljudi koji su bili ugroženi, a posebice ranjenog policajca. Ali čelna osoba bi trebala biti ta koja stabilizira, a ne destabilizira društvo.
P: Znači, nema ni radikalne desnice?
O: Ne znam tko bi bio radikalna desnica, posebice kada se usporedi situacija s nekim drugim, čak i zapadnoeuropskim zemljama. Mi te vrste retorike i ponašanja jednostavno nemamo. Ne znam, zato, tko je radikalna desnica kod nas, a i ako nekoga optužujete za tako nešto, onda bi bilo dobro imati neki dokaz. Nisam u javnom prostoru od jučer, svašta sam ja radio u životu. Pisao pjesme, knjige, održavao javne nastupe. Ako su Milo moje, Sude mi ili Ne dirajte mi ravnicu radikalne, onda dođeš i kažeš mi razlog zašto. A ne optuživati bez ijednog dokaza, evo sad i mi trošimo vrijeme na to, jer je to netko izvalio. To me podsjeća na onu: “Kad budala baci kamen u bunar, sto pametnih ga ne može izvaditi”.
P: Kako gledate na sukobe premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića?
O: Na sjednici VNS-a dobro su se slagali… Obično natezanje. To je situacija između dvoje ljudi koji su, kako se da zaključiti, jako dobri prijatelji. Oni su se uzajamno posjećivali u Bruxellesu, u Zagrebu, Parizu, znaju tko je kad jeo kakva peciva, kad je tko kupovao automobile, znaju si dosta o privatnom životu, obiteljima i roditeljima, a ja sam davno naučio da se u takve odnose jednostavno ne treba petljati. Jedino što je žalosno u cijeloj toj priči jest da postoji kolateral, a to je cijela država i oni koji u njoj žive. Volio bih da u politici ima više odgovornosti, međutim, mi smo navikli na situaciju u kojoj neodgovorni ljudi dobro prolaze.
P: Gotovo svaki dan osnivate neki lokalni ogranak Domovinskog pokreta, koliko ih dosad ima, koliko stranka sada ima članova?
O: Imamo 119 organizacija trenutačno, možda i već 120 dok mi razgovaramo jer ljudi nam uistinu prilaze. U politici je na djelu negativna selekcija i to pokušavamo izbjeći. Mi pritom pokušavamo biti oni koji su svjesni da 2020. ne možete očekivati entuzijazam i polet kakav je bio 1990. godine. Tada se dogodila situacija kada se, u nacionalnom naboju i želji za stvaranjem države, puno ljudi željelo uključiti u cijelu priču oko politike. Nije, čini mi se, tada bilo sramota baviti se ovim poslom.
(…)
P: Hoćemo se vratiti na članstvo stranke?
O: Ono se mijenja iz dana u dan, ali čini mi se da smo sad na oko 8000 ljudi, što je vrlo pristojno. Pokušavamo biti ono što imamo i u nazivu, pokret. I u tom pokretu ima mjesta za sve jer kod nas ljudi baštine različita politička nasljeđa. Sve će se to iskristalizirati do lokalnih izbora jer mi ćemo dopustiti unutarstranačku demokraciju. Da ljudi sami iznjedre svoje kandidate i uoče probleme o kojima će govoriti jer nitko ih ne može znati bolje od njih.
P: A kada ćete krenuti s isticanjem kandidata?
O: Nismo mi u poziciji da možemo tako strateški promišljati kao neki naši kolege iz drugih stranaka. Ne možemo, za početak, upregnuti sustav. Ne može iza nas slučajno stati ni HEP ni Hrvatske šume ni Hrvatska lutrija. Mi ne možemo pozvati medije i reći, evo, mi ćemo ove godine potrošiti 250 milijuna kuna na oglašavanje. Ne možemo koristiti veliku stranačku infrastrukturu, ne možemo napraviti ni unutarstranačke izbore s jednim kandidatom. Ne možemo, ali i ne želimo. Stoga ćemo samo istaknuti kandidate tamo gdje za to postoje kompetentni ljudi.
(…)
P: Hoćete li na lokalne izbore možda i s Mostom?
O: Kad sam išao na parlamentarne izbore, nastojao sam biti maksimalno korektan prema onima koji su me na neki način podržali u predsjedničkoj kampanji. Potrudio sam se da u dugotrajnim i iscrpnim pregovorima svakome od njih ponudim, recimo to tako, situaciju u kojoj bismo mogli stvoriti nešto zajedno. Tada smo neko vrijeme razgovarali i s Mostom, ali oni su imali pristup po kojem se tražio ekskluzivitet za određene izborne jedinice, a moj je stav bio da, ako smo zajedno, zajedno smo. Generalno, predizborne koalicije nisu nešto čega sam ja pobornik. Izborni zakon bi u cjelini trebalo mijenjati jer to je prostor za manipulaciju, trgovinu, i rekao bi naš narod, marifetluke. Nakon što se svi na izborima “izvažemo”, tek tada treba sjesti i razgovarati. Politika je, kako sam je ja kao nekakav liberalni konzervativac shvatio, umijeće mogućega. Ali Domovinski pokret nikad nije niti će biti rezervna opcija SDP-u ili HDZ-u. Mi ćemo biti ti koji će preuzeti odgovornost i donijeti promjenu.
(….)
P: Što je onda ključ tog napretka? Treba li se dogoditi čitava jedna smjena političara?
O: Neke stvari u politici se ne mijenjaju. I to zbog toga što su se ljudi, koji su dugo u tom poslu, umrežili. Oni neće radikalne promjene jer, da ih provedu, morali bi se zahvaliti na suradnji svojim ljudima, onima koje su nagradili poslovima i na druge načine. Dakle, nikakva smjena generacija, moralo bi se dogoditi to da glasači konačno shvate da uistinu mogu nešto promijeniti. A opet, za to je potrebno možda malo jače gospodarstvo, neovisna pozicija. Ja mogu ovako govoriti jer sam neovisan bez obzira što mi pokušavaju imputirati iz HDZ-a. Kao, oni su meni pomogli da budem to što jesam danas. Kako? Što je meni HDZ pomogao, napisao neku pjesmu možda? Sjeli Šeks i ja pa napisali Otvor’ ženo kapiju ili Matu. Glupost. Ja sam samo u dva navrata u svom životu ugled koji sam stekao izložio, zbog države i naroda koji volim i kojem pripadam, ali nažalost kroz HDZ i zbog toga me sad njihovi trolovi, koji su za to plaćeni, izruguju. Meni je HDZ, kao, dao da budem generalni konzul? Ne, ja sam HDZ-u dao da se prestanem baviti svojim poslom i da onda iz uvjerenja, a ne iz koristi radim za plaću koju sam inače zarađivao za jednu večer. I to je istina. Svoje srce sam dao u svoje pjesme, napravio karijeru, ostvario materijalnu neovisnost, i dokazao da se vlastitim radom može postati neovisan, pa bih volio da ljudi shvate da se to može. Napredak je ostvariv. Ako sam ja mogao, kao Nediljkino i Ićanovo dijete, dijete dvoje običnih ljudi, jedne žene koja je imala četiri razreda osnovne škole i jednog čovjeka koji početkom sedamdesetih ostao bez posla nekih pet godina i bio moler, može se. Pisao sam svoje pjesme, smišljao svoje tv-emisije i na kraju napravio sam stranku sa svojim suradnicima, nisam preuzeo neku drugu, i nakon samo dva mjeseca postojanja osvojili smo 16 saborskih mandata. Siguran sam da možemo bolje, isto kako oni garantiraju da mi nikad nećemo doći na vlast, ja garantiram da će u ovoj zemlji biti bolje. Začepiti neću, ovo je ionako igrokaz budžetlija i niškoristi, običnih nabiguzica i gologuzana koji zamjeraju čovjeku ako nešto napravi. Jer ja znam ni iz čega napraviti nešto, a oni iz nečega ništa. Pa kad ste u povijesti vidjeli da su nekome tako razvalili obitelj, suprugu kao meni? Jadnici.
P: Znamo li tko su njihove supruge?
O: Mene to ni ne zanima. Sram ih može biti. Stidim se da sam uopće nekad pomislio da s takvim ljudima mogu išta napraviti.
P: Pa dobro, zašto niste onda odustali od svega?
O: Ne, što više mene gaze, ja sam jači i apsorbiram svu tu njihovu negativnu energiju. Prije sam se znao uzrujati i kad bi mi netko nešto ružno dobacio iz publike. Ja imam sreće što sam uporište našao u svojoj obitelji. Unatoč tome što su uistinu nezasluženo izvrgnuti ruglu, oni mi pružaju potporu. Imam još jedan blagoslov. Naime, kad sjednem za stol s ljudima s kojima sad surađujem, nikoga osim svoje sestre ne znam duže od godinu i pol dana, a družimo se i radimo kao da smo odrasli zajedno. Vjerujem ljudima. Pri tome, znam što znači ne imati, što znači zaraditi sto kuna, a i što znači imati sto tisuća kuna.
P: Hoćete reći da su Vas podcijenili? Smeta Vam to?
O: Da, ali ne smeta mi, to je njihov problem, nadam se da će tako i nastaviti. Podcijeniti političkog neprijatelja može samo čovjek koji pojma nema, a predstavlja se za vrhunskog stručnjaka.
(…)
P: Protekli tjedan se obilježio i Dan pada Vukovara, koliko se općenito napravilo za pronalazak nestalih, za kažnjavanje ratnih zločina?
O: Muka je to velika. Pisao sam o tome i pjesme, ne dao bog nikome. Ali to su dani kad bi mi političari trebali barem jednom biti ponizni, zašto bi tu kolonu vodio itko doli ratnici Vukovara koji su grad branili i preživjeli. Majke poginulih, supruge, djeca, stijegovi, sve ono što simbolizira obranu Vukovara, to je trebalo biti na čelu kolone. Nikakav čovjek koji u tom trenutku obnaša nekakvu dužnost. On samo mora doći, pokloniti se i šutjeti.
P: Je li predsjednik onda taj dan najbolje obilježio?
O: Zoran Milanović je došao položiti vijenac i ne sudjelovati u koloni, to je njegov stil, ne želim ga uopće komentirati jer sve što kažem, iskoristit će protiv mene. Neka svatko radi što hoće, ali neke stvari se ne mogu ne raditi. Ne možeš ne staviti zaslužne ljude da oni vode kolonu, ne možeš ne pročitati 2717 imena ljudi koji su, nažalost, poginuli u Vukovaru. Treba ih pročitati, ako to traje dva i pol sata, stajat ćemo dva i pol sata i slušati jer su barem to zavrijedili. A što se ratnih zločina tiče, kao što sam pustio Stipu Mlinarića Ćipu da govori taj dan, možda njega trebate pitati. To je čovjek koji je od prvog dana bio u obrani Vukovara, koji je bio vojnik Blage Zadre, jedna neosporna moralna vertikala, čovjek koji je izgubio brata, koji nije član nijedne udruge, koji nije ljut, koji je devet mjeseci bio u srpskom logoru, kojemu su kundakom izbili zube, njega trebate pitati. Ja vidim da bi neke stvari trebalo raditi drugačije i ako se mene, danas sutra bude pitalo, radit ćemo ih na način da se uistinu dovodi pravedan mir, kako je svojedobno rekao kardinal Franjo Kuharić.
P: Pravedan mir?
O: Pravedan mir, pravedna tolerancija. Ja sam istog trenutka spreman da napravimo to kao Njemačka i Francuska, samo se moramo dogovoriti tko je tko. Ako je Hrvatska Francuska, a Srbija Njemačka, onda ću reći da je na djelu pravedan mir. Ali bojim se da nije niti mir niti pravedan, a ovo sve skupa posljedica je opet trgovine. Dođe netko i položi vijenac na Ovčaru i na njemu piše, a ja znam ćirilicu, “nedužnim civilnim žrtvama”. Nisam nikad čuo od agresora da su došli i rekli, da, mi smo napali, mi smo krivi. Neka gospodin Milorad Pupovac dođe i kaže, evo, izvršena je agresija. Najavljen je gospodin Milas, pa ne dođe i onda, kao, nije sudjelovala Vlada u bacanju vijenca u Dunav. Kako nije, pa potpredsjednik Vlade je sudjelovao. Aha, nije bio Hrvat? To nema veze, što me briga što je po nacionalnosti, čovjek je potpredsjednik je hrvatske Vlade.
(…)
Cijeli intervju možete pročitati ovdje
Tekst se nastavlja ispod oglasa