Hrvatski mediji ovih dana slave što će jedno dijete, začeto umjetnom oplodnjom, putem donatora sperme, odrasti bez oca i što ga možda nikada neće upoznati. Što će se cijeli svoj život pitati odakle dolazi polovica njegovih gena, polovica njegova identiteta. Hrvatski mediji valjda slave što će to dijete imati nešto posebno, ono što druga djeca nemaju – imat će dvije mame, piše u komentaru portal zdravstveniodgoj.com.
Zbunjenima tu naviru neka pitanja. Npr. kako će one znati koja je koja kad dijete jednostavno zatraži svoju mamu, kako će odrediti koja je ona prava kad su obje “mame”? S koliko mjeseci će dijete naučiti izgovarati “Mama 1”, a s koliko “Mama 2”? I ako je u lezbijskom svijetu nekim slučajem dozvoljeno da postoji prava mama, koju će ulogu u djetetovu životu imati ona druga? Neminovno će htjeti odigrati ulogu oca. Ali pošto ju neće znati dobro odigrati, pokušat će ipak biti majka. Ali opet će to činiti loše, jer samo je jedna majka.
Život građen na iluzijama
I pošto je djetetu namjerno i s predumišljajem uskraćeno pravo na oca, ono će već u preranoj dobi biti odgajano da potiskuje i negira svoje najsnažnije želje te da svoje zdrave, praiskonske potrebe smatra nečim nenormalnim, strašnim, čudnim, prijetećim i zlim. Osjećat će grižnju savjesti jer bi njegova potreba za ocem mogla narušiti privid “braka” koji pred njime i pred svijetom pažljivo grade njegove dvije “mame”. Osjećaj njegovih “majki” da žive jednim posve normalnim i skladnim životom, kao i svi drugi ljudi, mogao bi biti doveden u pitanje. Sasvim nevina i opravdana djetetova potreba za ocem mogla bi djelovati razorno i uništiti iluziju ovim dvjema lezbijkama. Naime, samo zato što su kupile dijete one čvrsto vjeruju da imaju obitelj.
Čitav svoj život lezbijke i homoseksualci moraju mukotrpno graditi na mnogim iluzijama ako žele biti to što jesu. Počevši od one da nema ničeg neprirodnog u istospolnim odnosima pa sve do iluzije o bračnoj jednakosti. I sve dok se u tu priču ne uključi dijete, oni svaljuju svu krivicu, osjećaje grižnje savjesti koje ih more i sav unutarnji bijes na okolinu, na homofobe, mrzitelje, zadrte katolibane… Ali što kad u očima djeteta koje svojim žele zvati s užasom ugledaju opet ona ista pitanja koja im postavljaju katolibani, kad u njegovu životu i nikad zadovoljenim osjećajima vide da dijete uistinu očajnički treba i mamu i tatu?
Hoće li dijete znati, htjeti i smjeti izraziti svoje osjećaje?
Ovom djetetu dvije su majke dodijeljene “pravdom” Općinskog suda u Sesvetama na temelju Baukovog Zakona o životnom partnerstvu. Prethodno se sud konzultirao s nadležnim Centrom za socijalnu skrb. A tamo valjda rade nekakvi psiholozi. Koji su, pod uvjetom da ne žele negirati i obezvrijeđivati svoju struku, morali sudu objasniti kako emocionalna deprivacija i prisiljavanje sasvim malenog djeteta da suzbija i negira svoje najdublje osjećaje i potrebe znači da će ono cijeli svoj dječji i odrasli život provesti u sukobu s vlastitim emocijama te vrlo rano razviti razne oblike neuroza i psihosomatskih bolesti. Moglo bi biti sklono mazohizmu i maltretiranju od strane drugih osoba jer neće znati osjećati svoje želje i potrebe na zdrav način, još manje će ih znati i htjeti izraziti. Može vrlo rano stvoriti sklonost da svoje nepriznate emocije i potrebe utažuje u drogi, alkoholu ili seksualnom promiskuitetu.
Lažni osjećaj superiornosti
Naravno, kao oblik kompenzacije, ovo će dijete možda biti odgajano u mržnji prema konzervativnim ljudima i svima onima koji bi mogli predstavljati prijetnju “obiteljskoj idili” njegovih “majki”. One će mu usaditi lažni osjećaj intelektualne superiornosti i naprednosti u odnosu prema svojoj okolini kako nikad ne bi došlo u napast da propituje stavove “nižih vrsta” (najčešće katolibani). Dijete će tako umjesto zdravih emocija stvoriti zaštitni oklop kako ga nitko ne bi mogao povrijediti, a najmanje njegove vlastite emocije. Drugoj će djeci govoriti kako je odrastati uz dvije “mame” toliko, toliko super da to nitko ne može ni zamisliti, kao što to govori djevojčica Emily iz Massachusettsa kada čita školski sastavak pred razredom o svoje dvije “mame” (na početku drugog dijela videa “Pranje mozga djeci homoseksualnom agendom”). Jedini razlog koji navodi zbog čega je to toliko super jest zato što je one vode na gay pride-ove.
Želje odraslih iznad potreba djece
26. lipnja ove godine, kada je američki Vrhovni sud odlučio prisiliti sve američke države da ozakone tzv. gay brak, Kolegij američkih pedijatara oglasio se priopćenjem: “Ovo je tragičan dan za američku djecu. SCOTUS (Vrhovni sud SAD-a op.ur.) je upravo minirao najveću postojeću instituciju u povijesti čovječanstva koja štiti djecu: prirodnu obitelj. Upravo onako kako je postupio u slučaju Roe v. Wade i Doe v. Bolton, SCOTUS je uzdigao želje odraslih iznad potreba djece i posvetio ih kao ustavno pravo.” Kao prijatelji suda tvrdili su i podastrijeli znanstvene dokaze odnosno studije o tome da je podizanje djece u istospolnim zajednicama štetno za njihov razvoj te da se djeca koja su izložena homoseksualnom načinu života nalaze pod povećanim rizikom za emocionalnu, mentalnu pa čak i fizičku ugroženost. Sud ih nije poslušao.
Ima li Ustavni sud hrabrosti ukinuti Zakon o životnom partnerstvu?
Poštovani suci Ustavnog suda RH, za nesretnu sudbinu ovog djeteta koje je umjesto oca dobilo nešto što se zove “partnerska skrb”, nad čime svi mediji trenutno klikču od radosti (ili barem oni kojima država oprašta dugove), neće biti krivi samo opačićke, milanovići i bauci koji su skrojili ovaj prevarantski zakon i kojima više nikada, ni pod kojim okolnostima i kombinacijama, ne bi trebalo dati mogućnost da vode ovu zemlju. Vaše odugovlačenje i kukavičluk u pogledu tog zakona također su doveli do toga. Što ako se to nastavi i ako vam jednog dana neka od te djece pokucaju na vrata tražeći odgovore zašto su baš oni morali imati takav život? Molimo vas, ne unesrećujte drugu djecu, ukinite već jednom sramotan Zakon o životnom partnerstvu!
