Početkom listopada 1991. pobunjeni Srbi zapadne Slavonije uz svesrdnu pomoć Banjolučkog korpusa i dijela Bjelovarskog korpusa JNA uspjeli su zauzeti značajan dio planinske zapadne Slavonije, prije svega planine Papuk, Psunj i Ravnu Goru te jugoistočni dio Bilogore. Također, pod svojim nadzorom su imali posavsko područje između Nove Gradiške i Novske. Njihova najjača uporišta bili su Okučani te jugoistočno područje Pakraca.
Neposredno su bili ugroženi gradovi Nova Gradiška, Novska, Pakrac, Daruvar, Požega, Grubišno Polje, Orahovica, Slatina i Virovitica. Postojala je realna opasnost da u jednom snažnom prodoru zauzmu virovitičko-slatinsko područje, izbiju na madžarsku granicu i odsijeku slobodni dio Slavonije. Time bi ostvarili svoj cilj o granici do Virovitice.
Čak štoviše – JNA je imala planove daljnjeg prodora u Slavoniju, od Orahovice preko Našica, planirali su s leđa napasti Osijek, Đakovo i Vinkovce, čime bi se hrvatske postrojbe našle rascjepkane u nekoliko nepovezanih enklava. U takvog razvoja događaja slučaju za očekivati bi bilo brz pad preostalog slobodnog dijela Slavonije i nesagledivu humanitarnu katastrofu.
Prvi značajniji protunapad hrvatskih postrojbi koje su tek bile u formiranju bila je akcija Otkos 10 koja je odgurnula opasnost od Virovitice i Grubišnog Polja. Logični nastavak bila je operacija Orkan ’91 i Papuk-91. Najopsežnija operacija s tim ciljem pokrenuta je krajem studenog 1991. godine, poznata pod imenom Papuk-91. Dana 28. studenoga 1991. počela je operacija oslobađanja papučkoga područja. Okupirano područje papučkoga dijela zapadne Slavonije obuhvaćalo je dijelove tadašnjih općina Virovitica, Daruvar, Podravska Slatina, Orahovica, Požega i Pakrac. Pod srpskom kontrolom bili su uglavnom brdski dijelovi tih općina, a povezivala ih je planina Papuk. Uz planinska obilježja, to područje bilo je obraslo gustom šumom, što je srpskim pobunjenicima uvelike olakšavalo njegovu kontrolu.1 Pobunjenici su izravno ugrožavali komunikacije Daruvar – Suhopolje, Sirač – Voćin, Pakrac – Požega, Kamenska – Voćin – Mikeluš i Velika – Čeralije – Podravska Slatina. Uz navedene prometnice, srpsko je topništvo ugrožavalo Podravsku magistralu na potezu Virovitica – Našice te željezničku prugu na potezu Koprivnica – Virovitica – Podravska Slatina – Našice. Prohodnost Podravske magistrale tada je bila ključna Operacija Papuk-91 (oslobađanje širega papučkog područja u jesen i zimu 1991./1992. godine) za Republiku Hrvatsku s obzirom na to da je posavski cestovni i željeznički smjer na potezu Novska – Nova Gradiška bio okupiran, tako da je jedina veza između ostatka Hrvatske i istočne Slavonije bila Podravska magistrala. To je bio jedan od glavnih razloga za pokretanje operacije Papuk-91.
Vojno-redarstvenu akciju Orkan ‘91. i Papuk-91 uspješno su izvele sljedeće postrojbe: 1. A brigada ZNG-a tzv. Tigrovi; 8. brigada ZNG-a iz Samobora, (kasnije 151. brigada Samobor); 99. brigada ZNG-a iz Zagreba (Pešćenica), 100. brigada ZNG-a iz Zagreba (Centar), 104. brigada ZNG-a iz Varaždina, 108. brigada ZNG-a iz Slavonskog Broda; 121. brigada ZNG-a iz Nove Gradiške; 123. brigada ZNG-a iz Slavonske Požege; 127. brigada ZNG-a iz Virovitice; 132. brigada ZNG-a iz Našica i Slavonske Orahovice; 136. brigada ZNG-a iz Podravske Slatine, 149. brigada ZNG-a iz Zagreba (Trešnjevka). Dakle, ova akcija bila je prva velika pobjeda Oružanih snaga Republike Hrvatske, koja je rezultirala oslobađanjem gotovo cijele zapadne Slavonije, istovremeno je spriječeno presijecanje Podravske magistrale i željezničke pruge između Podravske Slatine i Virovitice, a na prometnici Pakrac—Požega omogućeno je prometovanje, ali uz velik rizik. Nakon okončanja akcije na potezima od Pakraca do Save i između Novske i Nove Gradiπke ostalo je pod srpskom okupacijom oko 600 km2.
Vojno-redarstvena akcija Orkan ’91 i Papuk-91 bila je prva značajnija pobjeda Oružanih snaga Republike Hrvatske u Domovinskome ratu, koja je u razdoblju od 29. listopada 1991. do 3. siječnja 1992. izvedena na području zapadne Slavonije, a odvijala se na području sljedećih općina (gradova): Daruvara, Lipika, Pakraca, Virovitice, Nove Gradiške, Novske, Slavonske Požege, Podravske Slatine i Slavonske Orahovice. Do prekida te akcije zbog potpisivanja Sarajevskog sporazuma oslobođen je najveći dio zapadne Slavonije i spriječena amputacija cjelokupne Slavonije. Panično, ispred nadolaska postrojbi 136. brigade ZNG-a i postrojbi MUP-a, pobunjeni su se Srbi povukli 13. prosinca 1991. iz podpapučkih sela slatinskog kraja. Tom prigodom, oslobođen je Voćin kao centar oružane pobune na slatinskom i orahovičkom području, odnosno na sjeverozapadnom području tzv. SAO Zapadne Slavonije. Pored Voćina oslobođena su i ostala okupirana sela Općine Podravska Slatina i okupirana sela Općine Slavonska Orahovica. Povlačenje su izvršili preko Zvečeva u pravcu Pakraca, a znatan dio se povukao prema Bosni i Hercegovini odnosno Banjoj Luci.
Srpske postrojbe su 12. i 13. prosinca 1991. pri povlačenju izvršile pokolj u Voćinu i Humu; pronađena su 43 leša. Četnici su razorili kuće Hrvata, gospodarske objekte te župnu crkvu Pohođenja Blažene Djevice Marije u Voćinu. Crkva je bila izgrađena u 15. stoljeću, u gotičkom stilu. Četnici su je koristili kao skladište streljiva i eksploziva kojega su aktivirali te crkvu do temelja razorili.
Hrvatske snage su u večernjim satima 14. prosinca 1991. ušle u Voćin i zatekle zastrašujuće prizore četničkog zločina.
Zločin je dokumentiran od strane međunarodnih medicinskih stručnjaka. Na poziv Foreign Press Biroa iz Zagreba forenzičari su došli u selo nakon što su ga hrvatske snage oslobodile. 19. prosinca 1991. godine forenzičari su objavili izvješće: pronađena su 43 leša: 15 ženskoga spola (12 je imalo od 57 i 76 godina), a ostali su bili muškarci od kojih je 11 imalo između 60 i 84 godine. Ubijeni su vatrenim oružjem; sedmoro je bilo spaljeno, a jedna je žrtva vjerojatno ubijena sjekirom. Jedan od ubijenih je bio Srbin (S.N. 77 godina). Po svjedočanstvu svećenika ubili su ga kada je pokušao zaštititi svoje susjede Hrvate.
„Zgrožen onime što je vidio u Voćinu, dr. Jerry Blaskovich iz Kalifornije, voditelj liječničke forenzičarske ekipe koja je istražila zločin, posvetio je veći dio svojeg slobodnog vremena da bi preko medija upoznao prije svega američku javnost sa stvarnim stanjem rata u Hrvatskoj, o kojem su vodeći američki mediji pod utjecajem srpske propagande prenosili iskrivljenu sliku. Uvid u zatečeno stanje u Voćinu imao je i američki senator Frank McCloskey pa su članovi američkog Kongresa dobili istinito izvješće iz prve ruke.[6] Senator McCloskey nakon uviđaja u zločin u Voćinu koristio je riječ genocid da bi opisao djelovanje srpskih snaga u Hrvatskoj i kasnije u Bosni i Hercegovini i protivio se korištenju pojma građanski rat za srpsku agresiju, zbog čega je bilo došlo do nesuglasja između njega i članova njegove stranke, uključujući dužnosnike Clintonove Bijele kuće.“
Prema Dr. Blaškoviću, ali i prema izvještaju Amnesty Internationala, Stojan Nenadović Srbin star 77 godina, mučen je i ubijen jer je pokušao zaštiti susjede Hrvate. Zanimljivo je da ga“ Documenta – Centar za suočavanje sa prošlošću“ navodi kao srpsku žrtvu koja je ubijena oko 15.12.1991. od hrvatskih postrojbi.“
Srpska pobuna i zločini su pripremani više mjeseci. 14. siječnja 1991. psihijatar Jovan Rašković govorio je na skupu Srba na Kometniku protiv hrvatske države. Srbi su skinuli hrvatsku zastavu sa zgrade šumarije i općine Voćin. Sve je prethodilo kada je Inicijativni odbor Srpske demokratske stranke za Općinu Podravska Slatina organizirao je 9. lipnja 1990. u vremenu od 16 do 19 sati okupljanje građana ispred slatinske kinodvorane, gdje je Osnivačkoj skupštini SDS-a nazočilo pet tisuća građana srpske nacionalnosti s područja općina: Podravska Slatina, Donji Miholjac, Orahovica, Virovitica i Slavonska Požega. Prvi ozbiljniji incident u ovom djelu Hrvatske bio je neuspio napad na Stanicu javne sigurnosti Podravska Slatina, 1. listopada 1990., (policijska stanica) kada su Srbi iz okolnih sela, njih nekoliko stotina htjeli preuzeti oružje TO. Tu večer je skoro izbio sukob sa Hrvatima iz okolnih Slatinskih sela koji su organizirano došli braniti PS iako je tada sastav PS bio većinom sastavljen od Srba.
30. lipnja 1991. godine formirane su pobunjeničke brigade u organizaciji JNA i Srpske demokratske stranke na području Slavonije.
Prvi ozbiljniji napad na Slatinu dogodio se minobacačkim i raketnim napadom na Policijsku stanicu Podravska Slatina, koji se dogodio 4. kolovoza 1991. oko 23,15 sati, bio je uvertira u blokadu Brđanske. Naime, srpske paravojne formacije u koordinaciji s predstavnicima JNA, čija se vojarna nalazila svega 40 metara zračne linije udaljenosti, otvorile su s planinskog predjela Brežića i Babe iznad Podravske Slatine paljbu iz ručnih raketnih bacača i minobacača. U smjeru Policijske stanice iz pravca vojarne otvorena je paljba iz dvaju oklopnih vozila BOV (naoružani topovima kalibra 20 mm) i iz bestrzajnih topova (BST-ova). U vrijeme napada obavljala se primopredaja dužnosti između policajaca druge i treće smjene, tada je bila najveća koncentracija ljudi u objektima i dvorištu Policijske postaje. U tom napadu je ranjen jedan pripadnik policije. Nasreću nije bilo žrtava i drugih ranjavanja jer su pobunjeni Srbi i JNA očito znali za tu primopredaju dužnosti policajaca.
Početkom kolovoza 1991. godine u Voćinu je osnovan i postrojen 1. bataljun 12. slavonske brigade sastavljen od Srba iz Voćina i okolnih sela. Nakon tih događaja u voćinski kraj stižu organizirane formacije četnika iz Srbije („Beli orlovi“ i „Srpski pokret obnove“ iz Čačka). Tijekom kolovoza Srbi preuzimaju civilnu vlast u Voćinu i započinju hapšenja, maltretiranja i ubojstva Hrvata iz voćinskog kraja. Do 13. prosinca 1991. godine ubijeno je 13 civila u Voćinu.
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije podigao je optužnice, ali nije nikoga osudio za počinjene zločine u Voćinu i Humu!
Danijel Medić, u vrijeme zločina dijete od šest godina, u svojoj 17. godini svjedočio je protiv četnika Branka Olivera koji je pred njim ubio njegova oca. Evo dijela svjedočanstva:
„Svi smo bili u silnom strahu kada smo u podrumu čuli silne eksplozije i pucnjavu, a potom viku “gdje ste ustaše”, zatim lupanje kundakom o vrata podruma. U strahu smo izašli, a otac me vodio za ruku. Ispred ulaza na dvorištu je ležala baka Jaga Šimić u lokvi krvi. Mrtva. Ispred nas je bilo sedam ili osam maskiranih ljudi, naoružani, no prepoznao sam našeg susjeda Branka Olivera, ja sam se igrao prije s njegovom kćerkom. Derući se, zgrabio me za rame, otrgnuo ocu iz ruke i odvukao prema izlazu iz dvorišta, vičući “ti mali marš van”. Stajao sam u strahu i plaču kod ograde i gledao prema ocu. Oliver je potom prišao mojemu ocu i pištoljem mu pucao u glavu. Tada su i ostale iz podruma pobili… Kao punoljetan, tužio sam Olivera za ubojstvo mojega oca, no on se žalio i sud ga je oslobodio zbog pomanjkanja dokaza i nedovoljnog vjerovanja djetetu od šest godina – ispričao je Danijel Medić, dijete-svjedok jednog od najsvirepijih zločina nad Hrvatima kojemu sud nije vjerovao. Nikica Ivezić, preživjeli svjedok, u svojoj je izjavi naveo imena ubojica. Ipak, do sada nitko nije odgovarao za ovaj zločin…“ Izvor: članak Ivana Jakelića
Za zločin u Voćinu, odnosno određena ubojstva, na 20 godina su do sada bili osuđeni Valentin Savić i Slobodan Bosanac te doktor Mihajlov Vasil na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine zbog počinjenja teškoga kaznenog djela protiv zdravlja ljudi nesavjesnim liječenjem bolesnika. Prema izjavi I. Đ., Valentin Savić je aboliran isto kao i Slobodan Bosanac.
Jedini kojega je stigla ruka pravde je četnički vojvoda Vojislav Šešelj koji je nažalost za ovaj zločin na sudu u Hagu također oslobođen od optužbe.
BALINCI, ČETEKOVAC, ČOJLUG – 04. RUJNA 1991.
Napad na sela Balince, Četekovac i Čojlug, nastanjena pretežito hrvatskim pukom, izvršen je 4. rujna 1991. u 9,05 sati od strane pripadnika tzv. Papučkog odreda. U napadu je sudjelovalo 400 pripadnika pobunjenih Srba. Od 380 osoba u sva tri sela, ubijene su iz vatrenog i hladnog oružja dvadeset i četiri osobe, a pet ih je teško ranjeno.
Prizori su to od kojeg se ledi krv u žilama. Masakrirani leševi ljudi na kućnim pragovima i u dvorištima. Civili stari od 18 do 91 godinu ubijeni iz čiste mržnje.
Najstarije žrtve su bile žene, sve mahom starije od 60 godina. Kuće su im poslije i zapalili. Svi su ubijani u svojim domovima, a tijela su im poslije pronađena na kućnim pragovima, u vlastitim dvorištima..
Rane na tijelima 19 ubijenih su odgovarale onima nastale vatrenim oružjem kada se hitci ispale iz puške sa veće daljine, s time da su metci ispaljeni odostraga i/ili bočno od tijela.
Jedan ubijeni je umro od dvije ubodne rane, koje su bile i jedine rane na tijelu. Tijelo jedne ubijene osobe je bilo u velikom postotku pougljenjeno, tako da se nije moglo dobro procijeniti uzrok smrti, odnosno je li ubijeni bio živ kada je tijelo zapaljeno.
Napad je vodio Srbin Borivoj Lukić (zvani Munja – komandant štaba), rođen je u Slatinskom Drenovcu 5.04.1947. god. Potom Borivoj Radosavljević, otac Dušan, rođ. 6.07.1957. u Osijeku, Rajko Bojčić, otac Marko, rođ. 20.09.1948. u Humu, odgovoran za granatiranje Četekovca, Dragomir Kelevua, otac Pajo, rođ. 22.03.1955. u Novoj Bukovici, zapovjednik bataljuna za borbena djelovanja, Tanović Savo, otac Budimir, rođ. 8.06.1962. u Višnjici kod Slatine, granatirao Četekovac.
Zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo podiglo je tek 2018. godine optužnicu protiv osmorice zapovjednika i 14-orice pripadnika srpskih paravojnih postrojbi koje tereti za ratni zločin protiv civila u ta tri sela.
Tužiteljstvo tvrdi da su osmorica zapovjednika naređivali pripadnicima srpskih paravojnih formacija da zlostavljaju, tuku i ubijaju civile hrvatske nacionalnosti, da ih nezakonito uzimaju kao taoce, muče i ubijaju ratne zarobljenike, da pljačkaju civilno stanovništvo te da ruše i pale kuće i gospodarske objekte stanovnika hrvatske nacionalnosti.
Neke od okrivljenih zapovjednika tereti se da su i osobno sudjelovali u mučenjima i ubojstvima civila i ratnih zarobljenika, dok su njima podređeni pripadnici njihovih postrojbi, u skladu sa zajedničkim planom, postupali po tako dobivenim naredbama.
Optužnicom im se stavlja na teret da su iz minobacača, bestrzajnih topova i tenkova ispalili veliki broj minobacačkih mina, topovskih i tenkovskih granata koje su pogodile civile te oštetile, zapalile i uništile veliki broj civilnih, gospodarskih i javnih objekata. Tereti ih se da su u mjestu Balinci ulazili u kuće civila hrvatske nacionalnosti te, tamo pronađenih deset osoba, ubili vatrenim oružjem, a jednog su civila zaklali.
Iznad i oko mjesta Čojlug, Balinci i Četekovac, kao i na cesti prema Mikleušu optuženici su navodno postavili i zasjedu u kojoj su iz automatskog vatrenog oružja bez upozorenja pucali u civilna osobna vozila koja su nailazila iz pravca Mikleuša kao i civilne osobe koje su bile u tim vozilima, a na taj su način ubili sedam hrvatskih civila.
Tužiteljstvo ih tereti da su, nakon što su pod mostom između sela Balinci i Četekovac pronašli sklonjenu grupu civila, “uz prijetnju vatrenim oružjem ih prisilili da izađu na cestu i gurali ih ispred sebe te ih koristili kao živi štit, dok su dvije osobe ubili jer su se tome suprotstavile”.
Optuženi su i da su u Četekovcu zarobili dvojicu pripadnika MUP-a RH koje su tukli rukama, nogama i kundacima pušaka po cijelom tijelu, a zatim ih ubili vatrenim oružjem.
“Optužnicom ih se tereti i da su namjernim selektivnim granatiranjem i ispaljivanjem tromblonskih mina i raketa iz ručnih raketnih bacača po kućama i gospodarskim objektima civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti uništavali njihovu imovinu, kao i da su, u cilju zajedničkog plana, pljačkali civilno stanovništvo oduzimajući im osobne automobile, traktore, kao i sve druge vrjednije stvari. Tako su sve kuće i gospodarski objekti u vlasništvu civila hrvatske nacionalnosti oštećeni ili potpuno uništeni, od čega je spaljeno i eksplozivom razoreno 59 kuća i gospodarskih objekata kao i mjesna crkva Svetog Nikole Tavelića”, objavilo je tužiteljstvo.
Nitko od 22 optužena zapovjednika i pripadnika srpskih paravojih postrojbi u ovom trenutku nije dostupan hrvatskom pravosuđu. Za njima su na snazi tjeralice.
*Jadranko Sacher Zahiti, dragovoljac je Domovinskog rata od ljeta 1991. godine. Bio je pripadnik Slatinskog MUP-a i nakon toga 136. Slatinske brigade HV-a. Danas živi i radi u Zagrebu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa