“Što ovaj hladni bezdan skriva? I kada sam napokon nogama dotaknuo dno, i to nakon što sam se spustio 30 metara pod zemlju, zatekao sam prizor koji nikada neću zaboraviti; ljudske kosti razbacane svuda uokolo; izmiješane lubanje, kosti, jedne preko drugih, nepregledan slap kostiju, tu i tamo ispremiješan s nekom štakom, komadom vojne opreme, naočalima, zubima, remenjem… Ostao sam zatečen strahotom, tragedijom, sudbinom kojoj sam svjedočio u tom strašnom prizoru”, ističe speleolog i čovjek koji je otkrio jamu Jazovku, Mladen Kuka u razgovoru za Večernji list.
Podsjetimo, u srpnju 2020. godine završila je ekshumacija iz jame Jazovka. Iz jame Jazovka, u pet intenzivnih radnih dana, izvađeni su posmrtni ostaci najmanje 814 osoba te se odmah po završetku ekshumacije pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava temeljem brojanja bedrenih kostiju. Dno jame dokumentirano je od strane Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova.
Prema prikupljenim saznanjima nadležnih međuresornih službi radi se o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Prema iskazima svjedoka, žrtve su u jamu bacane u više navrata, nakon bitke za Krašić 1943. godine te nakon završetka rata 1945. godine.
Speleolog Kuka o ulasku u Jazovku
Bio je siječanj, ali potpuno netipičan zimski dan, jer sam s ekipom hodao Žumberkom u majici s kratkim rukavima koliko je toplo bilo. Društvo se već spustilo u podnožje brda, ali mene je nešto tjeralo da ostanem, da se još vrzmam po tom gotovo neprohodnom terenu punom kupina, koje su me dobro išibale, s obzirom na to da sam se više borio sa šikarom nego gledao kamo idem. Sjeo sam da se odmorim i pokraj sebe ugledao kamen koji se čudno nakrivio, bio je neprirodno postavljen nad nečim što je izgledalo kao otvor. Bio je velik desetak centimetara i ja sam gurnuo ruku unutra. Pomislio sam da to baš i nije pametno, da sam možda nepozvani gost u jazbini nekog jazavca pa bih mogao ostati bez ruke. No osjetio sam strujanje zraka. Bacio sam kamenčić u otvor, a onda se nakon nekog vremena čulo da se kotrlja u dubini. Sledio sam se; kopkala me znatiželja; što je dolje, koliko je duboka jama?!
> Partizanski zločini: Časne sestre, civili, ratni zarobljenici – ekshumirano 800 tijela iz Jazovke
> U šumi Biljeg na Banovini partizani su zazidali tisuće živih ljudi kao u Hudoj jami
Obilježio sam mjesto kako bih se znao vratiti na isto mjesto i krenuo po ekipu. S otvora smo pomaknuli kamen koji je težio gotovo 200 kilograma, ali nismo imali opremu da se spustimo; ljestve koje smo imali bile su duge samo 25 metara i nisu dotakle dno. Sedam dana koji su uslijedili činili su se kao vječnost – 29. siječnja 1989. godine vratio sam se s boljom opremom, spustio ljestve, opasao se užetom i počeo se spuštati u mračan, isprva uzak otvor. Toliko uzak da sam ulazio s rukama iznad glave kako bih se provukao. Tisuću mi je misli proletjelo kroz glavu; što me čeka na dnu, gdje je uopće dno, je li moguće da sam nakon gotovo 14 godina traganja pronašao jamu Jazovku, stratište iz Drugog svjetskog rata o kojem su ljudi govorili!? Oko mene mrak, vidim samo ono što mi lampa na kacigi osvjetljava, spuštam se u utrobu zemlje polako, kroz otvor koji se kao lijevak širi i oslobađa mi ruke. Što ovaj hladni bezdan skriva? I kada sam napokon nogama dotaknuo dno, i to nakon što sam se spustio 30 metara pod zemlju, zatekao sam prizor koji nikada neću zaboraviti; ljudske kosti razbacane svuda uokolo; izmiješane lubanje, kosti, jedne preko drugih, nepregledan slap kostiju, tu i tamo ispremiješan s nekom štakom, komadom vojne opreme, naočalima, zubima, remenjem… Ostao sam zatečen strahotom, tragedijom, sudbinom kojoj sam svjedočio u tom strašnom prizoru. Skamenjen sam i nijem visio na štriku nad tom podzemnom odajom tajni, nekoliko trenutaka nisam mogao doći k sebi, a onda sam se prekrižio i izmolio “Očenaš” za sve njih. – kaže Mladen Kuka te se prisjeća kako je mnogo vremena prije toga, kada imao samo 17 godina, prvi put čuo za Jazovku.
– Speleologija ima svoju mistiku, to spuštanje u jame kod ljudi golica maštu pa su bili skloni mistikama, mitovima, legendama. Poput priče da Karlovac i Ozalj povezuje veliki tunel pa je jednom čovjeku, pričalo se tada, pas upao u jamu u Ozlju, a izišao je živ i zdrav u Karlovcu. Takvih je priča bilo puno pa zato ni priču o Jazovki tada nisam jako ozbiljno shvaćao. Kako je pričao pomalo pripit mještanin, bila je to grozna jama gdje su partizani bacali ljude. Ma tko bi takvu grozotu napravio?, mislio sam. No priča me stalno kopkala, budila u meni radoznalost, tjerala me da je istražim. Počeo sam ljude u tom kraju ispitivati o svemu, ali vladao je veliki zid šutnje, o tome nitko nije htio govoriti. Sjećam se da sam prije puno godina, daleko prije otkrića, ali na možda 250 metara dalje od Jazovke, pitao ljude koji su radili u polju znaju li za Jazovku, rekli su mi da znaju. No kada sam ih pitao hoće li mi pokazati gdje se nalazi, rekli su da neće. I tu je sav razgovor prestajao. No ispostavilo se da sam se svih tih 14 godina otkad sam čuo za Jazovku i koliko sam je tražio, vrtio u neposrednoj blizini lokacije, pretraživao sam teren sustavno gotovo centimetar po centimetar, po nepristupačnom, zaraslom terenu – prisjeća se Kuka. No, nažalost, ona postoji, a otkriveni su zlo i užas koji su se tamo događali.
– To se mahom događalo 1945. godine kada su partizani ušli u Zagreb. Ranjenima i bolesnima govorili su da ih sele u drugu bolnicu, a zapravo su išli na Jazovku. Ono što je bilo posebno jezivo jest da je tu bilo dosta medicinskog materijala; ostaci nosila, štaka, našli smo tijekom ekshumacije čak i jednu posudu, takozvanu gusku za mokrenje. Dakle, tu je bio čovjek koji nije mogao ni hodati. Našli smo i neke predmete, poput ključa za skidanje guma kojima su vjerojatno udarali ljude, što se vidjelo po pukotinama na lubanjama, te hrpu žice kojima su ljudima ruke bile toliko jako vezane da im se urezala u kosti. Najgora je stvar i stravična istina i to što smo pronašli i kosture djece, vjerojatno pogubljene, kao i čitave obitelji, zbog toga što im je otac bio u krivoj vojsci – prisjeća se stravičnih prizora koje je doživio lanjskog srpnja kada je, zahvaljujući Ministarstvu branitelja, napravljena ekshumacija posmrtnih ostataka iz Jazovke. Mladen Kuka je, kao osoba koja je pronašla jamu, bio savjetnik Ministarstva u tom poslu. Kaže da su u Jazovki, nakon Krašića i ranjenih sa Sv. Duha, završili i sjemeništarci, čak i tri časne sestre. Dogodilo se tamo, dodaje Kuka, nasilno oduzimanje ljudskih života bez ikakvog suda, bez ikakvog razloga.
– Pišem knjigu “Pakao se zove Jazovka”, jer to Jazovka za mene i jest – tamo su ljudi doživjeli pakao! Bit će u knjizi nekoliko poglavlja; od bitke za Krašić, mog otkrića Jazovke, događanja iz 1999. kada je prebrojeno dvostruko manje žrtava, zatim trenutak kada smo župnik i ja bili na misnom obredu u Jazovki te poglavlje posvećeno ekshumaciji. Bit će objavljena i svjedočanstva ljudi koji su preživjeli Jazovku, poput Mije Samca, koji je bio u koloni za likvidaciju 1943., ali je pošteđen smrti, ili Drage Čejić iz Tomaševaca, čiji je otac kao domobran dovezen iz bolnice Sv. Duh, ali ga je partizan prepoznao i ostavio na životu. Njihovi nasljednici ispričali su njihove priče, bit će objavljene slike iz jame, s ekshumacije. Konačno, bit će to knjiga o strahotama koje su ljudi doživjeli, a pokojni zaslužuju da bude objavljena. Za mene je to način kako se s pijetetom odnositi prema žrtvama, iako baš nitko moj nije završio gore. No ljudskost mi sve te godine nije dala mira pa sam tragao za njima, a ne da mi mira ni sada, kada želim žrtvama osigurati dostojno mjesto počinka – smatra Kuka.
Cijeli intervju pročitajte na Večernjem listu.
Ljetos je speleolog Mladen Kuka, gostovao u podcastu “55 minuta kod Željke Markić”.
Njegovo iznimno potresno i vrlo zanimljivo svjedočanstvo o tome kako je pronašao Jazovku pod cijenu svoga života za vrijeme Jugoslavije pogledajte u videu:
