“Tomaševića su retuširali iz crvenog u zeleno, kako bi rebrendirali jugoslavenski komunizam koji je pregažen ’91. godine!”, upozorava novinar i publicist Matija Štahan, gostujući u Bujici na Z1 televiziji.
> Matija Štahan: Faktograf i njegove žrtve
U emisiji je objavljen i video iz Skupštine Grada Zagreba: Zastupnici Možemo napustili su sjednicu, kada se trebalo glasovati o tome da general Blago Zadro bude proglašen počasnim građaninom Zagreba?!
Sve je na ovoj ili onoj razini ideologija, ne postoje čiste komunalne teme – izjavio je u Bujici, na Z1 televiziji, nagrađivani novinar i publicist Matija Štahan: – Sve je ideologija i to se najbolje može vidjeti upravo na primjeru rodno ravnopravnih kolnika i staza u perivojima i parkovima koje su prikladne za LGBTIQ populaciju, a na čemu inzistiraju Tomislav Tomašević i Možemo!
“Kada Možemo govori o rodno ravnopravnoj i LGBTIQ podudarnoj gradskoj infrastrukturi, poput pločnika i posebnih stazice, to nije samo komunalna priča,” smatra Štahan i upozorava na jednu nelogičnost: “Njihovo zalaganje za osvjetljenje takve infrastrukture, kako bi se noćni putnici u određenim gradskim predjelima osjećali sigurnijima je u proturječju s idealima zelene politike jer ona podrazumijeva štednju električne energije, prema tome – manje svjetla!”
O neskrivenoj medijskoj favorizaciji Možemo
Matija Štahan smatra da će drugi krug zagrebačkih izbora, biti referendum na kojem će se građani moći opredijeliti između Škore i Tomaševića: – Ti su izbori nalik referendumu po tome što su dvije suprotstavljene opcije po svojoj ideološkoj supstanciji dijametralno suprotne. Doista će se moći izmjeriti koliko u Gradu Zagrebu postoji pobornika jednog ili drugog političko-ideološkog kompleksa. Drugi krug lokalnih izbora poslužiti i kao svojevrsna kristalna kugla iz koje ćemo moći nazrijeti neke opće tendencije na državnoj razini u hrvatskoj politici, u nadolazećim godinama ili u sljedećem desetljeću…
“Čak je i ugledni njemački Allgemeine Zeitung primijetio kako su u medijskom smislu događa jedna neskrivena favorizacije grupacije Možemo i Tomislava Tomaševića na lokalnim izborima u Zagrebu,” komentirao je Štahan: “Posve je bjelodano da ne postoji jednak tretman svih strana u ovim izborima. Mediji su zapravo instrumentalizirani u svrhu različitih političkih i ideoloških opcija i više ili manje suptilno kreiraju alternativnu stvarnost, u kojoj predstavljaju svoju verziju zbilje koja nije nužno podudarna s istinom.”
Tezu o tome da je Miroslav Škoro više puta izgubio izbore, po mišljenju Matije Štahana je “besmislena” posebno ako se plasira iz konteksta dosadašnjih rezultata grupacije Možemo, s obzirom na to da je kandidatkinja ljevice Katarina Peović na predsjedničkim izborima dobila 1,12 posto glasova, a Miroslav Škoro je ušao u drugi krug i dobio 24,45 posto. Na parlamentarnim izborima Možemo je osvojio sedam mandata, a Domovinski pokret šesnaest, no, još je zanimljiviji podatak da se Tomislav Tomašević već natjecao za Zagreb prije četiri godine, kada je dobio svega 3,93 posto glasova, dok je Miroslav Škoro u svojoj prvoj utrci za gradonačelnika odmah ušao u drugi krug i osvojio više od 12 posto glasova…
“Ako se već traži neka vrsta dlake u jajetu ili prigovora Miroslavu Škori i Domovinskom pokretu, sigurno se ne može naći u tome što je jedna potpuno nova pojava na političkoj sceni postigla iznimno dobre uspjehe,” uvjeren je Matija Štahan.
Nasuprot onima, koji smatraju da je “sve gotovo” i da će Tomašević pobijediti u utrci za gradonačelnika hrvatskog glavnog grada, Matija Štahan tvrdi: – Da je gotovo, drugog kruga niti ne bi bilo niti bi on postojao kao demokratski koncept! Nije nikad gotovo, dok i formalno ne prođe taj drugi krug.
O uskim ideološkim pitanjima
Možemo i Tomašević su svoja uska ideološka pitanja gurnuli u drugi plan, a komunalni problem samo su prividno u prvom planu, kako bi se prikrila prava narav te grupacije i svih ideoloških implikacija njihove moguće vladavine – upozorio je Štahan: – Poljski politolog i političar Ryszard Legutko govorio je o komunističkoj nomenklaturi u Poljskoj, koja je i nakon pada Berlinskog zida, unatoč jednom obliku lustracije, održala kontinuitet moći u mnogim društvenim oazama… Ta je činjenica itekako primjenjiva i na hrvatsku društveno-političku zbilju. Kritika Ryszarda Legutka je posebno uperena prema korifejima liberalne ideologije i transformaciji koju su komunistički ideolozi i aparatčici doživjeli kada su posredstvom koje kakvih donacija iz inozemnih središta moći, 90-ih preuzeli novo liberalno ruho ili pseudoliberalne identitete… Potpuno ista stvar dogodila se i u Hrvatskoj, pri čemu su oni koji su bili svojevrsna oporba komunističkom režimu i u Poljskoj i kod nas, prije pada Berlinskoga zida – na neki način ostali u oporbi i dan danas.
“Oni su se snašli u globalnom miješanju karata, presvukli su kapute, imali su strukture moći u svojim rukama, iskoristili povlastice i pod drugim imenima i simbolima nastavili upravljati našim društvima,” nastavio je Matija Štahan govoriti o novom ruhu simpatizera komunizma: “U nekim emotivnim trenucima ili simboličnim pojedinostima, iz njih ipak izbija sklonost prema prethodnom režimu i iako će reći kako ih ne zanimaju nikakve ideološke priče, oni ne mogu odoljeti da neke simbole iz jugoslavensko-komunističkih vremena ne guraju u prvi plan…”
O lijevom ekstremizmu
Bujica je emitirala video koji govori o tome da se ekipa iz Možemo nije okupila samo oko “komunalnih”, već ponajprije oko ideoloških i to ekstremno lijevih ideja… Ida Prester u društvu Tomislava Tomaševića i Milutina Kekina na snimci prvo “tepa” Ivani Kekin: “Vidi mladu partizanku!” Nakon toga, Tomašević urla: “Možemo!” a onda slijedi pjesma: “Mlada partizanka konja jahala!”
Video je prokomentirao Matija Štahan: – Ovaj kratki isječak najbolje govori o tome koliko se uspješno kroz hrvatske medije može složiti slika o tome da je netko nešto što nije. Od Tomaševića se pokušavala stvoriti slika svehrvatskog političara, koji nije opterećen ideologijom, retuširali su ga kako bi mu pomogli proširiti biračku bazu! Uspješno su rebrendirali jugoslavenski komunizam u nešto što bi trebalo biti popularno i cool 2021., a bilo je zapravo prevladano i pregaženo još 1991. godine!
Štahan tvrdi da su aktivističke udruge iz kojih je kasnije nastala tzv. politička platforma Možemo, obilato financirane iz raznih proračuna već gotovo dvadeset godina: – Još u vrijeme Ive Sanadera, mnoge su se udruge, koje su vodili ljudi koji danas čine jezgru te platforme, financirale iz državnog proračuna. Zbog svoje nezainteresiranosti, ideološke neizgrađenosti i ispraznosti, HDZ je dopustio prodor stranoga kapitala u tzv. civilni sektor i nije uspio, niti je htio formirati neku izvornu hrvatsku, nacionalnu, bilo kakvu civilnu scenu koja bi korespondirala s njegovim proklamiranim vrijednostima, nego ju je u potpunosti prepustio globalnim trendovima koji zadnjih dvadesetak godina idu u smjeru relativizacije nacionalnih identiteta, tradicionalnog spolnog morala ili rastakanja vjerskih institucija. Upravo zato što HDZ nije djelovala kada je imala moć u svojim rukama, stvorena je mreža udruga i medija iz kojih je naposlijetku danas izišao Možemo.
Na priče o povezanosti određenih ljudi iz Tomaševićeva tima s Milanom Bandićem, gradskim proračunima ili stanovima, Štahan je rekao: – Što se tiče njihovog odnosa prema Bandiću, to se može smatrati i svojevrsnim Edipovim kompleksom!
O financiranju Možemo iz inozemstva
O optužbama na račun Možemo da se financiraju iz stranih izvora, Štahan kaže: – Ako ih i ne financiraju izvorno, oni financiraju inkubatore iz kojih su se razvili njihovi ključni kadrovi. Možemo je glas nove, tzv. progresivne, postmarksističke ljevice, a to je ljevica koja je već napustila ideale pomaganja radništvu i preorijentirala se na svakovrsne društvene manjine. Financije sui m osigurale sigurno egzistenciju deset ili više godina za društveno djelovanje koje je predstavljao njihov prečac do političkog života i platforme s koje su postali poznati u hrvatskoj javnosti.
“Nasuprot Možemo je Domovinski pokret koji simbolizira suverenističku politiku,” nastavlja Štahan: “Hrvatska je postala novo bojno polje globalističkih i suverenističkih snaga. S jedne su strane oni koji se zalažu za rastakanje starih identiteta u svakom obliku, od nacionalnih do vjerskih, a ovi drugi su za njihovo očuvanje.”
Na pitanje je li ga začudilo to što su među prvima čestitke Tomaševiću stigle iz Beograda, Matija Štahan je odgovorio: – Potpuno je jasno da je to novo lijevo-zeleno, zapravo, svojevrsno rebrendirano crveno. Sami članovi platforme Možemo iz razdoblja prije nego li su se odlučili za mimikrijsko prikrivanje vlastite ideologije, nisu skrivali tu poveznicu. Tomaševićev ‘Institut za političku ekologiju’ je 2016. godine održao tzv. zelenu akademiju na kojoj je gostovao Srećko Horvat i održao predavanje o fenomenologiji lubenice, kao jednoj vrsti simbola politike koja će nastupiti u novom valu političko-ideoloških promjena u Europi.
O ignoriranju glasovanja o Blagi Zadri
U Bujici je emitirana snimka iz prosinca 2019. godine, kada su Tomislav Tomašević i njegovi zastupnici izašli iz Gradske skupštine, tijekom glasovanja o proglašenju generala Blage Zadre počasnim građaninom Grada Zagreba.
“Kao što su ignorirali glasovanje o Blagi Zadri, tako ignoriraju i proslavu obljetnice Oluje u Kninu,” prokomentirao je Matija Štahan i napomenuo da čelni ljudi Tomaševićeve platforme nikada nisu bili na proslavi Dana pobjede: “Svaki pogled na svijet traži svoje ishodište i svoje utemeljenje. Oni koji to ishodište i utemeljenje u političko-ideološkom smislu ne nalaze u Domovinskom ratu i demokratskim promjenama s početka devedesetih u Hrvatskoj, nalaze ga u alternativnoj godini, a to je svibanj 1945. Idoliziraju i u zlatnu telad pretvaraju simbole vezane uz tu mitologiju, a ignoriraju one iz kojih proizlazi suvremena Hrvatska.”
Cijelu emisiju pogledajte na poveznici:
Tekst se nastavlja ispod oglasa