Da je jugonostalgičarstvo roba koju netko misli da i danas, gotovo 35 godina nakon raspada zloglasne države može lako unovčiti pokazala je glazbena turneja kojom je islužena i uvelike idejno potrošena skupina Bijelo dugme odlučila u 50 koncerata obići prostore »od Vardara do Triglava« i šire. Koncert koji je skupina krajem kolovoza održala u Splitu prerastao je u svojevrstan incident jer se netko od organizatora usudio razviti jugoslavensku zastavu na pozadinskim ekranima. Uz pjesmu koja tepa bivšoj državi. Piše to u svojoj kolumni za Glas Koncila Branimir Stanić.
Navodno je scenografijom dominirala crvena petokraka. Simbol pod kojim su se okupljali agresori ubijajući i ranjavajući tijekom komunizma i početkom devedesetih hrvatske sinove i kćeri. Pa čudi da su mnogi koji su izražavali zgražanje proglašavani gotovo agresorima.
Iako glazba neke stare skupine ne može učiniti ni puno štete ni puno koristi, simptomatično je da se i preko nje upravo ovih dana nastoji obnoviti jugoslavenski duh. A ljudi to još i skupo plaćaju (ulaznice za koncert na otvorenom bile su između 35 i 70 eura). To zaslužuje i osvrt iz kršćanske perspektive. Jer je jugonostalgičarstvo, osim političke i kulturne, i duhovna stvarnost koja nikada nikomu nije donijela dobro. Štoviše, svaka stranica povijesti bivše komunističke države pokazuje da je njezin eksperiment jako skupo stajao Hrvatsku koja se još ni demografski ni demokratski ni duhovno nije oporavila od toga razdoblja.
>Stanić: Neojugoslavenstvo ne može uspjeti
Jugonostalgičarstvo – ekonomski projekt na kojemu se profitira
Jugonostalgičarstvo uvijek je bilo i ekonomski projekt i uvijek je netko na njemu profitirao – a nije riječ o narodima. Nemušto se sladunjave misli o novom povezivanju država opravdavaju navodnim ekonomskim benefitima nekoga zajedničkoga tržišta. Ako pak u fokusu nije ta logika, na scenu nastupaju oni koji će hrvatske branitelje i druge domoljube učiniti netolerantnima te će raditi na stvaranju novih unutarnjih razdora u Hrvatskoj. Jačanje Hrvatske zasigurno im nije cilj.
O tome koliko je i danas moćna i uporna jugoslavenska ideja pokazuje i upravo to što se ona lako može pokušati unovčiti. To je gotovo nemoguće u slučaju naraštaja hrvatskih intelektualaca koje je komunistička vlast očistila s lica zemlje neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata.
>Branimir Stanić: Vrijeme za potpunu dekonstrukciju jugoslavenskoga mentaliteta
Pjesma ‘Dom’
O jednom takvom intelektualcu sjajan je znanstveni rad objavila posljednja Bogoslovska smotra. Riječ je o pjesniku i pedagogu Vinku Kosu.
Profesor Daniel Mikulaco dokazao je da je on autor pjesme »Dom« na kojoj su odgajani naraštaji djece u više država (»Ima jedna kućica draga srcu mom…«). Taj je pjesnik život skončao na bleiburškom križnom putu i do danas mu se ne zna za grob.
No manje je poznato da je riječ o pedagogu čiju je genijalnost prepoznao i zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac povjerivši mu zadaću animiranja djece koja su se okupljala po zagrebačkim župama, jer tada nisu postojali dječji vrtići.
Napravio je niz pedagoških iskoraka, a zauzvrat je prokazan kao državni neprijatelj. Upravo je on bio idejni začetnik Dječjega grada na zagrebačkom istoku, a njegovu su ideju ukrali komunisti i napravili kasnije pionirski grad…
Komunisti izbacili Boga
Iako je njegova pjesma »Dom« ušla u brojne čitanke, komunisti su nepoćudnim smatrali stih »Kućo moja, kućice, čuvao te Bog…« pa su izbacili Boga, a njemu oduzeli autorstvo.
Trebalo je više od pola stoljeća da istina o njemu dođe na vidjelo. Očito je da će toliko biti potrebno i da se raskrinka sva laž, materijalna i duhovna, tzv. jugoslavenske idile.
Tekst se nastavlja ispod oglasa