Dva događanja posljednjih dana na međunarodnoj razini – susret čelnika najmoćnijih svjetskih zemalja tzv. skupine G20 u Rimu i UN-ova klimatska konferencija u Glasgowu – pokazuju da je dobrano ranjena zvijer globalizma, koja je godinama iscrpljivala i planet i ekonomije (siromašnih) naroda, pojačavala nejednakosti u svijetu pogodujući obogaćivanju superbogatih i osiromašenju već siromašnih, usporedno topeći posebnosti pojedinih naroda, da se iz zimskoga sna budi gotovo zaboravljena snaga koja se krije u identitetima zemalja i naroda. To buđenje događa se baš u jeku epidemije koronavirusa koja, iako se proširila globalno, u suzbijanju ne nalazi rješenja na globalnoj razini, nego tek ako se spusti na razine pojedinih zemalja i naroda, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Kada su zemlje skupine G20 odlučile u Rimu da će minimalni porez za velike multinacionalne tvrtke, poput tehnoloških i komunikacijskih divova među kojima su najpoznatiji Google, Facebook, Apple ili Amazon, iznositi 15 posto, time su, kako se tumači, odlučile stati na kraj da se dobiti tih tvrtki simbola globalizma gomilaju u jeftinim poreznim oazama, čime će se omogućiti da profitiraju i druge zemlje u kojima velike tvrtke ostvaruju dobit. Iako se već sada zna da će u provedbi te odluke u nacionalnim zakonodavstvima biti i rupa i iznimaka, odluka sa skupa zemalja G20 upozorila je na važnost održivosti nacionalnih gospodarstava te da jednako boli kad se nekoga opali po džepu kao i kad se džepovi prazne.
Identitet se tako počeo buditi u pojačanoj zaštiti nacionalnih ekonomija, a time i naroda koji žive od tih ekonomija.
Drugo događanje, klimatska konferencija u Glasgowu, također pokazuje da se pitanje globalnoga zatopljenja i drugih ekoloških ugroza ne može nekim čarobnim štapićem riješiti na »globalnoj razini«, nego isključivo ako se to pitanje spusti na nacionalne razine koje su godinama, često bespogovorno, hranile globalističke crpitelje. Upravo se zato sada traži da se vlade pojedinih zemalja obvežu da će raditi na smanjenju globalnoga zatopljenja, imajući u vidu da su svaka zemlja i njezina gospodarstva različiti te su im i obveze različite. Tako će primjerice Hrvatska, koja se nalazi među zemljama koje ulaze u kategoriju najmanjih zagađivača, morati mnogo manje raditi na spuštanju temperature od zemalja poput SAD-a, Kine ili Rusije. No to što će se sada svaka zemlja morati boriti za svoju, a onda i globalnu ekološku održivost, ponovno je pojačalo važnosti njihovih identiteta i odgovornosti u globalnom kontekstu.
Oba događanja s pozivima na buđenja identiteta možda bi se bolje mogla razumjeti ako ih se poveže s pandemijom koronavirusa. S tim nesretnim virusom svaka se zemlja najzad morala samostalno nositi i donositi teške odluke za koje nitko na globalnoj razini nije poželio preuzeti odgovornost. Već je samo na razini pojmova dovoljno razloga za pomisao da su se identiteti već probudili: uvedeni su nacionalni stožeri, uvedene su za svaku zemlju posebne mjere, zatvorene su nacionalne granice, zbog čega su zaustavljeni i donedavni nekontrolirani migrantski valovi…
Kako je rekao papa Franjo, ne događaju se u svijetu epohalne promjene, nego je na djelu promjena epohe. Tu promjenu očito prati i umiranje globalizma i ponovna afirmacija identiteta. U takvim novim okolnostima i sadašnja hrvatska vlast, više nego ijedna prethodna u proteklih 20 godina, ima povijesnu šansu ne samo da ojača nacionalno gospodarstvo, ne samo da osnaži zdravstveni sustav, nego i da učvrsti kulturni i jezični identitet te tako radi za legitimne nacionalne ciljeve i interese. Ako su dosad globalne okolnosti bile izgovor da se to ne dogodi, sada one nalažu da se to mora dogoditi.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.