Bosna i Hercegovina ponovo se vraća kao tema u međunarodne odnose. Više je razloga tome.
Jedan od njih je svakako dvadeset i peta obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma, kao dobar povod za novi ciklus promjena. Drugi je razlog stvaranje novog geopolitičkog poretka. U takvim okolnostima Balkan generalno, a BiH posebno, kao nedovršena država pod međunarodnim protektoratom, postaju očekivana arena za odmjeravanje snaga velikih svjetskih i ambicioznih regionalnih igrača, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
Treće, u Bijelu kuću uskoro useljava nova, Bidenova administracija, kojoj je tematika postjugoslavenskih ratova i BiH otprije više ili manje bliska. Naime, u bazenu demokratskih kandidata za visoke pozicije u budućoj administraciji gotovo da i nema osobe s iskustvom u vanjskoj i sigurnosnoj politici, koja devedesetih godina nije nešto promatrala po BiH ili radila na BiH temama.
(…)
Uostalom i sam budući predsjednik Joe Biden se bavio ratom i mirom u BiH, kao član vanjskopolitičkog odbora Senata.
I kao što je to već najavio, njegova će se administracija više baviti BiH. A to će aktivirati i već je aktiviralo i druge zainteresirane igrače. I ovotjednu regionalnu turneju ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova valja promatrati u kontekstu zauzimanja pozicija. EU, de facto predvođena kancelarkom Merkel već se aktivirala i vjerojatno će i na pitanju politike prema jugoistočnoj Europi i konkretno prema BiH, nastojati obnoviti euroameričko partnerstvo.
Uostalom, lakše će se usuglasiti oko općih načela za neke reforme u BiH, nego oko carinskih tarifa. Dakako da je jedan od razloga za vraćanje BiH kao teme u međunarodnu politiku i njezina državna nefunkcionalnost, politička neodrživost bez međunarodnog protektorata, ekonomsko i društveno propadanje. No to samo po sebi nikada nije dovoljan razlog za značajniji međunarodni angažman.
Kakva je hrvatska pozicija uoči tog novog razigravanja oko BiH? Hrvatska je sasvim izgubila prednost koju je imala 1995, kao značajni vojni i politički akter Daytonskog mira u partnerstvu s SAD-om.
Posljednjih dvadesetak godina Hrvatska nema nikakvu političku strategiju prema BiH, već vodi politiku nemiješanja koja se svodi na prigodne poklone tamošnjim Hrvatima i prigodne riječi potpore njihovoj konstitutivnosti i jednakopravnosti. Kako nema strateški osmišljene politike prema BiH, Hrvatska i ne može koristiti prednost svojeg članstva u EU-u i NATO-u. Zato svaki iskorak iz tog NIŠTA u NEŠTO barem malo obraduje.
Bio je lijepo čuti da predsjednik Milanović i premijer Plenković šalju poruku o zajedničkoj nakani da zaštite (odnosno vrate) jednakopravnost i konstitutivnost Hrvata u BiH. Bilo je lijepo vidjeti da je HAZU povodom 25 obljetnice potpisivanja Daytonskog sporazuma organizirala međunarodnu konferenciju o njegovom nasljeđu, s respektabilnim sastavom relevantnih sugovornika. Bilo bi još ljepše da su do hrvatskih medija mogli doprijeti (makar i virtualni) general Wesley Clark, koji je u tom mirovnom procesu planirao bombardiranja NATO-a po srpskim vojnim ciljevima, ili ambasador Christopher Hill, doajen američke sigurnosne diplomacije koji je bio zamjenik Richarda Hollbrookea u daytonskom procesu, umjesto da nam “otkrivaju” 157. ili 1577. tajnu večeru Mate Granića, koja se možda uopće i nije dogodila.
Bilo bi lijepo i da se naš premijer Plenković prestane razlikovati od drugih time što jedini u svijetu uporno naziva Daytonski sporazum Daytonsko-pariškim. I to pred generalom Clarkom i ambasadorom Hillom, koji su ga stvarali. Kao da kaže da ima dva rođendana: jedan kad je rođen i drugi kad ga je kuma ponijela na krštenje.
Pa se zato naziva – mamin i kumin sin ili daytonsko-pariški sporazum. Nije mi bio mrzak čak niti Milanovićev odgovor na (veliko)bošnjačke teze o građanskoj državi, onaj zoranizam – “najprije sapun, a poslije dezodorans”. Jer to jest izričaj koji političke elite u BiH i koriste i razumiju. No bilo bi još efektnije da je on u službi smislene i koordinirane politike, a ne tek proizvod trenutačne inspiracije.
(…)
Bidenova će politika izvjesno ići u smjeru jačanja središnje države i slabljenja ovlasti entiteta. Hrvatski je interes u toj koncepciji jačanje lokalne (županijsko- kantonalne) samouprave.
(…)
Sadašnji međunarodni entuzijazam za državnu doradu BiH za godinu-dvije će nestati. Možda bez ikakvih rezultata. A sve što se učini za prestanak iseljavanja i razvoj vlastitih pograničnih, kao i prekograničnih BiH područja, ostat će investicija u vlastitu sigurnost.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa