Sinoć u 21 h prekrasni dokumetarni film na I. programu HRT-a. Tema: srušeni američki bombarder iz II. svjetskog rata kod otoka Visa i potraga za trojicom poginulih članova posade tog aviona.
Bombarder je bio 1944. godine na zadatku bombardiranja njemačkih gradova. Presreli su ga njemački lovci i oštetili pa se vraća nazad u Italiju. Nije došao do Italije nego se ruši u blizini otoka Visa. Sedam članova posade se spašava, a četiri ginu. Srce me zaboli kada vidim kako se druge države brinu za svoje poginule heroje i koliko truda, ljubavi i novca troše da bi ih, prvo, pronašli, a onda i dostojanstveno pokopali. Prošlo je više od 70 godina, a oni traže kao da se to jučer dogodilo. Ostao sam u šoku kada sam vidio taj dokumentarni film, to poštovanje i brigu države prema rodbini poginulih veterana da su mi oči bile pune suza.
Naši ronioci slučajno su 2010. g. naišli na dnu mora na olupinu aviona B-24 i odmah se pokreće američka administracija. Šalju najbolje stručnjake i vojne ronioce samo da rasvijetle bar jedan slučaj svog vojnika poginulog prije 70 godina. Sve znaju o trojici nestalih, sve podatke imaju u svojoj bazi, njihova imena, koliko su godina imali, tko je bio oženjen, a tko ne i još puno sitnih podataka. Uspijevaju mukotrpnim i skupim radom rasvijetliti sudbinu pilota i pronaći njegove ostatke. Nažalost, poslije toliko godina uspijevaju naći samo zub i njegov vjenčani prsten. Taj zub odnose u SAD i uz sve vojne počasti i uz prisustvo obitelji dostojanstveno ga pokapaju na vojnom groblju. Kako je lijepo vidjeti da jedna država toliko drži do svojih poginulih i nestalih vojnika koji uzgred rečeno nisu poginuli na američkom tlu nego tisućama kilometara od svoga doma i domovine.
Odmah me sjećanje vraća mjesec dana prije ovoga filma kada sam posjetio majku svoga prijatelja koji se vodi kao nestao od 19.11.1991., Tomislava Šestana. On je odveden iz Borovo Commercea s još pedesetak branitelja i civila u Borovo selo i tu njegov mladi život završava na okrutan način. Sjedio sam oko sat vremena s gospođom Marijim Šestan i slušao njenu muku i bol. Nažalost imao sam i u svojoj obitelji nestalog pa znam po svojoj pokojnoj majci koja je to bol. To je teško riječima opisati, s kakvim se problema susreću i kako žive te obitelji.
Ispričala mi je do najsitnijeg detalja sve što je saznala sama o njegovim posljednjim satima života. Tomislava su vojnici JNA odveli u Borovo selo i predali domaćim četnicima s ostalim braniteljima kojih je bilo oko pedesetak. Tomislavu su rekli da iznese jednu ranjenu ženu iz autobusa i da je donese u mjesnu zajednicu. Kada ju je iznio van iz autobusa Tomislav je skinuo svoj ručni sat i dao ga toj gospođi uz riječi „Vi ćete preživjeti pa dajte sat mojoj majci“. Ta je gospođa poslije par godina zaista dala Tomislavov sat njegovoj majci Mariji, ali nije ništa više znala reći kako je i gdje je on završio. Ja sam to već sve znao i čuo baš od gospođe Marije, ali kad me vidi ima potrebu sve mi to još jednom ispričati. Naravno da pomno saslušam jer je to najmanje što mogu učiniti za majku svog poginulog prijatelja. Probam je nekada prekinuti i pitati „Marija jesi li to rekla sve policiji i SOA-i“, a ona samo odmahne rukom, duboko uzdahne i nastavi pričati.
Na kraju njezine priče opet je pitam je li pokušala to sve reći ljudima koji su ionako debelo plaćeni za posao pronaženja nestalih. Tužan pogled i odgovor koji sam već čuo bezbroj puta od drugih majki: da su sve ispričale, ali pomaka nije bilo niti malo, kao da njihova djeca nisu ni postojala. Duboko je uzdahnula i rekla mi „znaš da te volim i gledam kao svog Tomu, moram ti i ovo reći“. Smrznuo sam se kad mi je ispričala što je sve sama pokušala. Da me nije bilo sram počeo bih plakati od muke. Ona je tražila da je primi načelnik općine Borovo selo i išla je kod njih pitati da joj kažu gdje je njezin sin. Strašno je to da majka nestalog branitelja ide u istu zgradu gdje joj je sin nestao i da traži od istih ljudi pomoć da nađe kosti svoga sina. Primio ju je načelnik Borova sela, saslušao ju je par minuta i otpremio je uz jeftino obećanje da će vidjeti što mogu učiniti. Ali, odmah su se ogradili da oni ništa ne znaju i ništa nisu čuli. Kakvo poniženje za majku pripadnika Turbo-voda Tomislava Šestana: da ona mora ići sama na mjesto zločina i tražiti svoga sina, a država nijemo šuti i promatra bešćutno njenu muku. Strašno.
Poruka predsjednici koja ugošćuje „europskog“ Vučića u Zagrebu kako bi tobože rasvijetlila sudbinu nestalih branitelja, poruka svim institucijama koji se bave pronalaženjem poubijanih branitelja bez suda i sudišta. Gospođo i gospodo: odgovori su u RH, u selima oko Vukovara, ljudi ondje moraju znati gdje su ubijeni branitelji. Beograd isto zna sigurno, ali ne možete ih natjerati da daju odgovore. Umjesto toga, oni rade cirkus kao Vučić bezvrijednim knjigama i samo time sramoti RH i vrijeđa sve obitelji koje traže svoje najmilije. Odgovori su u RH kao i što je i većina ubijenih branitelja negdje po njivama u RH. Zato radite svoj posao kako treba i rezultata će biti.
Bolje da nisam gledao sinoć dokumetarni film „posljednji B-24“.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr