Bahato nepoštivanje demokracije od strane političkih elita u Hrvatskoj u zadnje vrijeme duboko je zabrinjavajuće i može dovesti do nesagledivih posljedica za dugoročnu političku stabilnost i razvoj demokracije u ovoj zemlji. Udruženi i orkestrirani žestoki napadi vlasti i oporbe na inicijativu udruge «U ime obitelji» o promjeni izbornog zakonodavstva u Hrvatskoj imaju za cilj ne samo suspendirati i ono malo demokracije koja u Hrvatskoj postoji, nego idu prevenstveno za tim da se dugoročno sačuva i učvrsti vlast djece udbaša i komunista. Drugim riječima, poduzima se sve kako bi se spriječila toliko nužna demokratizacija političkog i stranačkog života u Hrvatskoj, bez koje je naša domovina osuđena na neizbježni gospodarski i financijski bankrot te odlazak cijele Hrvatske na bubanj.
U cijelosti se slažem s mišljenjem nekih komentatora da je ta inicijativa najvažniji i najkvalitetniji politički potez od oslobođenja hrvatskih teritorija u Oluji 1995. godine. Iako se ne radi o vrlo radikalnim promjenama, a možda bi bilo dobro da jesu radikalnije – jer to traži duboka i teška kriza u kojoj se danas kao društvo nalazimo, ako te promjene zakona o izborima bude prošle one bi mogle dovesti do postavljanja dobrog temelja za toliko očekivani i potreban početak političkog i gospodarskog preporoda Hrvatske.
Neprincipijelna koalicija Josipovića, Milanovića i Karamarka
Nažalost, svjedoci smo da se u zadnjih nekoliko dana na udrugu «U ime obitelji» i inicijativu za promjenu izbornog zakonodavstva nemilosrdno puca iz najjačih političkih topova u Hrvatskoj. Formirana je neprincipijelna, ili ipak očekivana, koalicija u kojoj su udruženi predsjednik države Ivo Josipović, vođa SDP-a Zoran Milanović i predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko.
Protivnici inicijative o promjeni zakona o izborima tvrde kako je inicijativa udruge «U ime obitelji» opasna za stabilnost zemlje, što je izjavio predsjednik Josipović, te da predložena inicijativa ne rješava nedovoljnu zastupljenost Hrvata u svijetu, kako je rekao predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko. I predsjednik Josipović i Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, mogli su unatrag nekoliko godina pokrenuti, pa i provesti, njihove inicijative za, kako oni kažu, kvalitetniju promjenu izbornog zakona. Nisu to učinili, jer im to nije odgovaralo, niti im to danas odgovara iz gore navedenih razloga. Da su imali viziju i da su iskreno željeli spasiti Hrvatsku od ozbiljno prijeteće propasti, uštedjeli bi puno napora i novaca udruzi «U ime obitelji», a na veliko zadovoljstvo i dobrobit hrvatskog naroda.
Tragično je, međutim, da smo se sada našli u situaciji koju nismo nikakvo predviđali kad smo se borili za slobodnu i demokratsku državu u uvjerenju da nam se u toj državi više nikada neće moći nametnuti totalitarni i komunistički sustav koji je vladao u Titovoj Jugoslaviji. Ipak, ne treba sumnjati da će vrlo brzo doći vrijeme kad će današnji nositelji političke diktature i zaustavljanja razvoja demokracije u Hrvatskoj morati odgovarati pred sudom javnosti za njihova (ne)djela.
Braća Radić: «Narod je iznad sabora i vlade»
Tradicija hrvatske demokratske misli nije od jučer niti je ona isključivo proizvod udruge «U ime obitelji».
Još prije više od sto godina, dok je u Hrvatskoj bila pod austrougarskom vlašću, hrvatski učitelji i politički mislioci Antun i Stjepan Radić neumorno su se zalagali za demokratizaciju društva u Hrvatskoj, koja, nažalost, nije ostvarena niti u samostalnoj hrvatskoj državi. Na početku prošlog stoljeća, 1908. godine, u raspravi o tome je li sabor iznad naroda ili je narod iznad sabora, osnivači Hrvatske seljačke stranke Antun i Stjepan rekli su sljedeće:
«Nije dosta samo reći, nego se to mora i u životu vidjeti, da je narod ne samo nad vladom, nego i nad saborom tj. da ni čitav sabor, kad bi kojom nesrećom njegova većina skrenula na stranputicu, ne može nanijeti štetu domovini. To se postiže tako da se saboru ograniči njegova vlast tj. da naročito za takve zakone koji narodu nameću nove terete, treba najprije pitati čitav narod, pa istom onda, ako većina svih izbornika pojedinačnim glasovanjem takav novi teret odobri, da zakon ide na potvrdu. Ovo pojedinačno glasovanje cijeloga naroda na latinskom se zove ‘referendum’».**
Dakle, Željka Markić i udruga «U ime obitelji» ne traže nešto što je novo, radikalno i revolucionarno. Traže samo ono što su braća Antun i Stjepan Radić zagovarali već prije više od sto godina, a što je u drugim demokratskim zemljama svijeta, kao što je na primjer Švicarska, neupitno pravo i praksa već desetljećima. Inicijativa udruge «U ime obitelji» ne traži ništa više drugo nego da se ispune misli i snovi hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu koji su ginuli u uvjerenju da se bore za demokratsku i bolju Hrvatsku, a ne za kontinuitet komunističkog i totalitarnog naslijeđa iz bivše Jugoslavije.
Hrvatska kao Kina, Sjeverna Koreja i Kuba
U zaključku možda treba kratko reći koliko su smiješni argumenti najviših hrvatskih političkih dužnosnika i pojedinih kolumnista kako bi inicijativa udruge «U ime obitelji» mogla ugroziti stabilnost države i da tu inicijativu treba spriječiti i zbog toga što će Hrvatskoj uskoro trebati jaka vlada. To je prije svega retorika koju danas koriste samo političari i režimski novinari u još uvijek komunističkoj Kini, Sjevernoj Koreji i na Kubi. Svima nam je dobro poznato da smo u Hrvatskoj, od 1990. godine do danas, imali jako puno jakih i stabilnih, ali i nesposobnih i nepoštenih vlada, kao na primjer ova zadnja Milanovićeva, a koje su nas dovele u katastrofalno gospodarsko stanje, na rub propasti. Ono što hrvatski narod i ova teška društvena i gospodarska kriza traže je prvenstveno sposobna i poštena, a ne jaka i nesposobna vlada, kakvu ćemo na slijedećim izborima opet dobiti ako ne prođe referendumska inicijativa udruge «U ime obitelji».
*Antun Babić je bivši savjetnik predsjednika dr. Franje Tuđmana i bivši pomoćnik ministra povratka i useljeništva.
**Antun i Stjepan Radić 1908. godine u knjižici – «Što je i što hoće Hrvatska Pučka Seljačka Stranka?»