Nakon što su se u svibnju 1945. godine stotine tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga predale Britancima i dragovoljno razoružale – suprotno međunarodnim konvencijama – bili su vraćeni, odnosno predani Titovoj, partizanskoj vojsci.
Povjesničari i demografi procjenjuju da su u mjesecima i godinama nakon završetka 2. svjetskog rata, bez suda i osude, partizanske snage mučile i ubile između 300 i 500 tisuća pripadnika hrvatskih oružanih snaga i civila.
Muževi i žene, djeca i rođaci ubijenih bili su kroz 45 godina totalitarnog komunističkog režima izloženi šikaniranju, zlostavljanju, progonu, najčešće tretirani kao građani drugog reda uz zabranu javnog govora o zločinima koje su nad članovima njihovih obitelji počinili članovi komunističkog režima.
Masovna ubojstva neposredno poslije rata organizirala je i izvela država
Načelnik OZNA-e za Jugoslaviju, Aleksandar Ranković, nezadovoljan radom OZNA-e za Hrvatsku i brojem likvidiranih u Zagrebu, 15. svibnja 1945. istaknuo je:
“[…] Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. […] Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima”.
Dokumenti iz različitih krajeva središnje Hrvatske svjedoče o masovnim likvidacijama provođenima od raznih postrojbi i ustanova NOV i POJ, koje se u takvom broju sigurno ne bi mogle događati bez “direktiva” najvišeg rukovodstva ili barem njegova prešutnog odobravanja.
U pojedinim pak slučajevima moguća je i nemoć struktura vlasti u zaustavljanju i sprječavanju odmazde.
Protivnici ili pretpostavljeni protivnici nove vlasti uklanjani su po kratkom postupku ili su suđeni na sudskim procesima na kojima se osim ratnih zločinaca – ubijaju ili uhićuju i osuđuju i politički protivnici, stvarni ili pretpostavljeni, na temelju paušalnih optužbi.
Osnova denacifikacije u demokratskoj Europi bila je da se postupci moraju utemeljiti na pravu i regularnim sudskim postupcima, te da je potrebno na sve načine izbjegavati i sprječavati osvetu. “U Sovjetskom Savezu i u Jugoslaviji taj je proces bio bitno drukčiji, jer je masovna ubojstva neposredno poslije rata organizirala i izvela država, a ne osvetoljubivi pojedinci ili skupine. Osveta je u Jugoslaviji u neposrednom poraću bila na sve načine poticana od najviših struktura vlasti”, rekao je povjesničar Vladimir Geiger s Hrvatskog instituta za povijest.
Slučaj Bleiburg ogledni je primjer partizanske i komunističke represije i zločina
„Po broju ljudskih gubitaka, slučaj Bleiburg i ‘križni put’ ogledni su primjer partizanske i komunističke represije i zločina odnosno ‘obračuna s narodnim neprijateljem’ u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću“, zaključio je Geiger.
Iako se može prihvatiti da je među stradalima bilo najviše Hrvata, ne smije se zaboraviti činjenica da su među zarobljenima te zatim ubijenima bili i mnogobrojni Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci i drugi, vojnici, ali i civili.
„Današnji, pak, ‘hrvatski antifašisti’ iako bi se moglo reći da je često puta riječ o osobama koje se nisu odrekle propalog komunističkog svjetonazora, upinju se i dalje, unatoč i njihovim deklarativnim izjavama da osuđuju svaki zločin, prešutjeti i omalovažiti svako istraživanje Bleiburga i ‘križnoga puta’ koje ne podržava ‘antifašističku’ sliku prošlosti“, objasnio je Geiger te dodao kako ujedno, događaje i zločine koji su postali javni i neupitni, nastoje minimalizirati i iznositi njima svojstvena obrazloženja.
Evo što o bleiburškim žrtvama totalitarnog komunističkog režima u 14 točaka kaže Rezolucija Vijeća Europe iz 2006. godine koju donosimo u cijelosti:
Parlamentarna skupština Vijeća Europe
Rezolucija 1481 (2006)*
Strassbourg, 25. siječnja 2006.
O potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima
1. Skupština Europskog parlamenta poziva se na svoju Rezoluciju 1096 (1996) o mjerama za demontiranje ostavštine bivših komunističkih totalitarnih sustava.
2. Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masovnim kršenjima ljudskih prava. Kršenja ljudskih prava razlikovala su se ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, a uključivala su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora, progone na temelju nacionalne i vjerske pripadnosti, kršenje slobode savjesti, slobode misli i izražavanja, slobode medija te također nedostatak političkog pluralizma.
3. Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i načela diktature ploretarijata. Tumačenje oba načela ozakonilo je „eliminaciju“ ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i, kao takvi, neprijateljima totalitarnih komunističkih režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji bili su državljani te zemlje. To je osobito bio slučaj sa ljudima iz bivšeg SSSR-a koji su u smislu broja žrtava daleko nadmašili pripadnike drugh naroda.
4. Skupština priznaje da su, unatoč zločinima totalitarnih komunističkih režima, neke europske komunističke partije doprinijele postizanju demokracije.
5. Pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
6. Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, iako se u nekim slučajevima nisu distancirale od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti.
7. Parlamentarna skupština Vijeća Europe uvjerena je da je svijest o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličih zločina u budućnosti. Nadalje, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.
8. Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
9. Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje da na odgovarajući način kritiziraju postojeće totalitarne komunističke režime. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.
10. Rasprave i osude do kojih je do sada došlo na nacionalnom nivou nekih država članica Vijeća Europe ne mogu osloboditi međunarodnu zajednicu od zauzimanja jasne pozicije prema zločinima počinjenima od strane totalitarnih komunističkih režima. Ona to ima moralnu obavezu učiniti bez daljnjeg odgađanja.
11. Vijeće Europe je dobro pozicionirano za takvu raspravu na međunarodnoj razini. Sve bivše Europske komunističke zemlje, sa iznimkom Bjelorusije su sada njegove članice, a zaštita ljudskih prava i vladavina prava su temeljne vrijednosti za koje se (Vijeće Europe) zauzima.
12. Zbog toga, Parlamentarna Skupština Vijeća Europe snažno osuđuje masovna kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.
13. Također, poziva sve komunističke ili postkomunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima te ih osude bez ikakvih nejasnoća.
14. Skupština vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utabati put za daljnje pomirenje. Nadalje, nada se da će ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja sa ciljem utvrđivanja i objektvine provjere onoga što se dogodilo.
*Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (peto zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad). Tekst usvojila Skupština 25. siječnja 2006. (peto zasjedanje).
Rezolucija na engleskome jeziku nalazi se na stranicama mrežnog sjedišta Vijeća Europe – ovdje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa