Čak 465 stranih dragovoljaca je ratovalo u Hrvatskoj, iz ukupno 35 zemalja. Od ukupne brojke čak su 64 strana dragovoljca poginula, a 84 bila ranjena.
Klaonica. Klaonica. Klaonica. Tri je puta izgovorio tu zloslutnu riječ dok tako stoji u podrumu vukovarske bolnice, odjeven u plavičasti ogrtač, na pitanje francuskog novinara što njemu predstavlja Vukovar. Teško se oteti dojmu da se televizijska ekipa ne može načuditi što je u tom paklu pronašla svog sunarodnjaka. Ali momku ne pada napamet prerušiti se u civila, televizijskog snimatelja, tonca… i zbrisati iz tog pakla. “Više puta predložili su mi da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Ja sam došao u Vukovar kao dragovoljac. To je moj izbor i u dobru i u zlu”, rekao je dok mu se licem razlijeva osmijeh kojim u trenu obasja mrak vukovarske bolnice koja podrhtava od grmljavine oružja. Bio je to posljednji dan života 25-godišnjeg Jean-Michel Nicoliera, nekoliko sati kasnije na smrt zatučenog na Ovčari.
Gotovo tri desetljeća kasnije, njegovo ime nosi središnji pješački most u Vukovaru, iznad kojeg se izdiže i njegova bista; ime koje predstavlja i jedan od najprepoznatljivijih, najsnažnijih simbola Domovinskog rata. Riječ je o dragovoljcu koji je došao braniti Hrvatsku, koja nije zemlja njegovih predaka, koju je tek nešto ranije vidio na televiziji – kako krvari. Bio je jedan od 465 stranih dragovoljaca, koliko ih je ratovalo u Hrvatskoj, iz ukupno 35 zemalja: osim Francuske, ponajviše ih je stiglo iz Engleske, Njemačke, Nizozemske, Mađarske, Austrije, SAD, Australije, Kanade, piše Večernji list.
Od ukupne brojke čak su 64 strana dragovoljca poginula, a 84 bila ranjena, uglavnom teže. Među poginulima je i Thomas Crowley, čovjek koji je došao u Hrvatsku na početku rata, direktno iz operacije Pustinjska oluja nakon što je vidio kako tenk u Osijeku gazi crvenog fiću.
Priključio se postrojbama HOS-a već u kolovozu 1991. godine, a ratni put nastavio je sa 114. brigadom, s kojom je obišao brojna bojišta, kao stručnjak za eksplozive, vezu, protuoklopna sredstva, pješačku borbu.
Već u prvim bitkama suborci su shvatili kako je još otprije zaradio nadimak Hrabro srce. – Irac, profesionalac, vojnik s 32 godine staža, 28 godina u ratu, poznavatelj cjelokupne vojne strategije, fenomen, mozak naše postrojbe, ali prije svega jako dobar čovjek, volio je djecu, obožavao ih. A mi smo svi bili njegova djeca, a on je nama bio otac kojeg se uvijek pitalo za savjet.
Nije znao ništa o našem narodu, ali je toliko zavolio Hrvatsku u tih pet godina da se smatrao Hrvatom, a i mi smo ga zvali Tomislav Kraulić – ispričao je suborac Miro Vrkljan. Irski dragovoljac bio je, svjedoče suborci, moralna vertikala u paklu rata. Palež i pljačka ispred Toma se nisu smjeli spomenuti, a zarobljene vojnike tretirao je časno. Neprijatelja nikad nije podcjenjivao pa bi već po zvuku svake ispaljene granate znao je li ju lansirao amater ili profesionalac, je li snajperski hitac ispalio pripadnik ruske, niške ili legionarske škole. Thomas Crowley malo je govorio o sebi. ali rječitije su o njemu pričala njegova ratna junaštva.
Priča o Thomasovoj Škabrnji, koju je sa 60 ljudi držao 45 dana u potpunom okruženju, o tenku koji je oteo u neprijateljskoj pozadini, ali i priča o ponajboljem stručnjaku za minska polja. Koja će, kakve li ironije, upravo za njega, tog 10. lipnja 1995., postati kobna.
Thomas Crowley poginuo je u minskom polju koji je sam postavio godinu i pol ranije. Od njega je, kažu, ostala tek puška i borbeni ruksak, ali i slava hrvatskog vojnika. Čovjek koji je, kažu suborci, imao šesto čulo za mine, koji je napamet znao gdje su postavljene, poginuo je, zapravo, od vlastite ruke jer – samo je Thomas Crowley mogao nadmudriti Thomasa Crowleya. Koji je rođen kao Irac, ali je poginuo kao Hrvat.
Iz vukovarskog ratnog pakla, na sreću, živu je glavu izvukao Steve Gaunt, nekoć Englez iz Leedsa, danas državljanin Hrvatske i Vinkovčanin.
– O ratu sam saznao iz medija. Činilo mi se nepravednim da vas napada puno moćnija sila, da se vi nemate čime braniti, a još vam je Europa stavila embargo na oružje. U jednom izvješću iz Vukovara vidio sam Engleza Rodneya koji je pozivao ljude da pomognu Hrvatskoj u toj borbi. On me je motivirao da i ja odem. Nisam imao nikakvog vojnog iskustva. Kupio sam si pristojne vojne čizme, kartu za avion i došao preko Trsta u Zagreb, 9. studenog 1991. godine – prisjetio se Steve dolaska.
Prvi kontakt s vojskom odvio se u stožeru na Tuškancu gdje je već bila jedna skupina stranih dragovoljaca, kako kaže, šarena ekipa različitih interesa, neki s velikim vojnim iskustvom, neki bez imalo. Uskoro je njegova ekipa upućena na istok Hrvatske, u Vinkovce, koji su do tada već bili na stalnoj meti napada neprijatelja u okruženju. I iz Vukovara su stalno stizali apeli za pomoć pa je Steve ubrzo imao i ‘vatreno krštenje’. Nakon ranjavanja prilikom jednog izviđanja, ostao je bez stopala, a proganjao ga je i osjećaj krivnje zbog pogibije i teškog ranjavanja prijatelja.
Zatražio je pomoć britanskog veleposlanstva da ga prebace u Englesku, ali trebalo mu je nekoliko mjeseci da shvati da je pogriješio, pa se za Božić 1992. godine vratio u Hrvatsku. Sidro je spustio u Vinkovcima gdje je otkrio i svoj veliki talent za fotografiju. Postao je fotograf Glasa Slavonije te su njegove sjajne ratne fotografije bile na naslovnicama svih hrvatskih medija. Već iduće godine Steve je umirovljen u činu narednika. Nakon rata i zadnjih fotografija koje je snimio u akciji Bljesak, Steve se oženio Dragicom iz Nuštra, s kojom ima čak šestoro djece. Kada je rat ostao daleko iza sebe, Steve je otkrio arheologa u sebi otpočeo se baviti arheološkim iskapanjima, pa je zaslužan za gotovo senzacionalna otkrića koja su pohranjena u Gradskome muzeju u Vinkovcima. Također, na svome imanju sagradio je tri kućice, od kojih je jednu uredio kao engleski pub i namijenio je druženju s prijateljima iz Engleske, ali i svim stranim dragovoljcima kada dođu odati počast Vukovaru u Koloni sjećanja.
Među njima je i Gaston Besson, rođen u Ciudad Mexicu 1967., odrastao u Parizu. Nakon što je u dobi od 12 godina ostao bez oca, koji je počinio samoubojstvo, u 18. godini napušta dom i prati trag svog starijeg brata koji je u to vrijeme bio tragač za zlatom u Kolumbiji. Okušao se zatim kao ratni reporter francuskih novina na području bivše Indokine. Putuje Tajlandom, Laosom, Kambodžom, Surinamom i Mianmarom, gdje s gerilcima stječe ratno iskustvo u planinama na granici s Tajlandom. U jesen 1991., u Parizu, putem medija svjedoči razaranju Vukovara. U Hrvatsku stiže krajem listopada 1991. kao fotoreporter nekoliko francuskih novina, uključujući i Paris Match.
Tijekom rata u Hrvatskoj ranjen je tri puta, a nakon posljednjeg ranjavanja vratio se u Francusku na rehabilitaciju. Po povratku u Hrvatsku se oženio Ivanom, djevojkom iz Cerića koju je pomagao evakuirati u vrijeme dok je bila šestogodišnja djevojčica. Pokretač je Udruge stranih dragovoljaca Domovinskog rata koja i 30 godina kasnije ima težak zadatak: dokazati da su i ti momci, među kojima mnogi ni danas nemaju status branitelja, bili pravi istinski borci za hrvatsku slobodu. A mnogima, poput Jean-Michela s početka naše priče, još se ni groba ne zna.
Tekst se nastavlja ispod oglasa