Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora.
Tijekom idućih desetak dana moći ćete u svakodnevno čitati u nastavcima njegovo svjedočanstvo.
Uvod
Turbo vod je jedini interventni vod na području grada Vukovara. Vod je imao 18 pripadnika od toga 6 poginulih. Zapovjednik Turbo voda bio je Robert Zadro, a zamjenik Mile Mlinarić. Vod je od Blage Zadre glavna uzdanica na Trpinjskoj cesti i na ispomoćima po Vukovaru. Svi poginuli i ranjeni pripadnici Turbo voda su stradali na ispomoćima, a nitko nije poginuo niti ranjen na položaju. Turbo vod je bio sastavljen od mladića koji su imali od 18 – 25 godina. Pišem za portal Narod.hr jer bih volio da dođu ove moje strahote do što većeg broja mladih ljudi. Zašto baš do mladih ? I sam imam dva sina od 20 i 23 godine i kad gledam njih kao da gledam sebe iz vremena Domovinskog rata. Volim našu današnju mladost i vjerujem u njih. Oni su današnja snaga Hrvatske, oni su današnji Turbo vodovi kakvi smo mi bili davne 1991. godine. Bogu dragom hvala što oni ne moraju ratovati, ginuti i po logorima prolaziti ali se moraju boriti za svoju bolju budućnost možda i žešće nego mi. Mladi uključite se u borbu za bolju Hrvatsku i pometite ove koji vas tjeraju iz ove prekrasne zemlje koja je krvlju i mukom natopljena. Mislim da vi to možete, vjerujem u vas. Mladi ste, pametni, obrazovani i što vam više treba. Kad vam je teško i mislite da ne možete više sjetite se nekih mladih momaka s Trpinjske ceste koji nisu čuli za riječ ne možemo i povlačimo se. Neka vam budemo inspiracija za sve teškoće na koje ćete nailaziti u svojim mladim životima. Namjerno nisam u kolumnama koje će ići ovih dana pisao o ratu i našoj borbi.T o će napisati jedna novinarka u knjizi o Turbo vodu. Pisao sam logorima i to samo onako ugrubo da vam probam dočarati kako je bilo meni s 22 godine kada sam bio u neprijateljskoj državi zatočen i lomljen 272 dana. Nisam ni tada bio slomljen iznutra, kosti su pucala ali duh ne. Vrijedilo je zbog vas, mladih, ne zbog političara, oni su pokazali da nisu vrijedni te patnje. Ne prema meni i mojim suborcima nego prema vama našoj prekrasnoj mladosti. Neka vas sve dragi Bog blagoslovi i da vam snage.
Kako je sve počelo?
Tmuran dan, siv, pomalo prohladan, 19.11.1991. Teško riječima opisati kako sam se osjećao toga dana.
Došli smo u kombinat “Borovo”. Turbo vod što je mogao to je napravio. Još jutros smo se borili s četnicima da ih zadržimo dok posljednji civil ne uđe u kombinat. Svoj zadatak smo obavili, nitko nam nije niti naredio jer mnogi zapovjednici nisu više u Vukovaru. A onoga kojega smo voljeli sahranili smo 16.10. Sami smo osjećali da moramo skupiti civile na jedno mjesto da se napravi kakva takva predaja grada. Zadnja 4 dana se tučemo s vojskom i četnicima doslovno na 100 metara, tri noći nismo spavali a umor više nismo niti osjećali.
Kada smo ušli u kombinat “Borovo” tek sam vidio koliko smo civila branili, bilo je nekoliko tisuća žena, djece i staraca. Taj prizor me podsjećao na košnicu s pčelama, jedni na drugima u podrumima tvornice “Borovo”. Nevjerojatno. Toliki broj ljudi na jednom mjestu, a tako mirno, ne čuje se niti plač djece, valjda su i ona očvrsnula u ovom paklenome gradu, ustvari ostatku onoga što je se nekada zvalo Vukovar.
Srećem neke branitelje koje nisam dugo vidio, neki se čude kada me vide živog jer mi pričaju da su čuli da sam poginuo prije par dana. Taj koji je poginuo isto su ga zvali “Ćipe” pa su mislili da sam to ja. Ne znam da li bih volio da je to istina ili ne. Bio sam prazan. Teško je vojniku priznati poraz, priznati da je kraj. Da više ne možeš ništa napraviti osim da pokušati sebe samoga izvući iz ovoga pakla. Mi iz Turbo voda još se držimo koliko toliko zajedno u toj masi ljudi koja se još nada nekom čudu, ali se čuda rijetko događaju. Vodimo razgovore kako bi trebali navečer krenuti prema Vinkovcima pa što nam dragi Bog da. A morao nam je dati puno jer smo morali proći kroz obruč dubok 17 kilometara.
Robert Zadro nalazi djeda i baku u podrumu obućare i ostaje s njima da se oprosti i malo odmori. Mi ostali se vrzmamo po cijeloj tvornici i gledamo kako “Borovo commerce” gori i polako se urušava. “Borovo commerce” je bio stacionar za ranjenike koji su koliko toliko zaliječeni u vukovarskoj bolnici pa da se oslobode kapaciteti za nove ranjenike. One pokrpane šalju u Commerce. To je bila novoizgrađena zgrada prije rata koja je služila kao skladište gotove obuće i imala je siguran i koliko toliko uredan podrum pa je u tim ratnim vremenima poslužio kao stacionar. Zlotvori su prišli zgradi Commercea tenkovima na 100 metara i tukli po njoj dok ju nisu zapalili. To mi se strašno usjeklo u sjećanje, velika zgrada od 4 kata gori kao sijeno, vatreni jezici su sezali I do 50 metara. Beton je pucao od topline, kako koja etaža izgori. Uz vatru I silnu buku urušava se kat po kat, a mi nemoćno gledamo znajući da su nam ranjenici u podrumu. Od naših iz Turbo voda tamo je bio Miro Radmanović koji je ranjen 7 dana ranije s 4 prostrjelne rane. Meni je tamo bio bratić koji je isto bio ranjen mjesec dana ranije. Moram naglasiti da je zgrada Commercea bila obilježena s velikim platnom sa zastavom Crvenog križa i da nitko od nas branitelja nije pucao tijekom rata s te zgrade.
Što je to njima značilo, baš ništa, kao niti Crkva u naselju. Njima je to bio još jedan ustaški bastion koji je zapaljen. Negdje popodne negdje oko 16h je došao jedan civil s bijelom zastavom u tvornicu Borovo gdje smo mi bili i rekao da ga je poslala vojska da nam prenese poruku koja je glasila: ”Vojska će se povući na 100 metara od goruće zgrade od Commerceam, a da mi idemo izvlačiti svoje ranjenike jer oni neće riskirati ulaziti u taj pakleni oganj.” Još je rekao da je vojska naredila da možemo ići izvlačiti svoje ranjenike ali samo pod uvjetom da izađemo bez oružja u rukama. Ja sam se zatekao baš na tom mjestu gdje je došao taj glasnik. Nisam bio jedini iz Turbo voda, tu su bili i Goran Popić, Vjekoslav Jugec, Nevenko Mauzeri svi smo bez puno razmišljanja krenuli spašavati svoje ranjene suborce iz goruće zgrade. Kakva greška, moram im priznati domišljatost da nas prevare jer još su se oni nas bojali kad smo bili na okupu pa su htjeli da nas bar pospolove. Onako umorni i izgladnjeli lako smo nasjeli na njihovu smicalicu. Nas je jedno 500-tinjak istrčalo da idemo pomoći ali čim smo izašli iz kruga kombinata i skrenuli prema Commerceu vojska i četnici su stajali s uperenim puškama u nas i pokazivali nam da idemo naprijed. Ako netko pokuša se vratiti da će pucati.
Kakav je to šok bio za nas kada smo vidjeli ta lica ubojica , mržnja im je isijavala iz očiju. Prosjek godina im je bio od prilike 40+. Ja sam bio na samom početku te kolone koja je krenula pomoći našim ranjenicima i dobro sam zapamtio ta lica. Prljavi, čupavi i dosta tamnoputi kao da su svi bili Romi. Izgledali su gore nego mi koji smo 3 mjeseca bili u okruženju. Samo su mahali puškama da se krećemo naprijed prema Commerceu gdje je stajalo par tenkova okrenutih cijevima prema nama. Meni je kroz glavu odmah prošlo da imam pištolj uz sebe, ispod pazuha u futroli pa sam malo usporio I kada su me moji patnici počeli prestizati uspio sam skinuti remen s pištoljem i ispustiti ga neprimjetno u travu po kojoj smo hodali. To mi je spasilo život jer kada su nas za 5 minuta počeli pretresati kod koga su našli i metak odmah su ga izdvojili sa strane. Mnogi su ubijeni, sreća moja da mi je mozak bio izvježban tijekom rata da donesem brzu odluku koja mi je u konačnosti sigurno spasila život.
U glavi mi je bila zbrka, bio sam ljut što me je ovaj ljudski šljam zarobio, a opet mi je u neku ruku laknulo jer više nije ništa u mojim rukama. Sada me samo dragi Bog može spasiti i voditi kroz ovu kalvariju koja se nadzirala. Kako je bilo lijepo živjeti par mjeseci bez novca. To mi je najbolje što mi se dogodilo u ratu. A i najpravednije. Mogao si imati novca koliko hoćeš ali nisi imao gdje ga potrošiti, novac nije bio na vrijednosti u grotlu Vukovara. Ginuli su svi jednako, imao ti novca ili nemao. Nisi mogao novcem platiti da te metak ili granata zaobiđu. Kakvo prekrasno iskustvo u mom životu, baš me je to dojmilo. Ljudi su puno bolji jedan prema drugome kada nije novac između njih. To se sve mijenja u sekundi kada se pojavljuju naši ”osloboditelji”.
Na prvom pretresu kada bi vidjeli da nemaš ništa od oružja odmah je bilo naređeno da se vadi sav novac iz džepova. Odmah su pokazali za što su oni ratovali i kakav motiv im je bio da zauzmu Vukovar. Tek tada me je pogodilo kada sam vidio kakav nas je ljudski šljam držao u okruženju 3 mjeseca. Mislim da su oni ostali zbunjeni kada su nas vidjeli, obične momke dosta pristojnog izgleda s obzirom u kakvim smo uvjetima boravili. Oni su očekivali crnokošuljaše s noževima u zubima i mrcine od 2 metra jer ih je njihova propaganda putem medija pumpala da se takvi bore u Vukovaru i da su svi došli iz emigracije. To im je valjda bilo opravdanje za silne gubitke koje su pretrpjeli na Vukovaru I morali su ih uvjeriti u takve budalaštine pa kad su nas napokon vidjeli bili su im upitnici iznad njihovih glupih glava.
Tek tada sam vidio da su ranjenici iz Commercea izašli sami pomažući jedan drugome jer ovi neljudi im nisu htjeli pomoći. Toga dana prvi put čujem rečenicu: ”Glavu dolje ruke na leđa!” , koju ću čuti milijun puta za svoja 272 dana logora po Srbiji. Poslije te rečenice slijede udarci od kundaka, pendreka, noge, šake i svega što nam je moglo nanijeti bol.
Formira se kolona smrti poslije pretresa i batina. Vode nas kroz centar Borova naselja prema Trpinjskoj cesti. Prolazim pored svoje srednje škole koja je napola srušena. Pada mi na pamet kada sam išao u nju i mislio da je to najgore u životu. A sada bih dao sve na svijetu da mogu u nju ući i da ovi zlotvori što nas vode nestanu.
Nastavak slijedi…
Tekst se nastavlja ispod oglasa