“Jednom prigodom mi je prijatelj Neno pričao: “Da mi je netko rekao da ću jesti paštetu pored mrtvog čovjeka ne bih mu povjerovao, a jeo sam je slatko kao nikada u životu, mrtvog čovjeka nisam doživljavao kao nenormalnu stvar”, to je smrt napravila od vukovarskih branitelja, da je prihvate kao najbolju prijateljicu. Možda je to i dobro, svačemu čovjek na svijetu može pobjeći, ali njoj ne, ona je sigurna, onda ju je bolje i poznavati”, napisao je zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić, koji je tijekom Domovinskog rata bio pripadnik Turbo voda. Mlinarić je nakon pada Grada uhićen i u srbijanskim logorima proveo je punih devet mjeseci.
Mlinarićevo sjećanje na smrt u Vukovaru 1991. prenosimo u cijelosti:
Čovjek se može brzo naviknuti na sve, na dobro, jako brzo, na loše malo teže, ali ipak se navikne, a na smrt nikako osim ako niste bili u dolini smrti 1991. godine zvanoj Vukovar. Tamo je smrt bila sasvim normalna stvar, čudili smo se što ptice više ne pjevaju, teško nam je palo da smo bez struje i vode, da ne rade trgovine i kafići, da ne spavaš u svojoj kući koja je udaljena par stotina metara od totalno nepoznate kuće u kojoj si spavao i živio devedeset dana, ali susreti smrt bila je sasvim normalna stvar u tri mjeseca opsade Vukovara.
Nije bilo po redu kako se zna reći u narodu, ginula su nevina mala djeca, žene, starci i dečki koji su bili prije više za sve druge nego za susret sa smrću. Nama koji smo bili interventni vod, i dosta često smo se kretali po cijelom Vukovaru na ispomoći, vidjeti mrtvo tijelo ispred kuće ili pored ceste bila je skoro svakodnevica.
Sjećam se kada je granata pogodila automobil pedeset metara od našeg položaja u Slavonskoj ulici u kojem su bila četiri mlada branitelja i na mjestu poginuli. Došli smo do automobila i vidjeli da nitko niti teoretski nije mogao preživjeti, vratili smo se na položaj da preko motorole nazovemo zapovjedništvo da netko dođe po njih i da ih odvezu dostojanstveno sahraniti.
Kada smo se vratili do uništenog automobila, imali smo što vidjeti, svinje su počele jesti i raznositi dijelove jadnih branitelja, potjerali smo ih i ostali čuvati tijela do dolaska ekipe koja će ih odvesti i pokopati. Biti pored četiri mrtva momka koje smo poznavali, imena neću namjerno spominjati zbog njihovih obitelji, bilo je sasvim normalno kao da čuvaš nešto što je prirodno, nema nikakve nelagode ili straha što obični ljudi u pravilu imaju kada se u normalnim okolnostima nađu pored mrtvog čovjeka.
Pošto su u Vukovaru i svinje postale napola divlje, za razliku od četnika koji su bili skroz bili divlji, lutale su jadne za hranom i kada bi naišle na mrtvog čovjeka počele su ga jesti, znali smo svinju vidjeti s cipelom i komadom noge u ustima kako luta uokolo. Špeki je viknuo nama koji smo stajali pored automobila da pazimo na svinje jer će sada doći otac od jednog poginulog branitelja, pa da ne vidi kako su ih raznosili, kad ono taj otac na pet metara od našeg Špekija, iza njegovih leđa. Pokušali smo mu pokazati da zašuti, ali je već bilo kasno.
Čovjek nije ništa na to rekao ili nije niti čuo zbog boli gubitka sina koji je jedva prešao osamnaest godina, ali njegov plač i jecaj su nam rekli sve. Smrt se vukla cijelim Vukovarom kao gusta kasna jesenska magla, nisi morao biti na prvoj crti s puškom u ruci da bi ti smrt došla i rekla:”Dobar dan, kako si?”, vrebala je ona i civile koji su bili po podrumima pa su nekad morali izaći van po hranu i vodu i u tih par minuta eto ti Nje, a da je nitko nije zvao, sama dođe, ne moraš je zvati.
Bilo je Nje kao da se klonira i nikada ne nestaje. Čini mi se kao da je više voljela nedužne civile, valjda je računala da smo mi s puškama i na prvoj crti svejedno njezini, a da mi to i ne znamo, ali ove koje vidi na par trenutaka mora brzo reagirati jer će joj promaknuti pa mora čekati ponovni izlazak. U stvari siguran sam da je nas i voljela na neki njoj svojstven način jer mi smo u neku ruku radili i za Nju, jer su i ovi nasuprot nas isto bile njezine mušterije, znala je Ona i njih često posjećivati, ali je na kraju Vukovarske epopeje s njima sklopila savez i 18.,19.,20., 1991. godine.
Skupa su poharali cijeli grad, jer su se rijetki uspjeli skloniti, njihovom bezumlju. Svaki branitelj Vukovara je doslovno bio sa smrti na ti, nije više trebalo persiranje, toliko smo se poznavali i susretali kada jednom dođe po nas vidjet će da smo joj mi stari znanci i mušterije.
Jednom prigodom mi je prijatelj Neno pričao: “Da mi je netko rekao da ću jesti paštetu pored mrtvog čovjeka ne bih mu povjerovao, a jeo sam je slatko kao nikada u životu, mrtvog čovjeka nisam doživljavao kao nenormalnu stvar”, to je smrt napravila od vukovarskih branitelja, da je prihvate kao najbolju prijateljicu. Možda je to i dobro, svačemu čovjek na svijetu može pobjeći, ali njoj ne, ona je sigurna, onda ju je bolje i poznavati.
Ali, mi vukovarski branitelji vjerujemo u Isusa Krista, život vječni i smrti se ne plašimo!, zaključno poručuje Stipo Mlinarić.