“Hrvatskoj trebaju sigurna i kvalitetna radna mjesta, sigurni radni uvjeti, ravnoteža radnog i privatnog vremena i plaće od kojih se može dostojno živjeti. Predstojeće izmjene Zakona o radu moraju ići u tom pravcu, a ne u pravcu daljnje fleksibilizacije. Treba zakonski jačati i ulogu kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora, što podrazumijeva stvarnu volju poslodavaca za kolektivno pregovaranje, a ne javno poželjne poruke o koristima kolektivnog pregovaranja. Kolektivno pregovaranje i poštivanje kolektivnih ugovora moraju postati sastavni dijelovi sustava javne nabave”, ističe se u poruci povodom Svjetskog dana dostojanstvenog rada Nezavisni hrvatski sindikat, kojeg potpisuje Krešimir Sever.
Priopćenje Nezavisnih hrvatskih sindikata prenosimo u cijelosti:
Danas, 7. listopada, obilježava se Svjetski dan dostojanstvenog rada. Četrnaesti put po redu. Sindikati svake godine obilježavaju taj dan na prigodan način. Tu su redovite poruke krovnih sindikalnih organizacija, Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) i Europske konfederacije sindikata (ETUC), kao i nacionalnih sindikalnih središnjica i sindikata.
Ove godine ITUC od vlada zemalja širom svijeta traži otvaranje radnih mjesta s ciljem stvaranja 575 milijuna novih poslova do 2030. godine i formaliziranje najmanje jedne milijarde neformalnih poslova. Naglašava multiplikativni učinak javnih ulaganja, podupiranje stvaranja kvalitetnih poslova i radnih mjesta, ulaganje u stjecanje novih vještina radnika, industrijske politike koje će poticati rast i razvoj domaće industrije.
Traži i izbjegavanje ponavljanja propalih strategija za stvaranje radnih mjesta i razvoj ciljanog stvaranja radnih mjesta na svjetskoj razini. Naglašava potrebu stvaranja poslova u održivoj poljoprivredi i „klimatski prijateljskih“ poslova. U poruci se ističe jedna rečenica: „Ako se ne brinete za ljude, oni se ne mogu brinuti za gospodarstvo!“
Istovremeno ETUC ove godine, s obzirom na sve snažniju nazočnost platformskog rada u zemljama Europske unije, naglašava potrebu za zaustavljanje lažnog samozapošljavanja i iskorištavanja radnika putem platformi. Pri tome traži da se teret dokazivanja samozapošljavanja prebaci na platforme, a ne da radnici moraju dokazivati kako su lažno samozaposleni. Naglašava kako su i platformske tvrtke tvrtke pa i za njih moraju vrijediti ista pravila i kolektivni ugovori kao i za sve druge tvrtke u sektoru u kojem djeluju. Traži prava za sve radnike, kao i one koji čiste, novinare, glazbenike, sve radnike koji su često u istom položaju kao i platformski radnici. Većina platformi su multinacionalne tvrtke i njihovo djelovanje i ponašanje stoga nisu samo nacionalni, nego nadnacionalni europski problem pa stoga traži europska rješenja za taj europski problem i stavljanje platformskog rada na put održivosti.
Kada iz tih ITUC-ovih i ETUC-ovih poruka povučemo usporednicu na mikro razinu, na Hrvatsku, onda jasno vidimo kako je Hrvatska dio tog i takvog nepravednog svijeta i kako su te poruke itekako aktualne i za Hrvatsku. No, veliki dio tih silnica razdire Hrvatsku još jače nego mnoge druge zemlje.
Dostojanstveni rad u sebi sadrži četiri bitne sastavnice: dostojan posao (što znači siguran, stabilan i kvalitetan posao), dostojne radne uvjete (što znači visoku sigurnost i zaštitu na radu i zaštitu zdravlja na radu i od rada) odredivo i održivo radno vrijeme (što znači prijateljsko radno vrijeme sa jasnim početkom i krajem, dnevnom stankom u radu te dostojnim dnevnim, tjednim i godišnjim odmorima, uravnoteženje i razgraničenje radnog i privatnog vremena, uvažavanje obiteljskih prilika) i dostojnu plaću (od koje radnik i njegova obitelj mogu časno i dostojno živjeti). U Hrvatskoj puno od gore spomenutog može stati pod zajednički opis – jad i bijeda.
Popis stanovništva pokazat će brojem stanovnika porazne rezultate promašenih gospodarskih politika u zemlji koje su se temeljile i još se temelje na nestabilnim i nesigurnim poslovima, malim plaćama i sveopćoj nesigurnosti. Hrvatska se, uz časne iznimke, jednostavno srozala u poslove s niskom dodanom vrijednosti. Tako se u Hrvatskoj ne može živjeti. Mladi nemaju uvjete za osamostaljivanje, zasnivanje obitelji i rađanje djece pa ih još više od tri četvrtine radno sposobnih živi kod roditelja. Sve to rezultira visokim brojkama iseljavanja. Hrvatska je bogomdana zemlja u kojoj veliki dio njenih stanovnika nema uvjete za život, zemlja u kojoj veliki dio građana ne može dostojno živjeti od svoga rada.
Ranijih godina navodili smo statističke pokazatelje koji to potkrjepljuju. Ove godine nećemo. Ne zato što su se popravili, jer nisu, nego zato što to na odgovorne – javne vlasti i poslodavce, ne ostvaruje nikakav učinak.
Zato naglašavamo kako Hrvatskoj trebaju sigurna i kvalitetna radna mjesta, sigurni radni uvjeti, ravnoteža radnog i privatnog vremena i plaće od kojih se može dostojno živjeti. Predstojeće izmjene Zakona o radu moraju ići u tom pravcu, a ne u pravcu daljnje fleksibilizacije. Treba zakonski jačati i ulogu kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora, što podrazumijeva stvarnu volju poslodavaca za kolektivno pregovaranje, a ne javno poželjne poruke o koristima kolektivnog pregovaranja. Kolektivno pregovaranje i poštivanje kolektivnih ugovora moraju postati sastavni dijelovi sustava javne nabave.
Ovim putem snažno pozdravljamo ukidanje Izvještaja Svjetske banke Doing Business koji je prečesto i u Hrvatskoj korišten kao razlog za snižavanje prava radnika. Treba jačati i ulogu sindikata u društvu i same sindikate kako bi bili snažni sugovornici javnim vlastima pri donošenju zakona, a poslodavcima pri kolektivnom pregovaranju. Kombinacija zakona i propisa i kolektivnog pregovaranja, uz ulaganje u nove tehnologije i edukaciju radnika za nove kvalitetne poslove sa višom dodanom vrijednosti, Hrvatsku će izmaknuti iz kaljuže nesigurnih, nestabilnih i slabo plaćenih poslova prema dostojanstvenom radu i zemlji u kojoj se ostaje i ugodno živi, a ne zemlji koju se napušta i iz koje se bježi.
Stoga je nužno promicanje i jačanje društvene uloge sindikata, a ne samo glorificiranje poslodavaca i njihovog poduzimanja rizika za pokretanje i vođenje poslova te razvoj gospodarstva i države. Kao da radnici u poslovnim procesima samo statiraju, a ne da su upravo oni ti koji svojim radom oplemenjuju postojeće i stvaraju nove vrijednosti. I na kraju, hoće li Uredba o iznosu minimalne plaće za 2022. godinu sadržavati iznos minimalne plaće koji u najmanju ruku iznosi 50% prosječne plaće i 60% medijalne plaće u RH ili će Hrvatska i dalje biti ispod tog prosjeka?!
S poštovanjem
Predsjednik Krešimir Sever
Tekst se nastavlja ispod oglasa