U nadi da Petrovu i Mostu barem to neće biti pretjerano i delikatno, vrijeme je podsjetiti kako je došlo doba da se sramotna pozicija iseljenika stavi na dnevni red. Punih petnaest godina ih se ignorira, gura od domovine i radi sve što se može da nas zauvijek zaborave! Ali, nisu li i njima obećane “reforme“?
Da bi se shvatio bit ovog problema, valja reći da tko je god vidio tu milijunsku masu Hrvata širom svijeta, taj je odmah vidio i to da u toj vojsci ljudi uglavnom nema bivših komunista. I tu leži početak i kraj te naizgled komplicirane priče. Ima, dakako, ljudi koji su bili u partiji, pa ih je zadnji rat potjerao van, ali generalno u hrvatskom iseljeništvu bivših komunista faktički nema.
SDP-ovci ne idu van
Zanimljivo, zar ne? Jer to znači da je u prošlim vremenima kruha bilo samo za jedne, a drugima ste uz psovke pokazali gdje je granični prijelaz. Jesmo li koju riječ o tome ozbiljno progovorili zadnjih godina? Žurim reći da je isti model preuzela i Milanovićeva Hrvatska koja je bila upravo zločinački ravnodušna prema činjenici da Hrvati ponovo u stampedu bježe iz zemlje.
Prvi dan kad je Njemačka dopustila ulazak bez radnih dozvola, umjesto uobičajenog jednog autobusa, sa zagrebačkog autobusnog kolodvora otišlo je pet autobusa. A tih dana će Milanka Opačić reći da se moramo naviknuti da ljudi idu u potragu za boljim životom i da to u svijetu otvorenih granica nije čudno.
No, gle, opet je u tom stampedu bilo najmanje pristaša SDP-a i Vesne Pusić! Kako za takve uvijek ima u Hrvatskoj i kruha i stana i kredita, a uglavnom politički podjednako obojena Hrvatska redovito bježi van? Tko se makar i jednom prošetao po njihovim klubovima i mjestima okupljanja, taj je vidio i taj čemer i tu neopisivu emociju prema domovini. I tu treba biti pošten i iskren: da, nitko je ne voli kao njeni iseljenici i nikome Hrvatska nije veća maćeha nego njima!
Tko je vidio tu masu ljudi i tko se bar prošetao po njihovim životima taj je jasno vidio da je najmasovniji egzodus uslijedio nakon Bleiburga. “U Titovoj Jugoslaviji za mene nije bilo posla, mati je ostala sama s nas petero i za nju nije bilo posla, jer je bila žena ustaškog vojnika, i od te gladi i onog užasa smo pobjegli“, tipična je i klasična priča najbrojnijeg dijela našeg iseljeništva. To pak znači ne samo da je bez suda poklana cijela jedna vojska neistomišljenika nego da se naša komunistička ljevica iživljavala i nad ostatkom tih obitelji.
Kad smo o tome ozbiljno progovorili? Osjeća li netko moralnu odgovornost što su stotine tisuća ljudi potjerane iz zemlje, ljudi čije se duše još nisu maknule od njiva i vrleti Hrvatske i BiH? Budi li nekoga savjest noću što je dobrom dijelu tih ljudi očeve i djedove pobacao po krvavima Titovim Hudim jamama? Titov sustav ih je dakle prokleo, u njemu je bilo mjesta primarno za apologete tog sustava, ili za one koji su si sami flaster nalijepili preko usta.
Sadizam na izborima
Gorka je, pak, činjenica da im se brojne nepravde nisu ispravile niti u četvrt stoljeća hrvatske države. Do kada ćemo ih, dakle, tretirati kao drugorazredne državljane? Naime, ako postoji neka prednost globalizacije za male narode, onda je to svakako nikad lakša mogućnost povezivanja domovine i iseljeništva. Pametniji narodi koji nemaju SDP, HNS, Mesića i Pusićku to su shvatili, pa su tako Irci i Poljaci podigli zemlju na noge upravo zahvaljujući svom iseljeništvu. Njihovoj pameti, obrazovanju, širini koju su u svijetu stekli, pa i novcu koji su uložili valja zahvaliti taj preporod.
A mi? Mi ih i dalje gledamo očima centralnog komiteta. Kad su god ljevičari došli na vlast, nisu propustili pokazati raskošni animozitet koji prema tom svijetu osjećaju. One najupornije je nedavno dočekala Baukova strategija čišćenja biračkih popisa. Po njoj je zadnjih godina na tisuće Hrvata koji ovdje provode ljeto i jednom nogom su se vratili moralo otkazati prebivalište čime su skinuti dakako i s lista za glasovanje.
Baukova plašenja da će u protivnom platiti vrlo visoke kazne je upalila, pa je ljevica tako i prije izbora “uprihodila“ na tisuće glasova. Jer od Švicarske do Kanade i Australije, teško je naći iseljenike koji su glasovali za SDP! Ali, niti to ljevici nije bilo dosta, nego su još i ukinuli brojna glasačka mjesta širom svijeta. Tako da iseljenici koji, primjerice, ne žive u četiri najveća grada u Americi moraju satima putovati da bi najprije, mjesec dana prije izbora, obavili registraciju, a onda na dan izbora opet tri, pet, sedam ili devet sati putovati do biračkoga mjesta i isto toliko natrag da bi glasovali! I nema jedne nevladine udruge koja je slova progovorila o ovom sadizmu!
I dakako da Baukov uspjeh nije izostao: od stotina tisuća Hrvata Kanade i Amerike glasovala je šaka ljudi! Može li se bar to poniženje odmah ukinuti? Hoće li se otvoriti širom svijeta deseci i deseci novih glasačkih mjesta da se država ovako više ne iživljava na svojim državljanima? Nije li vrijeme da otvorimo dopisno glasovanje za taj svijet ili je i to Petrovu prerano i prenaglo?
Hoće li novi ministar obrazovanja pronaći novca da djeci naših ljudi vani pošalje udžbenike, što im još nikad ni jedna vlada nije napravila? Hoćemo li im poslati profesore u Kanadu i Ameriku da ne moraju improvizirati i sami se snalaziti kao da države nemaju? Za povratak Srba odvojili smo milijarde i milijarde narodnog novca, možemo li iseljenicima barem olakšati povratak?
Briljantni franjevci
Nema koga ne potičemo kod stranih ulaganja, možemo li olakšati dušu i pokušati ispraviti teške pogrješke i za početak im ne naplaćivati trošarine kad stari krevet i namještaj nose doma?
Hoćemo li se jednog dana zahvaliti Katoličkog crkvi, napose franjevcima, što su im bili i otac i mati kad ih je domovina protjerala? Franjevci su, primjerice, u Chicagu nazočni sa našim svijetom stotinu godina, što znamo o tome? Što znamo o njihovoj nevjerojatno bogatoj arhivskoj građi?
Kad je netko s briljantnim fra Jozom Grbesom napravio ozbiljan intervju? E, da je završio kumrovečke škole ili fakultet političkih znanosti dok su tamo vladali Bilandžić, Šiber i društvo iz centralnog komiteta, natjecao bi se s Puhovskim oko TV termina! Ništa o njemu ne znate i nećete znati dok god imamo Titovu Hrvatsku.
Što znamo o tisućama onih u južnoj Americi koji bi oči zaklopili u Hrvatskoj, ali ni za kartu nemaju. Zadnji put su o njima vodili računa Tuđman, Šušak i Jure Radić kad ih se planiralo u puno boljim godinama vratiti pod staru murvu. Hoćemo li i to napraviti bar sad, sad kad je utrnula duga mračna noć.? Sebi da umirimo savjest, a njima da bar zadnji put osmijeh zatitra na usnama. Hoćemo li druže Petrov?
Komentar je Tihomir Dujmović napisao za Slobodnu Dalmaciju.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
