U Mjesecu hrvatske knjige koji Gradska knjižnica Crikvenica svake godine obilježi nizom prigodnih manifestacija u četvrtak, 29. listopada, svoja djela predstavili su dr. Andrija Hebrang i novinar Tihomir Dujmović.
“Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” djelo je dr. Andrije Hebranga koje je nagrađeno književno-publicističkom nagradom “Bili smo prvi kad je trebalo” za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2014. godinu.
“U Hrvatskoj je za iznošenje istine potrebna hrabrost”, započeo je svoje predstavljanje dr. Hebrang.
Istina u Hrvatskoj ne smije biti dostupna širem krugu ljudi
“Knjige iznose istinu koja ne može proći barijeru cenzure u hrvatskim medijima, jer istina u Hrvatskoj ne smije biti dostupna širem krugu ljudi”, nastavivši “kad bi dospjela, Hrvatska bi drugačije izgledala”.
Današnja Hrvatska temeljena je na lažima prošlosti i sadašnjosti, a sve s ciljem da Hrvatska ne bi krenula previše naprijed i odvojila se od ‘regije’, bivše Jugoslavije i krenula prema Europi i NATO-u kazao je dr. Hebrang objasnivši da je knjigu odlučio napisati dvadeset godina nakon Domovinskog rata, jer se istina o njemu ne može pročitati u školskim udžbenicima, niti se istina može pronaći u hrvatskim medijima. Sve više promiče se teza da je riječ o sukobu nekakvih dvaju naroda, koji su podjednako krivi za zločine koje su počinili.
O dr. Franji Tuđmanu ne može se naći pozitivnih rečenica, o hrvatskim braniteljima samo izrazito negativne konstatacije.
“Zašto treba ubiti istinu Hrvatima? Zato da ne bi ponosno krenuli naprijed. Bez ponosa, bez dostojanstva ne može ići nijedan narod u boljitak, niti politički, niti moralni niti gospodarski. Tko to koči – hrvatska ljevica”, kaže dr. Hebrang.
U toj funkciji skrivanja istine od hrvatske javnosti je i laž o Domovinskom ratu. Čelnica organizacije Documenta, Vesna Teršelić, obilato financirane iz hrvatskog proračuna, tvrdi da su obje strane podjednako činile zločine. Donedavni hrvatski predsjednik Josipović i sadašnji premijer Milanović, također izjavljuju da su obje strane činile zločine.
Nakon oslobađajuće presude našim generalima u Haagu, ta dvojica rekli su: “ne smijemo zaboraviti i mi smo činili zločine”. Oni to govore “zato da sagnete glavu i kročite krotko i pokorno naprijed, da bi se s vama moglo manipulirati”, upozorava dr. Hebrang.
Na temelju evidencije Hrvati mogu tvrditi za svakog ubijenog čovjeka da je bio civil. Srbi to ne mogu jer nisu imali organiziranu evidenciju.
“Mi smo predvidjeli rat s golemim žrtvama. U prosincu 1990. oformio sam Glavni sanitetski stožer, da smanjim žrtve teškog rata koji predstoji. Svatko tko je pratio politiku znao je da dolazi rat i jasno nam je bilo da dolazi rat u kojem je Hrvatska unaprijed svjesno i namjerno razoružana.”
Nagrade za nanošenje štete vlastitom narodu
“Onaj tko je kriv za razoružanje Hrvatske kriv je i za žrtve. Prvi je krivac drug Ivica Račan, koji je devedesetih bio na čelu Saveza komunista i koji je bio nadređen Teritorijalnoj obrani u kojem je bilo oružja za 250 tisuća građana (Općenarodna obrana). Na zahtjev Beograda, potpisao je izručenje tog oružja Beogradu. Neposredno pred izbore, razoružao je Hrvatsku.” podsjetio dr. Hebrang.
Na scenu je tada stupio Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, i u Vijeću sigurnosti UN-a isposlovao embargo na kupovinu oružja. Umjesto da su Račan i Lončar bili kažnjeni barem politički i moralno za razoružavanje Hrvatske, Lončar je petnaest godina bio savjetnik za vanjsku politiku predsjednicima Mesiću i Josipoviću, a Račan četiri godine premijer hrvatske vlade.
“U drugim državama kad uzrokujete štete svom narodu budete kažnjeni, a u Hrvatskoj za to budete nagrađeni.”
Pojašnjavajući važnost evidencije pobijenih na primjeru komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata kada su komunisti pobili nakon 1945. desetke i desetke tisuća civila za koje se ni danas ne zna sudbina, dr. Hebrang detaljno je opisao djelovanje odjela za informiranje u Stožeru saniteta, koji je imao samo jedan zadatak – evidenciju civilnih žrtava. Ti su podatci poslužili kao dokaz u Haagu i na temelju tih podataka Srbija je optužena za ratni zločin, na žalost nije za genocid.
Srbi tu evidenciju nemaju i zato i danas manipuliraju civilnim žrtvama.
U Hrvatskoj je poimenice ubijeno 7263 civila plus 800 ubijenih civila čija se imena znaju ali ne znamo mjesto gdje su ukopani jer Srbi koji su ih pobili i dan-danas taje njihove grobove.
Analiza po dobi i spolu je šokantna. Polovina ubijenih su žene i djeca, 45 posto ubijenih su žene i pet posto ubijenih su djeca.
Među ranjenima bilo je čak 1182 djece, a kad se govori o zločinu prema djeci, onda je na popisu i 365 ubijene djece izravno snajperom ili gelerom granate plus preko pedeset djece koja su stradala nakon rata igrajući se po dvorištima, livadama stradala od zaostalih eksplozivnih naprava.
U Hrvatskoj je srušeno granatama, topovskim, minobacačkim, haubicama, 14 hrvatskih bolnica.
Za smrt 8000 civila na hrvatskoj strani od čega polovina žena i djece, nije podignuta niti jedna jedina optužnica. Za 14 srušenih hrvatskih bolnica nije podignuta nijedna optužnica. “Tako funkcionira državno odvjetništvo u funkciji lijeve politike zataškavanja istine”, optužuje dr. Hebrang.
Srpske civilne žrtve
Srbi nisu vodili identifikaciju i evidenciju žrtava da bi ih mogli kasnije falsificirati.
Ukazao je dr. Hebrang dalje na falsifikatorsku ulogu Save Štrbca, neslavnu tužbu Haagu Žarka Puhovskog, koji je za teške falsifikate u Haagu bio ismijan, a u današnjoj Hrvatskoj nagrađen dodatnim minutama na HRT-u.
Haag je proveo istragu i od 667 s popisa Žarka Puhovskog evidentirane su 42 srpske civilne žrtve, a taj broj potvrdio je i DORH.
U knjizi “Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku” opisan je i niz drugih stvari koje su se događale u ratu. Zahvaljujući srpskoj politici laž je obišla svijet. Nije zadatak knjige pobiti te laži, “zadatak knjige je da uđe u sve biblioteke, u sve arhive, da sutra kada će neki objektivni povjesničari na temelju znanstvenih podataka analizirati tko je bio tko u tom ratu imati izvor podataka. Knjiga je ušla na sveučilišta, ušla je u biblioteke, ušla je u Haaški sud, prevedena je na engleski. Hrvati u Domovinskom ratu nisu samo vojni pobjednici oni su i moralni pobjednici i pravednici i mogu uspravne glave kročiti u neku bolju budućnost”, zaključio je dr. Andrija Hebrang.
Hrvatska se danas vodi i predstavlja kao bezlični komad regije
Novinar i publicist Tihomir Dujmović na početku je istaknuo da je u Hrvatskoj danas teško i vidjet ćemo za desetak dana koliko to Hrvati razumiju i koliko je ljudima jasno da je ovo prekretnica. Dujmović je o svojoj knjizi “Hrvatska u raljama djece komunizma” govorio i za vrijeme predsjedničkih izbora i tvrdio je tada, a tvrdi to i danas: “Još jedan mandat ove vlasti, od Hrvatske ne će ostati kamen na kamenu”. To se elaborira u knjizi i dokazuje nizom činjenica, “ne samo gospodarski, nego i u ukupnom smislu riječi. Hrvatska se danas vodi i predstavlja kao bezlični komad regije. Još četiri godine takve politike, taj će projekt učvrstiti do kraja i nakon toga se neke stvari ne će moći ispraviti”, mračno je prognozirao.
Ova knjiga slijedi nakon knjige “Tko mi zabranjuje kolumne”, koju je napisao nakon što su mu deset puta zabranili rad. Nakon takvog stanja u medijima pokušao je analizirati stanje u državi. Dijagnoza današnjeg stanja u Hrvatskoj pokušaj je odgovora na pitanje zašto nam je tako i koji je dubinski razlog zbog čega se permanentno ciklički ponavljaju iste krize i isti problemi i podjednako tonemo. Njegov odgovor na to pitanje je naslov knjige “Hrvatska u raljama djece komunizma”.
U Hrvatskoj na izborima 63-65 posto građana glasuje za desnu opciju u spektru od HDZ-a do HSP-a. Unatoč toj činjenici u Hrvatskoj nemamo ni jedne desne dnevne novine, ni jedne tjedne desne novine osim Hrvatskog tjednika, nemamo nijedan televizijski kanal desne provenijèncije, donedavno nismo imali niti jedan portal koji bi afirmirao desna politička stajališta. “Ta priča pokazuje da mi u demokraciji ne živimo”, kaže Dujmović.
O Hrvatskom novinarskom društvu Dujmović kaže da je ono nedvosmisleno isturena točka hrvatske političke ljevice i misli da je formiranje novog novinarskog društva jedini spas.
Prvi uzus demokracije je pravo na mišljenje i pravo na afirmaciju vlastitih političkih stajališta koja su dakako legitimna, ali i pobjednička u najvećem broju izbornih ciklusa. Unatoč tome mi nemamo nijedan jedini medij. Mediji su u miru ono što su u ratu topovi i tenkovi. Nema političke borbe bez medija, desna politička opcija nema u tom smislu ni jedan jedini top, nijedan tenk, sve je u rukama političke ljevice.
Geneza problema hrvatskog novinarstva počiva u likvidacijama novinara 1945.
Ta činjenica ima svoje korijene i ima svoju dugu anamnezu. Postoji samo jedna knjiga koja govori o genezi problema hrvatskog novinarstva. U knjizi koju je napisao Josip Grbelja, nakon četiri i pol godine temeljita istraživanja. Istražio je sudbinu hrvatskih novinara u razdoblju od 1939. do 1946.
U knjizi “Izgubljeni naraštaj. Tragične sudbine novinara NDH”, Grbelja donosi podatke prema kojima je 1939. bilo 352 licencirana novinara u tadašnjoj Banovini Hrvatskoj. Godine 1946. statistika je sljedeća, 40 je novinara ubijeno, dvojicu su ubili ustaše, 38 novinara ubili su hrvatski komunisti nakon 8. svibnja 1945., 101 novinar dobio je doživotnu zabranu pisanja, 92 novinara pobjegla su van, jedan među njima bio je Vinko Nikolić, koji će se kasnije vratiti 1990-ih. Grbelja je našao smrtnu presudu Vinku Nikoliću. U točci broj dva pisalo je da je osobito radio na odvajanju hrvatskog od srpskog. “To je bilo dovoljno za dobiti metak u glavu!”, u nevjerici kaže Dujmović.
Od 352 novinara 1939. godine, 1946. pravo bavljenja novinarstvom dobilo je njih 27 od čega su 4 bila fotoreportera. Hrvatsko novinarstvo krenulo je od najnižih mogućih razina. “To je civilizacijska tragedija, jer vama treba najmanje 100 godina da se oporavite u jednoj maloj srazmjerno poljoprivrednoj zemlji kakva je bila Hrvatska 1945. Takva likvidacija ljudi od pera značila je da se novinarstvo baci barem sto godina unatrag i upravo se to dogodilo i upravo se to događa.” opisao je Dujmović stanje hrvatskog medijskog prostora.
Umrla Tuđmanova pomirba
Govoreći o Tuđmanovoj pomirbi, jasno je rekao da je ona propala “odnosno umrla, i to zato jer je jedna opcija nadigrala, prevarila, drugu opciju i preuzela kompletnu vlast u državi. Kulturnu scenu, medijsku, scenu tajkuna, hrvatska krema, odvjetnička. Ne može se naći u zemlji, koja ima 86 posto deklariranih katolika, onoga koji će s ponosom reći da nedjeljom ide u crkvu.”
Kad se pogleda strukture tih ljudi koji u Hrvatskoj drže realnu vlast vidi se da se doista radi o djeci komunizma.
Tko su djeca komunizma?
Formula djece komunizma nije tako jednostavna, djeca komunizma po Dujmovićevoj formuli nisu biološki nasljednici članova partije. Djeca komunizma često su ljudi koji dolaze iz partijske elite. Djeca komunizma će na tri ključna pitanja odgovoriti na način koji su suprotni hrvatskim nacionalnim interesima.
Na pitanje Tuđman ili Tito, djeca komunizma reći će – Tito. Kao što je to rekao Milanović na početku mandata i ponovio na kraju.
Djeca komunizma će u praksi pokazivati odgovor na dilemu Hrvatska kao samostalna država koja ide u EU i razvija se u tom kontekstu ili Hrvatska kao komad ‘regije’. Njihov intimni iskreni odgovor će biti – regija.
To se sjajno ilustrativno može vidjeti kod Vesne Pusić.
Djeca komunizma će na pitanje hrvatsko gospodarstvo kao dogovorna ekonomija ili hrvatsko gospodarstvo utemeljeno na modernim kapitalističkim principima odgovoriti iskreno da je to dogovorna ekonomija. To se najbolje vidi kod zakona o predstečajnim nagodbama. Manjkav zakon poslužio je spasiti tvrtku Radimira Čačića, za oprost duga Nini Paviću i još nekim odabranim pojedincima. Kad se cijeli ciklus djece komunizma zavrtio u predstečajnim nagodbama u kojima je država opraštala neplaćanje poreza, onda je zakon promijenjen i sad on funkcionira kao svugdje u svijetu.
Dosta je analizirao Milanovićevu Vladu i došao je Dujmović do zaključka da je ovo najnesposobnija Vlada koju smo ikada imali. Zoran Milanović stavio je dvoje ljudi u Vladu koji nisu nikada ništa radili.
Uloga Željka Jovanovića u stvaranju ‘regionalnog sveučilišta’ i razaranju hrvatskog jezika
Iz niza (ne)djela koja su ostala iza ministra Željka Jovanovića, Dujmović je izdvojio Jovanovićevo potpisivanje dokumenta u Beogradu o regionalnom sveučilištu. Smisao toga je jedan fakultet oslabiti, drugi pojačati. “Regionalno sveučilište budući je rasadnik ‘regionalne mladeži'”, predviđa Dujmović i nastavlja “ako u trenutku kada je Hrvatska ušla u EU nemate potrebe povezivati naša sveučilišta s Europskima, negirate smisao zbog kojeg je Hrvatska ušla u EU. Jedna od najvažnijih stvari je povezivanje znanosti, obrazovanja i školovanje generacija u tom europskom duhu. Umjesto toga ova vlast krenula je u projekt regionalnog sveučilišta. Ne znamo što se kasnije s tim događalo, ali to je dokument koji je u Beogradu potpisan. Paralelno s tim se vidi da je to projekt i da znaju što hoće, ako ostanu na vlasti oni će taj projekt gurati do kraja. Usko vezano uz ovo – hrvatski pravopis promijenjen je nakon 18 godina.”
“U kontekstu regionalnog sveučilišta to je zastrašujući potez i to govori da oni točno znaju što hoće i da oni provode plan koji se ne vidi. Tek kad kopate malo dalje otvara vam se cijela slika”, upozorava Dujmović.
Osim tog plana o regionalnom sveučilištu ima još niz detalja koji jasno govore o čemu se radi.
Hrvatska sa Srbijom u ‘regiji’ po uzoru na zemlje Beneluxa
Predsjednik hrvatskog odbora za vanjsku politku zove se Milorad Pupovac. Nakon posljednje sjednica saborskih odbora za vanjsku politiku država u regiji, na novinarsko pitanje Pupovac je odgovorio: “Ne, nismo razgovarali o konfederaciji, najprije sam vam dužan reći da je ovo treći sastanak, i mi smo razgovarali o povezivanju parlamenata u regiji po uzoru na zemlje Beneluxa.”
Činjenica da je to treći sastanak, svake godine po jedan, a došli su na vlast kad je Hrvastka ušla u EU, vidi se da ljevica ne troši pamet ni resurse na Europu u koju smo ušli, “nego Jovanović osmišljava regionalno sveučilište, a Pupovac mozga kako povezati zemlje u regiji po uzoru na zemlje Beneluxa”, rekao je Dujmović.
Bez afirmiranja elementarne pravde ne može se naprijed
U knjizi Dujmović dosta govori o Josipovićevoj politici, politici Vesne Pusić, o regionalnoj politici, koja je srž njihove vanjske politike.
U knjizi se također dosta govori o slučaju Lex Perković, na kojem smo se kao država osramotili.
Da ne bi saznali istinu i da se ne bi suočili s činjenicama da se SKH ponašala kao zločinačka organizacija i Josipović i Milanović odlučili su se na Lex Perković i potpunu blokadu te teme. Zabranili su da se po toj temi kopa, a otišli su tako daleko da su nas doveli na prag sankcija.
“Ta činjenica da ljevica šuti o povijesti, sakriva svoju prošlost, a vehementno traži da se o svačijoj tuđoj povijesti zna do zadnjeg zareza, mi na taj način kao nacija ne možemo naprijed. Bez afirmiranja elementarne pravde ne možemo naprijed”, kazao je Dujmović.
Račanov politički testament
Drugi problem vezan uz Josipovića i vezan uz hrvatsku političku ljevicu problem je prihvaćanja hrvatske nacionalne komponente, hrvatske nacionalne države, hrvatskih nacionalnih interesa, uopće pojma nacije od te hrvatske političke ljevice.
Nakon 1945. komunisti su rušili okvir hrvatske države, 1971. na čelu su bili su oni koji su vlastitom narodu željeli što manje prava, a 1991. SDP s Ivicom Račanom donosi deklaraciju u kojoj piše da se oni slažu s proglašenjem neovisnosti pod uvjetom da se nastave pregovori do budućeg konfederalnog uređenja. To sve govori – može samostalna Hrvatska, ali samo ako je u sastavu Jugoslavije.
I kad Ivo Josipović dolazi na vlast, on ne radi ništa drugo nego ostvaruje ‘Račanov politički testament’. Ušli smo u EU, i umjesto da sva energija bude usmjerena prema tome, Ivo Josipović diže ručnu i vodi Hrvatsku prema natrag u ‘regiju’. Regija je eufemizam za Srbiju.
Tako su se ponašali 1945., 1971., 1991. i tako se ponašaju danas.
Nevladine udruge poništavaju kompletnu relaciju normalne državne politike
Nevladine udruge komentirao je Dujmović na primjeru Izraela i njihovog iskustva s tim udrugama.
U Izraelu su nevladine udruge mahnito godinama kritizirale izraelsku politiku i izraelsku vlast. Onda je vlada naložila tajnim službama da naprave izvješće o financiranju za sve nevladine udruge. “A to je velika moćna izraelska država pa su oni ne samo javno nastupali, nego je premijer javno zamolio šefa tajnih službi da izvješće pročita pred cijelim parlamentom što su prenosile i televizijske kamere. Statistika je bila sljedeća. Pokazalo se da 90 posto nevladinih udruga u Izraelu financira arapski svijet, a onih drugih deset posto Britanci.
Stvar se zakuhala do te razine da je protjeran britanski veleposlanik, a sve druge su se udruge nakon toga pogasile, jer se uvidom u izvore financiranja jasno pokazalo o čemu se radi. Toplo se nadam da će nova vlast prestati financirati nevladine udruge.”
Nevladin sektor dobiva više od milijardu kuna samo iz proračuna svaku godinu. “Neopisiva je količina nevladinih udruga koje su tako kritički raspoložene, i to ne prema vlasti, nego upravo prema političkoj desnici. Bojim se da će u smjeni vlasti nevladine udruge biti onaj prvi borbeni ešalon koji će mahnito početi napadati novu vlast prije nego dođe na dnevni red tema o ukidanju njihovog financiranja.”
Nevladine udruge poništavaju kompletnu relaciju normalne državne politike. GONG je izmišljena priča za koju je Slaven Letica jednom izjavio da je 80 posto financirana iz Londona.
“Nama se GONG pojavljuje kao da imamo promatrače Europske ekonomske zajednice. Oni si svugdje uzimaju za pravo biti mjera po kojoj oni određuju što je ‘ispravno’, jesu li izbori legitimni ili nisu i tako dalje.”
“Ta povezanost nevladinih udruga i stranih država važna je stvar i bilo bi dobro tu temu učiniti transparentnom, onda bi kao u Izraelu bilo sve potpuno jasno”, zaključio je Tihomir Dujmović
Tekst se nastavlja ispod oglasa