Glede prvog sučeljavanja hrvatskih političkih čelnika, nakon punih 13 godina, najveći broj analitičara je zaključio da je Zoran Milanović nekako “za prsa” bio bolji, uvjerljiviji, dominantniji, u toj javnoj „TV debati“ koja se mogla zvati i slikovitom hrvatskom riječju „rasprava“.
Ali mi „curicul“ zovemo srpski – „curiculum“- kao što ministarstvo zdravstva zovemo opet kao u Srbiji – ministarstvo „zdravlja“. I kad SDP-ovci uvedu ovakve idiotske promjene (kao što je Račanova Vlada ukinula „državni“ u nazivu Sabora, što je čista anacionalna obijest!) kad se od nove vlasti traži promjena i povratak na ispravno rješenje, vojska političkih domobrana skače s tezom „nemojmo se baviti nevažnim stvarima“.
Tako se „ministarstvo zdravlja“ i dalje tako zove, a ne kao ranijih 20-ak godina. Zato „curicul“ ostaje „curiculum“, pa onda i rasprava postaje „debata“. To vam je zorna ilustracija “bivše socijalističke republike Hrvatske” koja još nije postala hrvatska država!
Nema hrvatskog jezika
Sve ovo govorim ne bih li potaknuo nekoga od tisuću kandidata na ovim izborima da već jednom stavi na stol i prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, koji naime ova država još uvijek – nema!
Dakle, u medijima prevladava stav da je Milanović „bio nešto bolji“, uvjerljiviji i dominantniji, premda se taj dojam stvorio primarno zbog neadekvatnog vrednovanja njegovog bezobrazluka, drskosti i bahatosti, pa su te njegove karakterne devijacije prevedene publici kao razložno vrednovane kvalitete jednog lidera koji je zbog njih tobože i odnio pobjedu „za prsa“.
Ako je u tom smislu Plenković nešto propustio, propustio je odgovoriti istom mjerom i intonacijom, što je, kako vidimo, kod nas nužno, zato jer se dobar kućni odgoj i pristojnost u ophođenju ovdje knjiži kao mana u odnosu na drskost i nepristojnost.
Primjerice, na sjajno napamet naučene stope i međustope poreza, te na vehementno razmetanje znanjem proračunskih stavki, Milanoviću kao i milijunskom tv auditoriju se jednostavno moralo reći da je lijepo znati napamet neke stavke hrvatskog proračuna, ali da nam svijetlu budućnost u tom kontekstu obećava čovjek čija je Vlada pod njegovom dirigentskom palicom praktički jučer Hrvatsku zadužila za upravo nevjerojatan iznos od sto milijardi kuna.
Bilo je nužno energično inzistirati na činjenici da je za njegova mandata odavde pobjeglo sto tisuća ljudi, a ne taj zločin tek stidljivo spomenuti i pretvoriti ga u temu za licitiranje, da bi mu na kraju Plenković de facto dopustio da se izvuče kroz tezu o otvorenim granicama EU-a koje su, eto, krive za taj egzodus!
Kao što je bilo nužno razgovijetno naciji pojasniti da isti taj Milanović i dalje neskriveno kliče: ako pobijedimo na ovim izborima nastavit ćemo po starom, točno tamo gdje smo stali! Dakle, taj čovjek ne razumije da mu je model katastrofalan, dapače, on bi ga ponosno ponovio! I to s istim ljudima, tako da je on konsekventno iskren!
Milanoviću, nažalost, u ovoj povijesnoj prigodi nije rečeno da je pokazao kako zna trošiti, ali ne i stvarati, kao što naciji nije rečeno da nikada niti jedna hrvatska Vlada nije zadužila državu za sto milijardi kuna u jednom mandatu! Čak i da rast BDP-a pripišemo Milanoviću, on još uviiek ne pokriva niti kamate za koje nas je zadužio.
Jedino pitanje za Togonala
Taj ključni, kapitalni argument koji jezgrovito poništava svu Milanovićevu drčnost i bahatost, niti je Plenković naglasio, niti mediji valoriziraju. Zadužio si nas za sto milijardi, potjerao si van svojom gospodarskom politikom sto tisuća ljudi i još tvrdiš da ćeš, ako ti se pruži prilika, nastaviti po starom točno tamo gdje si stao! Jeste li normalni, to je jedino pitanje koje je preostalo Togonalu?
I to je još bio famozni prvi dio rasprave gdje je, kao, Milanović bio vidno bolji?!
Kad pak govorimo o ideološkim pitanjima, tu se pokazalo, čak i uz ne osobito aktivnog Plenkovića, da Milanović sam sebe diskvalificira, no i u tom dijelu je izostalo emocije, strasti i prave bujice argumenata koji su stajali na stolu
Plenkoviću u valoriziranju ideološkog konteksta Milanovićeve vlasti.
Najprije, većina s njegovim SDP-om na čelu je ukinula saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburgom, čime je otvoren verbalni građanski rat u Hrvatskoj i nema razloga očekivati da to Milanović neće ponoviti.
Čudno je da Togonal nije našao za shodno to pitanje postaviti. Još je čudnije da baš ništa nije pitao Milanovića glede ćirilice u Vukovaru, hrvatskog branitelja Pajkića koji je pao kao žrtva Ostojićeve akcije postavljanja ćirilićnih ploča u Vukovaru, a poglavito činjenica da je policija poslala specijalce na hrvatske invalide na Markovom trgu.
Kako je moguće da se zaboravila ona besramna scena gdje specijalci među kojima je bio, kako će se kasnije ispostaviti, i jedan abolirani martićevac, pod punom ratnom opremom vade palice na ulazu u crkvu sv. Marka, prepunu invalida u kolicima?
Ima li većeg sarkazma od scene gdje abolirani martićevac, sada kao hrvatski specijalac, sprema palicu na hrvatskog ratnog invalida u kolicima? Jer, po zapovjednoj odgovornosti tog aboliranog martićevca je na Glogoškog poslao Zoran Milanović.
A onda unatoč činjenici da niti jedno od ovih krajnje neugodnih pitanja za Milanovića Togonal nije postavio, Žarko Puhovski je svejedno zaključio da je Togonal ponešto navijao za HDZ?! U tom setu ideoloških pitanja Plenković je jednostavno mogao poentirati da je bilo koju od ovih tema glasno stavio na dnevni red, da je zatražio objašnjenje, da je na te teme podsjetio zaboravljivu naciju, da je metaforički stao na Pajkićev grob i rekao Milanoviću pred očima cijele nacije: nećeš više razbojniče!
Nisam siguran da bi potom ukupni dojam bio Milanovićeva pobjeda „za prsa“.
Iako je uglavnom dobro reagirao u pitanjima glede lex Perković, na sve one bezobrazluke gdje Milanović pod nos gura Plenkoviću Tuđmanovu suradnju s Perkovićem, bilo je nužno podsjetiti na niz povijesnih istina. Prva i osnovna, da se Perkoviću u Njemačkoj sudilo za likvidaciju koja se dogodila pod dirigentskom palicom partije, dok je na čelu hrvatske partije bio Ivica Račan, kojeg će Milanović osobno naslijediti.
Slučaj Perković
SDP je neupitni sljednik SKH, kao što je Milanović neupitni sljednik Ivice Račana i u tom smislu, ako na nekoga može pasti komad političke odgovornosti za to besramno ubojstvo, onda je to svakako SDP kao sljednik SKH, Milanović i kao nasljednik Ivice Račana, te Milanović kao šef Vlade koja je izmislila lex Perković.
Plenković mu je jednostavno morao ponoviti navode odvjetnika Gisele Đureković, gospodina Pavlovića, koji je višekratno spomenuo kako mu iz arhiva SKH nisu dostupni ključni transkripti sjednica Centralnog komiteta, najprije jer su odjednom nestali, a onda i stoga jer je općenito vrlo teško dobivao uvid u partijsku građu.
Pritom mu je za svako korištenje arhiva SKH dopuštenje morao dati Igor Dragovan, jedan od najbližih suradnika Zorana Milanovića.“ To nije moj svijet“ uporno ističe Milanović, ali ipak Igor Dragovan na kapaljku daje dopuštenja za korištenje partijskog arhiva.
„To nije moj svijet“ viče Milanović, ali ipak je zabranio izručenje Perkovića. „Ja bi ih sve hapsio“ reći će sad pompozno, ali nismo čuli da je pozvao pravosuđe na procesuiranje ostalih likvidacija hrvatskih političkih emigranata. Glede pak brojnih SDP-ovih afera, Plenković se držao prepristojno i otrpio je udarce, ne zadavši niti jedan ozbiljniji.
A bilo je potrebno zbog publike ponoviti riječi Slavka Linića o Milanovićevom bratu i njegovom obilasku ministarstava i porezne uprave, pa i populistički spomenuti mistično Milanovićevo korištenje Vladinog zrakoplova izvan bilo kakve veze s poslom koji obnaša.
Milanović je nabrojio svoje ljude iz brojnih afera koji su maknuti iz vrha stranke, ali unatoč aferi „MIG-ovi“ i unatoč nikad objašnjenom Kotromanovićevom putovanju u Ameriku, kao i njegove neobične kontakte s nekim ruskim ulagačima, stranka ga nije ni taknula.
Kao ni Jakovinu nakon zadnje afere! Šteta da se Plenković nije sjetio tih detalja. Kao što je šteta da naciju nije podsjetio, pogotovo jug Hrvatske, da smo izgubili pune četiri godine u gradnji Pelješkog mosta jer je Milanović bio alergičan na tu ideju.
Još je gore da publika nije asocirana na kaos prvih dana izbjegličkog vala kad su ljudi ležali po cestama i prugama dok je oporba tražila da se otvore prvi kampovi. Red je nastupio tek kad se poslušalo oporbu i predsjednicu da se otvore kampovi.
Nije rečeno niti to da prve dane izbjegličke krize uopće nisu registrirani izbjeglice jer su oni ulazili u Hrvatsku po raznim livadama. Sve je to Plenković preskočio ili nije dospio izgovoriti. A trebao je, jer u protivnom se stvorio dojam da je Milanović prihvatljiviji, argumentiraniji, „za prsa“ bolji.
Članak je preuzet iz Slobodne Dalmacije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
