Tito se prema listi britanskog Daily Maila, nalazi na 13. mjestu rang-liste masovnih ubojica 20. stoljeća. U društvu je s Mao Ce Tungom, Josifom Visarionovičem Staljinom i Adolfom Hitlerom. Britanski list navodi da je Tito je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, uglavnom političkih protivnika.
Zločinci i njihovi režimi: Tito uvršten na popis na kojem mu je i mjesto
Profesor američkoga sveučilišta Stanford, Piere Scaruffi je na svoj popis Najvećih zločina 20. stoljeća (The Worst Genocides of the 20th Century, 2008.) na temelju činjeničnih podataka uvrstio Tita među petnaest najvećih zločinaca u 20. stoljeću. Također, barata podatkom o ubojstvu najmanje 570.000 ljudi.
Gunnar Heinsohn, njemački profesor sa sveučilišta u Bremenu, u svojoj knjizi Leksikon genocida (Lexikon der Völkermorde,1998.) također Tita karakterizira kao jednog od najgorih svjetskih zločinaca 20. stoljeća.
Podsjetimo, Josip Broz Tito bio je komunistički diktator i masovni ubojica. Na čelo Komunističke partije Jugoslavije došao je nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao.
Tada je ubijeno po Staljinovom nalogu kompletno vodstvo Komunističke partije i stotine viđenijih članova, a na čelo Partije došao je misteriozni Tito.
Na vlast dolazi 1945. i bio je doživotni predsjednik Komunističke Jugoslavije i države Jugoslavije vladajući kao diktator.
Simptomatično je da su zapadni saveznici za komuniste od početka Drugog svjetskog rata tj. od 1. rujna 1939. godine pa sve do napada na SSSR 22. lipnja 1941. bili imperijalisti i krivci za izbijanje rata jer se nisu mogli pomiriti s ekspanzijom socijalizma u Europi. Hitler je naravno bio socijalist i njihov veliki prijatelj.
Ustanak je od samog početka bio ekstremno brutalan. Iz međusobne prepiske pojedinih vojnih štabova revolucionarne partizanske vojske a koji su u knjizi mr. sc. Mladena Ivezića “Ratni zločinac Tito“ obilato citirani i objašnjeni, vidljiva je ne samo brutalnost nego i naglašeno antihrvatstvo.
Hrvat, ustaša i zločinac u tim izvješćima bili su sinonimi a tako je ostalo ne samo do kraja rata nego i dugo poslije. U Ivezićevoj knjizi čitatelj doživljava surovost partizana na čelu s Titom u činjenici da se u svojim izvješćima hvale ne samo brojem pobijenih vojnika, oružnika i drugih postrojbi pod oružjem, nego su posebno ponosni na ubojstva civila.
Upasti u selo, pobiti civile, smatraju junačkim djelom. Vidljivo je da su to civili iz činjenice da su npr. pobili 20-ak civila i to na licu mjesta bez suda, a zarobili samo dvije puške. Zaključak se nameće sam po sebi. Civili nisu bili naoružani već mirni seljaci. Seljake iz sela Zrin ubili su kada su sa zapregama išli po drva u šumu. Nije bilo zapljene oružja jer ga ubijeni nisu ni imali. Nižu se stravične brojke, jedna za drugom i knjiga se jednostavno ne može čitati u jednom dahu jer je preteška i predrastična kao što su bila i ta teška vremena, možda najteža u povijesti hrvatskog naroda.
Pamti ga se po poslijeratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji – pokolj na Bleiburgu, pamte se križni putevi, pamti se Huda jama, pamte se koncentracijski logori poput Golog otoka, pamte se progoni i ubojstva emigranata.
U Jugoslaviji, tijekom njenog čitavog postojanja, a mislimo na Drugu Jugoslaviju, onu nastalu na ruševinama Drugog svjetskog rata, od samog početka sve je bilo podređeno Brozu – od tiska, do društvenih, sportskih te kulturnih djelatnosti.
Dovoljno je reći da se nogometni Kup, kao najmasovnije nogometno natjecanje bivše Jugoslavije, zvao Kup maršala Tita.
Trčale su se svakog proljeća štafete za izmišljeni rođendan jugoslavenskog vođe. Naime, Tito nije rođen 25. svibnja, na “Dan mladosti”, već 7. svibnja, što se u Jugoslaviji namjerno prešućivalo. Dan mladosti bio je samo jedan od onih dana koji je stvoren kako bi promidžba mogla odraditi svoj dio posla na slavu “velikom” maršalu.
Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine, a na Titovu inicijativu, 1957. događaj je proglašen “Danom mladosti”.
Svaki državni blagdan bivše Jugoslavije bio je podređen Titu, od Dana Republike, 29. studenoga, do Dana borca, pa čak i Međunarodnog Dana žena, 8. ožujka.
(Ne)djela govore o njegovom načinu vladanja
Stvorena je atmosfera u kojoj partija može pogriješiti, ali vođa ne, što se najbolje vidjelo tijekom obračuna Tito-Ranković, 1966. godine. Pritom se zaboravilo da je zapravo Tito stvorio Rankovića i njemu dao zloglasne jugoslavenske tajne službe u ruke, najprije OZNU, a onda i UDBA-u, a ne obrnuto.
Čitav je niz primjera koji dokazuju da se u Jugoslaviji ništa nije događalo, a da o tome presudnu riječ nije dao Josip Broz.
Obračun s hrvatskim proljećem, prije toga Goli otok, a još prije svega toga, odmah nakon Drugog svjetskog rata, pokolj na Bleiburgu, zapravo su najbolja svjedočanstva o karakteru vladavine Josipa Broza Tita koga neki i danas slave kao velikog lidera i vizionara.
Nažalost, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća i danas u Hrvatskoj ima svoje sljedbenike, koji sebe nazivaju ‘antifašistima’.
Tekst se nastavlja ispod oglasa