Site icon narod.hr

Titovi zločini – masovna ubijanja i progoni znanstvenika, liječnika, pisaca, novinara i drugih stupova društva

josip broz tito

Foto: Fah

Masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca: znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. bila je u vrijeme Titovog režima svakodnevna pojava. To se sve činilo u ime obračuna antifašizma sa „ostacima fašizma“ što je zapravo bilo jeftino opravdanje za neviđena ubijanja, progone i zatvaranja nositelja društva i civilizacijskih vrijednosti naroda. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici istog u svim društvenim područjima, a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.
Zanimljivo je da je u Jugoslaviji vladao kult uništavanja i paljenja knjiga i knjižnica s mnogim nepoželjnim autorima (Nietzschea, Kanta, Dantea, Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita i dr.) još na izraženiji način nego u Hitlerovoj Njemačkoj.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Za Tita i njegove ljude, obnavljanje Jugoslavije i konačno instaliranje marksizma-lenjinizma, podrazumijevalo je uništenje svih onih koji bi se jednog dana mogli usprotiviti njihovim planovima. Čistka dakle odgovara potrebi: u ime jednog olakog antifašističkog alibija čistka je jasno imala za namjeru da se odsiječe glava protivniku. Štoviše, u većini slučajeva, ne kažnjavaju se stvarne greške ili zločini, nego se izmišljaju sve vrste navodnih zločina da bi se tako moglo maknuti onog tko smeta.

Posebna grupa ljudi postala je prava „briga“ likvidatora, a to su intelektualci. Da bi se dobila neka ideja što komunistički tvrdolinijaši misle o toj kategoriji građana, dovoljno se prisjetiti što je o njima govorio Lenjin. Na pitanje Maksima Gorkog, koji ga je tražio 1919. , da se pokaže milostivijem prema nekolicini znanstvenika, Vladimir Uljanov je oštro odgovorio: “ti kukavni intelektualci, lakeji kapitalizma (…) sebe smatraju da su mozak naroda “, ali “u stvarnosti to nije mozak, već sranje”. Na takvim pretpostavkama, jasno je da Hrvati, koji nisu napravili pravi izbor mogu očekivati najgore. Od 18. svibnja 1944, pjesnik Vladimir Nazor – najavio je da svi oni koji su surađivali s neprijateljem i činili propagandu putem riječi, geste ili pisma, pogotovu u umjetnosti i književnosti, moraju biti označeni kao neprijatelji naroda i kažnjeni smrću, a u nekim iznimnim slučajevima i robijom. Ta izjava barem ima za zaslugu da je jasna, što francuski konzul u Zagrebu, André Gaillard, uskoro naziva stanjem “crvenog terora” (20) .

Ciljevi „čistka“ AVNOJA-a vrlo se brzo provode i njihovi učinci su zastrašujući. Na Bleiburgu, kao i u svim dijelovima Hrvatske, lov na nepodobne intelektualaca je otvoren. U tom metežu nestaju pisci Mile Budak, Ivan Softa, Jerko Skračić, Mustafa Busuladžić, Vladimir Jurčić, Gabrijel Cvitan, Marijan Matijašević, Albert Haller i Zdenka Smrekar, kao i pjesnici Branko Klarić, Vinko Kos, Stanko Vitković i Ismet Žunić. Oni koji su izbjegli smrt dobivaju dugogodišnje zatvorske kazne, poput Zvonimira Remeta (doživotna kazna), Petra Grgeca (7 godina), Edhema Mulabdića, Alije Nametka (15 godina) ili Envera Čolakovića. Zahvaljujući relativnoj blagosti, neki bolje prolaze, kao pjesnici Tin Ujević, Abdurezak Bjelevac, ili pak povjesničar Rudolf Horvat, kojima je zabranjeno objavljivati. Novinari pak, budući da su smatraju posebno štetnim, doživljavaju pravi masakr. Ubijeni su: Josip Belošević, Franjo Bubanić, Boris Berković, Josip Baljkas, Mijo Bzik, Stjepan Frauenheim, Mijo Hans, Antun Jedvaj, Vjekoslav Kirin, Milivoj Magdić, Ivan Maronić, Tias Mortigjija, Vilim Peroš, Đuro Teufel, Danijel Uvanović i Vladimir Židovec. Njihove kolege, kao Stanislav Polonijo, nestaju u Bleiburgu ili su osuđeni. Na duge zatvorske kazne osuđeni su Mladen Bošnjak, Krešimir Devčić, Milivoj Kern-Mačković, Antun Šenda, Savić Marković Štedimlija, vlč. Čedomil Čekada i Theodor Uzorinac.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Represija pogađa u velikoj mjeri. Daleko da su novinari i pisci jedini koji prolaze kroz sito i rešeto Anketne komisije za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem. “Veliki strah”, po riječima Bogdana Radice, vlada u Hrvatskoj, u kojoj je tisuće građana prisiljeno odgovarati na inkvizicijske upitnike (famozni Upitni arak). Umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, svi su na meti, a za one koji ne udovoljavaju novim pravilima, kazna je trenutačna. Među brojem onih koji su teško “kažnjeni,“ navedimo arhitekta Lovru Celio Cegu, diplomata Zvonka Cihlara, bankara Emila Dintera, pomorskog inženjera Đuru Stipetića ili liječnike Šimu Cvitanovića i Ljudevita Juraka – od kojih su svi ubijeni.

Za glazbenike kazne su lakše: skladatelj ( franjevac) Kamilo Kob dobiva 6 godina zatvora, a njegov kolega Zlatko Grgošević šest mjeseci prisilnog rada, dočim slavni maestro Lovro pl. Matačić provodi 10 mjeseci iza žice, dočim je njegov kolega Rado degl’Ivellio otjeran iz Narodnog kazališta. Slikar (i svećenik), Marko Ćosić osuđen je na 10 godina zatvora, a kipar Rudolf Švagel-Lesica na 5 godina. Sretniji su slikari Oto Antonini, Ljubo Babić i Rudolf Marčić, kojima je jednostavno zabranjeno izlagati. Čistka koju je započela politička policija veoma je sustavna, tako da različiti ljudi, koji često nimalo ispolitizirani, dolaze u zatvor, kao na primjer pjevač Viki Glovacki, fotograf Ljudevit Kowalsky, geograf Oto Oppitz, financijer Branko Pliverić ili orijentalist Hazim Šabanović.

Ta čistka jedne neviđene brutalnosti uzrokuje duboku traumu u hrvatskom društvu, tim više jer nju prati masivno i trajno iseljavanje onih koji su se uspjeli provući kroz mrežu. Spomenimo kako komunisti, da bi dovršili posao akulturacije, nastavljaju u isto vrijeme s čišćenjem knjižnica, bilo javnih bilo privatnih, kako bi se izbacili sve “loše” reference. Tako se napadaju djela “ustaša” (uključujući i izdanja Racinea, Hugoa ili Dostojevskog čiji je jedina „mana“ što se služe službenom ortografijom NDH-a ) kao i „neprijateljske knjige”, tj. sve one koji su pisane na talijanskom ili na njemačkom jeziku. Bacaju se tekstovi Nietzschea, Kanta i Dantea, kao i prijevodi Eshila, Homera, Sofokla, Euripida i Tacita. Šef agitpropa, Milovan Đilas (budući miljenik liberala sa Saint-Germain, intelektualni kvarta u Parizu gdje se skupljanu ljevičari) predlaže u siječnju 1947. da se bace knjige Roalda Amundsena kao i djela Bernarda Shawa i Gustavea Flauberta. Za one koji se žele kultivirati ostaju u svakom slučaju djela Marxa, Lenjina i Dietzgena ili novih misaonih šefova poput Đilasa, Kardelja i “Čiče“ Janka (Moše Pijadea) .

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nakon ovog kratke i zastrašujuće panorame, čini se možde, i to bez pretjerivanja, da se komunističke čistke u Hrvatskoj mogu nazvati kao aristocid. Okrutni i lud “lov na vještice”, nikada nije imalo za cilj kazniti neke “fašističke zločince”, nego smaknuti navodnu neprijateljsku inteligenciju i tako lišiti Hrvatsku njenih mogućnosti, no isto tako isprazniti kuću i dati mjesta za novi režim. Nažalost ta je operacija savršeno ispunila svoj cilj, tako da će Hrvatskoj trebati više od 25 godina da si izgradi novu elitu vrijednog tog imena, a nakon toga još 20 godina da konačno izađe iz jugokomunističke noćne more.

Iz knjige Hrvatska 1945: obezglavljeni narod (Komunistički aristicid nad Hrvatima), Christophe Dolbeau – preveo Tomislav Sunić

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE
Exit mobile version