Predsjednik Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika (HKDPD-a), mr. sc. Ivica Đaković, višegodišnji je pedagog i ravnatelj u hrvatskom školsku, te osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog odgojno-obrazovnog sindikata Partner – HOOS.
Cjelovita kurikularna reforma “nameće diskutabine i štetne prijedloge”, tvrdi on. U cijelosti prenosimo njegovo objašnjenje:
“Uvodi 4 razine usvojenosti i ishode, Neravnopravnost „STEM“područja , predlaže Informatiku od 1. razreda OŠ, produžuje OŠ i SŠ s 12 na 13 godina, predlaže terensku nastavu i do mjesec dana, izbacuje nacionalne pisce i lektiru, zauzima se za ukidanje brojčanih ocjena, predlaže Kurikulum za djecu s posebnim potrebama, Kurikul za vjeronauk, sedam Međupredmetnih tema: Poduzetništvo u vrtićima i OŠ, Učiti kako učiti, Zdravlje, Građanski odgoj i obrazovanje, Osobni i socijalni razvoj, Održiivi razvoj, Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije, nameće Mape za praćenje i vrednovanje građanskog odgoja.
1. Razine usvojenosti i ishodi
Predložene su četiri razine usvojenosti i s njima paralelno ishodi. Oni imaju predominantnu tekstualnu i prostornu poziciju u dokumentima. Na javnim i stručnim rasparavama voditelji „CKR“ i predmetnih kurikula na inzistiranje sudionika rasprava da objasne što su zapravo i koji je smisao razina usvojenosti i ishoda, nisu dali jasan odgovor. Na opaske stručnjaka da je takvo ocjenjivanje neprovedivo, kategorički su tvrdili da oni nisu podloga ili kriterij za ocjenjivanje znanja učenika. A što su onda? Na nekoliko skupova kojima smo nazočili odgovora nismo dobili. Jedan je sveučilišni profesor koji je sudjelovao u izradi predmetnog kurikula pa odstupio zbog neslaganja s takvim dokumentima ustvrdio da, poslije objašnjenja koje je iznio voditelj „ekspertne grupe“ prof B. Jokić, ne znamo ništa više nego smo znali prije njegova objašnjenja. Činjenice upozoravaju da se tu radi o neartikuliranom koktelu metoda rada, ciljeva, zadataka, sredstava, obrazovnih postignuća i ocjenjivanja, a vjerojatno i nekih drugih teško prepoznatljivih sastavnica. Možemo prihvatiti da je ishod i najviša razina usvojenosti za učenike strukovnih škola: za bravara izraditi cilindar za zatvaranje vrata, za stolara napraviti stol, za autolimara ispeglati karambolirani lim itd., ali ne možemo analogno tomu postaviti istovjetne ishode za učenike gimnazija, za apstraktne predmete i teorijske kognitivne sposobnosti. Osim toga, što će ishod i usvojenost na prvoj i drugoj razini za strukovne škole u kojima učenici samo opisuju nešto a ne znaju to konkretno napraviti. Škola mora proizvesti majstora koji zna nešto napraviti a ne uprazno „filozofirati“.
Na prvoj i drugoj razini u svim predmetnim kurikulima pretežno se navodi i ponavlja da će učenici opisati i prepoznati nešto, a nema kognitivnih termina: razumjeti, spoznati, shvatiti, definirati, naučiti, usvojiti, itd. Tu se radi o podcjenjivanju sposobnosti učenika. Na trećoj i četvrtoj razini nerijetko se isprepliću iste sintagme ishoda. Nerijetko se nalaze proturječnosti između smjernica i i razina usvojenosti. Mogli bismo iznositi primjer za primjerom iz većine predmeta kao npr. za biologiju: na str. 13 u smjernicama za učenje navode da se izostavi iz provjere i detaljne obrade „izdvajanje spolno prenosivih bolesti“, a u razinama usvojenosti se zahtjeva da se učenici odgovorno spolno ponašaju i da suprotstavljaju stavove o spolnom ponašanju. Kako mogu biti odgovorni za ono što ne poznaju, za ono što nisu učili? Time sugeriraju suprotsrtavljanje o spolnom ponašanju a da uopće ne ukazuju da nisu sva spolna ponašanja ispravna i zdrava što je neodgojno, štetno i nedopustivo za djecu i mladež. Na str. 16. u smjernicama za učenje navode da se izostavi iz provjere i detaljne obrade „detaljna klasifikacija organizama“ a na 4. razini usvojenosti se od učenika zahtjeva da čak „samostalno osmišljava kriterije prema kojima klasificira organizme“. Sličnih proturječnosti i zbrke ima i u drugim predmetnim kurikulima.
Na četvrtoj razini na više mjesta u nekoliko predmetnih kurikula ekplicite je navedeno da će „učenici znanstvenim metodama dolaziti do novih spoznaja“. Evo par primjera za to: Na str. 4. navode da će učenici: „razviti istraživačke kompetencije temeljene na znanstvenim principima i odgovornosti“. A za 8.raz. (str.17) učenik „primjenjuje osnovne principe znanstvene metodologije i objašnjava dobivene rezultate“, „opisuje ulogu kontrolne skupine i ponovljenih uzoraka u istraživanju“, „komentira etičnost i odgovornost znanstvenika i društva pri korištenju rezultata bioloških otkrića“. To je neprimjereno kronološkoj dobi, psihološkom razvoju i kognitivnim sposobnostima učenika. Nisu osposobljeni za sve znanstvene metode rada ni njihovi profesori, a kako bi tek onda učenici trebali biti znanstvenici. To je klasično precjenjivanje njihovih sposobnosti. Ako je suditi po smjernicama za učenje i poučavanje te po četiri razine usvojenosti možemo konstatirati da u pedagoško-didaktičkom kontekstu ponuđeni pojmovi u materijalima nisu jasno determinirani, da zanemaruju temeljne postulate didaktike i metodike o primjerenosti nastave dobi učenika, o zornosti, o demonstraciji, o eksperimentu i mogućnosti provodivosti ili o uspješnoj ostvarivosti. Vrlo je ozbiljan stručni problem kada će i koliko puta u tijeku nastavne godine učitelji i profesori utvrđivati na kojoj je razini usvojenosti svaki učenik i koliko im vremena za to treba. Nije li to dupliranje s postupcima provjeravanja i ocjenjivanja znanja učenika? Hoće li ostati dovoljno vremena za ostale etape nastavnog sata: obrada, ponavljanje, utvrđivanje, vježbanje?
2. Neravnopravnost „STEM“ područja
U „ekspertnoj grupi“ voditelja „CKR“-a nema niti jednog člana profila prirodne grupe predmeta koja je prezentirana kao „STEM“ područje – znanost, tehnologija, energetika, matematika, inženjerstvo. Zato tri člana pripadaju istoj partiji dok iz drugih stranaka neme nikoga. Nije slučajno da ta takozvana grupa društvenjaka ignorira stručnjake prirodnih znanosti. Čak se otvoreno predlaže da se u gimnazijama i drugim srednjim školama smanji broj sati redovne nastave iz matematike a poveća satnica izborne nastave, te da se za izbor studija učenici prerano odlučuju nakon 2 razreda pa će se smanjivanjem satnice iz matematike u 3. i 4. razredu smanjiti i interes srednjoškolaca za studije u kojima su potrebni jaki temelji prirodne grupe predmeta. Za državnu maturu gimnazijalcima predlažu dvije razine matematike, normalnu i nižu. Kakvu poruku time šalju učenicima? Ne morate učiti matematiku, možete maturirati s lakoćom na nižoj razini. To je nedopustivo. Neka istraživanja u Zagrebu pokazala su da učenici zbog toga idu linijom manjeg otpora i bježe od „tvrđih“ studija kao što su matematika, kemija, fizika, biologija, medicina, farmacija, elektrotehnika, građevinarstvo, strojarstvo, a odlaze u „mekše“ i lakše društvene studije. Norveška Vlada ima oko 50 % članova inženjera. Ne mogu privredne probleme neke zemlje riješiti društvenjaci, a nama se upisuje sve manje studenata u inženjerstvo, a na burzama zapošljavanja sve je više društvenjaka. „CKR“ mora voditi o tomu brigu kako ne bi pridonosila negativnoj tendenciji usmjeravanja i onih studenata koji imaju predispozicije kognitivnih sposobnosti za „tvrđe“ i potrebnije studije. Bar takvima moramo omogućiti da u srednjim školama štitimo i razvijamo njihove interese za prirodne, tehničke i biomedicinske i dr. fakultete. O „STEM“-u se ne može donositi odluke bez stručnjaka toga područja! U protivnom, takve su odluke nelegitimne, nestručne, politički nametnute i osuđene na propast. Očito je, to potvrđuje više činjenica, a protiv činjenica nema dokaza, da takozvana ekspertna grupa voditelja „CKR“-a ima samo politički legitimitet i to partije koja nije više na vlasti, a nikako i stručni, osobito ne za područja s kojima nemaju nikakve veze a i za njih su diktirali pravila i crtali preuske kurikularne okvire.
3. Informatika od 1. razreda osnovne škole
Bilo bi mnogo bolje i korisnije da se „CKR“ zauzima za promjenu zastarjelih sadržaja i aktualizaciju istih najnovijim postignućima na tom području te da osobito podržava informatiku i u OŠ i u SŠ da bude redovan a ne izborni predmet i ne od 1. razreda OŠ. Od 5. do 8. razreda informatiku pohađa oko 95 % učenika pa je i to relevantan pokazatel koji upućuje na status redovne nastave. Istraživanja pokazuju da naši učenici u osnovnim školama mnogo više vremena provode dnevno za računalima i na raznim društvenim mrežama nego za knjigom. Asocijalnost naših učenika poprima ozbiljne razmjere pedagoških i psiholoških problema. Tomu bi uvelike ppridonijelo i uvođenje informatike od prvoga razreda. U tom slučaju imali bismo dodatni problem preopterećenosti učenika. Pedagoški je nedopustivo da učenici sa šest godina, koji još uče slova, zbrajati i oduzimati do deset, imaju više predmeta i sati u jednom danu nego što imaju godina. S informatikom bi imali devet predmeta. To bi zahtjevalo naredne četiri godine zaposliti svake po 150 d0 200 učitelja informatike, a to ima svoju cijenu o kojoj „CKR“ ne vodi brigu i ne pita se tko će osigurati novih 100 milijuna kuna. Primarniji je zadatak rješavati ugroženi materijalni položaj zaposlenika u školstvu. U Americi su ukinuli informatiku kao poseban predmet jer se ona prakticira u više drugih nastavnih predmeta.
4. Produženje osnovne i srednje škole s 12 na 13 godina
Ako će se osnovna škola produžiti na devet godina tako da prvi razred bude u prostorima dječijih vrtića, onda se može razmotriti tehnička mogućnost takve realizacije u kojoj bi došlo do rasterećenja sadržaja iz postojećih osam razreda. Nije jasno da li će djeca moći ostati u vrtiću do šeste ili sedme godine. Postojeće osnovne škole nemaju uvjete za devet razreda jer bi se većina koja radi u jednoj smjeni morala ponovo vratiti na rad u smjenama. Ovdje se javlja upozorenje razvojne psihologije i didaktike o tomu mogu li djeca u vrtiću učiti dio gradiva iz dosadašnjeg prvoga razreda, a u prvom razredu učiti ono što se prije učilo u drugom, u petom što se prije učilo u šestom itd.? Je li to primjereno njihovim psihološko kognitivnim sposobnostima, a načelno možemo tvrditi da nije. Mi iz prakse znamo da i dio djece koji je bio zrel za upis u prvi razred pokazuje nezrelost i probleme u trećem ili petom razredu. Ovo nije tehničko pitanje, nego ozbiljan problem svih znanosti koje se bave djetetovim razvojem, biološkom, psihološkom i kognitivnom strukturom čovjeka, odnosno djece. Problem je i taj što po nekim mjestima i gradovima veliki broj djece nije obuhvaćen dječjim vrtićima. Nijemci su ponovo vratili trajanje s 13 na 12 godina. Mi smo među rijetkima koji imaju 8 godina OŠ, ali valja prije produljenja na devet stvoriti i uvjete za to, a to je i program i prostor i sredstva.
5. Terenska nastava tjedan, dva i do mjesec dana
To je samo lijepa želja i neozbiljnost jer je to zaista neprovedivo iz više razloga. Problem su financijska sredstva, organizacijska, psihologijsko razvojna, kognitivna. Izgleda da predlagačima nije uopće jasno zašto se sadržaji nastavnih predmeta trebaju i raspoređuju rasporedom sati po danima, tjednima, mjesecima te po godinama. Zašto se u rasporedu sati kombiniraju u jednom danu teži i lakši predmeti te u tjednu simetrična izmjena predmeta od tri, dva ili četiri sata itd.? Zar još netko misli da bi dijete u nekom razredu osnovne škole iz svakoga predmeta na početku godine trebalo i moglo svladavati gradivo s kraja godine? Naš je školski sustav uglavnom baziran na metodi učenja koncentričnim krugovima. To ima svoje opravdanje. Tjedan ili dva terenske nastave na kraju nastavne godine u lipnju ne može se realizirati jer je po Zakonu to vrijeme rezervirano za produženu nastavu za one učenike koji imaju negativne ocjene. Dakle, došlo bi do kolizije, a i to bi se nekako moglo riješiti, ali težih nerješivih problema.
Mi već organiziramo u tijeku nastavne godine dan, dva ili tri terensku nastavu pa u razrednoj nastavi školu u prirodi i pet dana. Sve je veći broj roditelja koji to ne mogu izfinancirati. Tko od učitelja može izbivati iz svoje obitellji dva, tri ili četiri tjedna koliko nam nude nadobudni reformatori. Škole nemaju novca za to ni za učenike ni za učitelje i profesore (dnevnice). A na jednoj raspravi o tomu na pitanje odakle novac za to, hoće li ga osigurati MZOS-a ili lokalna uprava, voditeljica slavodobitno i samouvjereno odgovara: „Škola iz vlastitih sredstava“. Nastao je smijeh. A u školama dežuraju učenici, što je nedopustivo, umjesto zaštitara. Tko dežura u ostalim državnim ustanovama kao što su Elektra, Plinara, Ina, Hrvatske šume, Hrvatska narodna banka itd. Sramota!
6. Ukidanje brojčanih ocjena
Ukidanje brojčanih ocjena na polugodištu već se potvrdilo kao besmislica i antipedagoški čin s teškim posljedicama. Ocjena ima informativnu, motivirajuću, korigirajuću i društvenu funkciju. Motivacija je atrofirala. Manje se uči, manje se zna i dalje imamo hiperinflaciju odličnih ocjena i učenika. Koji je smisao toga? Ništa se dobra nije s time postiglo. Uočen je obrnuto proporcionalan efekt, kvaliteta znanja je niža a pritisci na ocjenjivače sve veći za visoke ocjene. Od više stotina učenika s kojima smo o tomu razgovarali još niti od jednoga nismo čuli da je to za njih bolje. Mi imamo sustav praćenja i ocjenjivanja znanja učenika pomoću opisnog praćenja i brojčanog ocjenjivanja. Što je manji broj stupnjeva pozitivnih ocjena to je ocjenjivanje nepreciznije, nepravednije, neobjektivnije i obrnuto. Prijedlog „CKR“-a da u prvom i drugom razredu bude opisno ocjenjivanje s tri stupnja: „potrebna podrška“, „ostvareni odgojno obrazovni zadaci“ i „iznimno“ predstavlja degradaciju struke i nasilno trpanje i ujednačavanje učenika različitih sposobnosti pod zajednički nazivnik. Ta tri stupnja su toliko široka, neodređena i rastezljiva da na primjer u drugom stupnju može biti 60 ili 75“ % učenika. Naći će se u ustoj kategoriji učenici koji zaslužuju i trojku i četvorku i manje i više od toga. „Iznimno“ – samo po sebi nije ni odlično ni loše, a netko može znati iznimno loše i iznimno dobro, iznimno manji i iznimno veći dio gradiva. Ako postoji iznimno znanje, postoji li i iznimni sadržaji? Znaju li učenici iznimno iznimnoga ili neiznimnoga gradiva? Podršku trebaju mnogi prosječni učenici, a ne samo oni koji su na ili ispod granice između prvoga i drugoga stupnja ako uopće možemo govoriti o stupnjevima pedagoški neosmišljenih triju kategorija. Te konstrukcije uopće ne djeluju motivirajuće. Iz ovih nekoliko primjera vidi se besmisao takva tri stupnja ili kategorije ocjenjivanja, oni ne zadovaoljavaju glavne karakteristike funkcije ocjene.
7. Kurikul za djecu s posebnim potrebama
Nasilno integriranje neke djece s teškoćama u razvoju u redovne škole i programe za neke učenike nije napredak nego njihovo stagniranje, jer se u nastavi ne može primjereno s njima raditi jednostavno iz razloga što učitelji i profesori nisu za to ni osposobljeni niti je to u njihovim kompetencijama. Još se u Kurikulu predlaže da se njima ne bave za to educirani kadrovi, nego se pokušava besmisleno nametnuti problem na razinu škole da bi se svi u školi s njima bavili. Neka se s njima bave oni čije je to područje rada i povjerenstva za utvrđivanje psihofizičkog stanja djece, a ostali samo onoliko koliko je to u svezi s njihovim nadležnostima. Među takvom djecom ima i takvih čije su sposobnosti tolike da ne mogu naučiti ni nekakav minimum minimuma za dvojku. Ako u razredu takvi prolaze, komu se onda od neusporedivo boljih od njih može dati dvojka ili jedinica. Roditelji takve djece u pravilu su jako osjetljivi i ne vole da se u razredu uočava razlika između učenika s prilagođenim i redovnim programom, a to je nemoguće od učenika sakriti. Neprirodno ponašanje ne će nikomu biti od pomoći. Za nadarene učenike postoji dodatna nastava i program kojeg donosi ministar, ali ipak za njih treba činiti nešto više nego do sada i to na razini MZOS-a a ne škole.
8. Izbacivanje nacionalnih pisaca i lektire te povijesti
Na temelju kurikula za hrvatski jezik, popisa autora i lektire, rasprava i televizijskih emisija te reakcija sveučilišnih profesora i Hrvatskog društva književnika kristalno se jasno može razabrati da je učinjen pravi skandal, ne samo sa aspekta struke, nego i u političkom kontekstu. Struka je to već osudila, nadajmo se da će i politika iznijeti svoj sud o tomu. U hrvatskoj povijesnoj, kulturnoj i jezičnoj baštini te nacionalnim i vjerskim obilježjima postoje svetinje koje moramo zaštititi od onih kojima one ništa ne znače. Izbacivanje svjetskih i hrvatskih pisaca poput Marka Marulića te njihovih djela, smanjivanje nacionalne povijesti, izbacivanje biblijskih tema iz lektire, izvrtanje teza o početku domovinskog rata, prikazivanje agresije na Hrvatsku kao građanski rat sasvim dovoljno govori o onima koji iza toga stoje. Nije to slučajno. Što nam nude?
Umjesto Judite, Dubravke, Suza sina razmetnoga, Ribarskog prigovaranja i drugih vrijednih književnih djela koja hrvatski narod od 15. stoljeća nadalje ravnopravno predstavljaju među najvećim europskim narodima, podmeću nam uličarsku razinu nemoralnog srama i stida nastranoga i vulgarnoga autora „Anđela u ofsajdu“ u kojem zagovara seksualno iživljavanje, oralni seks starijih ljudi s maloljetnicom, pedofiliju, sadizam, seksualne nastranosti, nemoralni razvrat te ispraznost i besmisao života. Njihov kriterij je vrlo prepoznatljiv, pozivaju se na „užitak u čitanju“ i „životno iskustvo učenika“, a pod tom krinkom nude sadržaje: o silovanju dječaka, o grupnom seksu pedofila s maloljetnicom, kako vampir ispija krv, kako se šiva odjeća od oderane ženske kože, morbidne opise ubijanja, piljenja djevojčice itd. Zagovaraju lijevo orijentirane pisce i djela, a domoljube i desno orijentirane književnike ignoniraju. To je vulgarizam i primitivizam. Profesorice hrvatskoga jezika iz HKDPD-a napisale su između ostalog o kurikulu i ovo: „Na popisu su djela mračne atmosfere, ispunjena nihilizmom i zlom, pesimizmom i bolesnim, mračnim likovima. Kakve će čitateljske sklonosti razviti učenici na temelju takvih djela? Ili je cilj odgojiti mazohiste, skeptike, pesimiste i čitatelje pornograsfske, okultne i nihilističke literature?“. Možda su „kurikularci“ mislili da te sadržaje ne će nitko provjeravati pa su bili sigurni da su na dobrom putu izbacivanja iz kniževnosti svega onoga što ima nacionalno i vjersko obilježje te da nam umjesto toga nametnu, njima omiljene, jednoumne ideološke, hedonističke, „znanstvene“ i „moralne“ sadržaje i autore prostake kojima neki pojedinci i skupine već neko vrijeme truju i nastoje razoriti brak, obitelj i hrvatsko društvo te njegovu povijest, kulturnu baštinu, jezik, obrazovanje i znanost. Znamo da oni nisu toliko moćni, ali im se ipak mora reći: Dosta je! Dobro je da je to na vrijeme identificirano i da je stvorena kritička svijest otpora među hrvatskim intelektualcima. Jedno od najbitnijih obilježja europske kulture jest vraćanje svojim velikanima i njihovim djelima, a zar ćemo mi Hrvati prepustiti svoje velikene zaboravu i onima koji se hrane naprijed navedenim smećem. Zaštitimo hrvatsku književnost od takvih takozvanih književnika, a učenike od autora bezumlja, destrukcije i patoloških noćnih mora.
9. Poduzetništvo u dječjim vrtićima i školama
Uz sedam međupredmetnih tema koje potiskuju redovnu nastavu i povećavaju didaktički materijalizam, a time i opterećenost učenika, zaista ne vidimo smisla ni opravdanja da se djecu u toj vrtičkoj dobi i razrednoj nastavi još i s time gnjavi. To je potpuni pedagoški promašaj izvan njihova interesa i svrhovitosti. I kada bi postojao nekakav smisao tko će i kada sve to realizirati. To je zaista deplasirano. Zaštitimo djeci djetinjstvo, vratimo im vrijeme za igru, bezbrižnost i osmjeh na licu. Zaštitimo ih od svih pomodnih nasrtaja i manipulacija svijeta odraslih pa i od politike i poduzetništva.
10. Učiti kako učiti
Pedagoška tema koja učenicima jako nedostaje, a toliko im je potrebna i može biti od izuzetno velike koristi u svakodnevnom radu. Obrađena je na razini deskriptivne metode i ima neoprostivo veliki nedostatak. Bar pedagozi koji o tomu mnogo znaju s punim pravom su očekivali da će ponuditi konkretne pristupe, metode i tehnike kako učiti svaki pojedini nastavni predmet. To učenici trebaju. Temeljni dio ove teme ostao je neobrađen, a učenici zakinuti za jedno veliko pravo da ih naučimo kako učiti.
11. Vjeronauk katolički
Smatramo da je u kurikulu previše vremena i pozornosti dano temama građanskog odgoja i upoznavanju drugih religija, a na uštrb vlastite, kojima su potisnuti i izbačeni neki relevantni sadržaji katoličkog vjeronauka. Nemamo ništa protiv nekih građanskih vrijednih sadržaja, još manje protiv drugih religija, ali odnos bi trebao biti proporcionalan ili bar otprilike blizak onomu koliko drugi nastavni predmeti u svom području obrađuju građanski odgoj i koliko druge religije posvećuju vremena pročavanju katoličke vjere. Podržavamo korelaciju između vjeronauka i građanskog odgoja, ali u razumnim granicama, oni i te kako imaju zajedničkih tema. Međutim, kurikul katoličkog vjeronauka ostavlja dojam da je zapostavljen i pretrpan sadržajima koji bi u ovom području trebali imati funkciju veće sekundarnosti. Radna grupa izrade Kurikula vjeronauka morala je proučiti i kurikule nekih drugih predmeta, upoznati koje sadržeje građanskog odgoja oni obrađuju, te i s njima imati korelaciju pa ne obrađivati u vjeronauku i one sadržaje koji se ponavljaju u tim kurikulima ili ne bar u tolikoj mjeri. Čini nam se da neki pojedinci opterećeni lažnim liberalizmom unutar Crkve, nadajmo se nesvjesno, ali olako prelaze preko vrlo upitnih odluka o toliko značajnim pitanjima vezanim za program vjeronauka u školama. Kurikul katoličkog vjeronauka ne bi smio biti koš u koji će drugi predmetni kurikuli odlagati sve ono što ne žele staviti u vlastiti koš. Ovo je prvi korak, možda u drugom prepustimo jedan od dva tjedna sata tko zna komu ili čemu. Opreznost je majka mudrosti.
12. Zdravlje i građanski odgoj i obrazovanje
Sa zdravstvenim odgojem smo već imali ozbiljnih problema za vrijeme smjenjenog ministra. Smatramo da je zdravlje, prehrana i odnos prema vlastitom tijelu u nekim postojećim nastavnim predmetima izuzetno dobro obrađeno. Škole redovito surađuju sa školskim liječnicima i provode preventivne programe tako da zaista nemamo potrebu dodatno se opterećivat time. Zdravlje u nekim dijelovima sadrži i neprihvatljive odrednice i postupke sa znanstvenog i moralnog aspekta koje se odnose na početak života, na pravo na život od začeća, na nus pojave i posljedice neodgovornog ponašanja, na bolesti istospolnih partnera o kojima se učenicima ne daju egzaktni podaci, a oni su zabrinjavajući. Istina, u školama i sadržajima o zdravlju nema onih prekrivenih i zakamufliranih dijelova koji se ne zasnivaju na znanstvenim postignućima već na ideologijama isključivosti, otuđenja i amorala.
Građanski odgoj i obrazovanje su također već čitav dugi niz godina prisutni u školama. O dječjim i ljudskim pravima koja su artikulirana u konvencijama i deklaracijama, o toleranciji i demokraciji, o pluralizmu, suživotu u različitosti, pravima manjina itd. učenici su jako dobro upoznati. Međupredmetna tema Građanski odgoj i obrazovanje koji nam se nudi u materijalima „CKR“-a u nekim dijelovima i stavkama nameće uime lažne ravnopravnosti štetne odrednice rodne ideologije, ograničava ustavna prava i slobode roditelja učenika, ignorira interese, prava i slobode većine građana podređujući ih slobodama pojedinaca i manjina, nameće jednostrani svjetonazor na svijet, ne poštuje pluralizam, manipulira s određenjem i pravima istospolnih zajednica i braka kao zajednice žene i muškarca, nameće pojave u društvu od 0,01 posto većini koju predstavlja 95 posto građana te interese većine podređuje manjini. Rodna ideologija, sa znanstvenog aspekta i s vrijednosnog nije prihvatljiva: ni biologija ni medicina niti bilo koja znanost još uvijek nije dokazala da je anus spolni organ pa sve što se temelji na tim „vrijednostima“ treba imati status i tretman sukladno tomu, a ne poistovjećivati i izjednačavati različite pojave, postupke i skupine s bračnom zajednicom. Brak je ustavna kategorija kao zajednica žene i muškarca i ona je jednostavno drugačija od istospolne zajednice po fiziologiji, funkciji svrhovitosti pa je prirodno različito nazivati različitim nazivima. Znanost je dokazala da je spol određen genetski X i Y kromosomima pa je svaki drugi pokušaj određivanja spola neznastveno i nemoralno nasilno nametanje i lažno obmanjivanje učenika. Nikoga ne osuđujemo, ali djeca imaju pravo na istinu. Nedopustivo je i neprihvatljivo da nas profesore i učenike netko pokušava indoktrinirati neznanstvenim tumačenjem znanstvenih postignuća u biološkoj evoluciji i genetici. Znanstvene zakonitosti su iznad ideoloških i političkih ograničenosti, manjkavosti, pristranosti, interesa, manipulacija i zabluda.
Ono što je posebno nedopustivo za maloljetnu djecu školske dobi jeste pozivanje nevladinih i udruga takozvanog civilnog društva da djeca sudjeluju „u akcijama sprječavanja nedemokratskih postupanja vlasti“. Škola i djeca ne smiju biti sluškinje dnevne politike. Budemo li djecu vodili na ulice, bojimo se da ćemo ih teško vratiti u škole, a djeci je mjesto u školi a ne na ulici. Nekima su usta puna demokracije i ljudskih prava, pluralizma i različitosti, ali samo onda kada to traže od drugih za sebe. Kada se drugi pozivaju na ta ista prava u odnosu na njih, onda su isključivi, pristrani, autoritarni i nesnošljivi. Upravo nam takvi pokušavaju podmetati rog za svijeću i neke stvari pod bubrege, a prozirnu i isključivu demagogiju te materijalističko marksističku ideologiju i svjetonazor na svijet pod slobodu, prava, demokraciju i ravnopravnost. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Prema tome, svi ovakvi i slični pokušaji indoktrinacije i podređivanja interesa učenika pristranim interesima političke borbe kakvu u nekim međupredmetnim temama nepromišljeno nameću takozvane nevladine udruge i civilna adruštva moraju školi i učenicima biti strani i tuđi. To je neprimjereno dobi učenika. Sukladno ustavnim odredbama upravo smo dužni zaštititi djecu, njihova prava i slobodu od takvih nasrtaja i političkih podjarmljivanja. Prisjetimo se samo kako nam je smijenjeni ministar rezao plaće i u to isto vrijeme slao, skupo plaćene, pojedince i grupice neobrazovanih aktivista (SSS), takozvanih civilnih udruga, da nam po školama drže „instrukcije“ o „zdravstvenom odgoju“ ili bolje reći o rodnoj ideologiji kojom smo trebali zabluđivati učenike. Nije im to prošlo. Brzo su nestali iz škola kada su ih učitelji i profesori razotkrili i pokazali im da ne mogu tako neobrazovani predavati po školama i djecu na primitivan način lagati. Neke prikrivene intencije „CKR“-a također su brzo razotkrivene i sigurno ne će proći ni u školama, a nadam se niti u MZOS-a, kao ni u akademskoj zajednici.
U Hrvatskoj posljednjih godina mortalitet je mnogo veći od nataliteta. Godišnje se stanovništvo smanjuje za 17 tisuća. Među mladima je tisuće narkomana, aklkoholičara, rastavljenih brakova, a oko 20 % školske djece živi samo s jednim roditeljem. Desetci tisuća mladih između 30 i 45 godina nisu oženjeni. Većina rastavljenih ponovo ulazi u brak. Hrvatska pomalo ali sigurno izumire. Što činimo? Nismo u kurikulima naišli na prijedloge da se u srednjim školama uvedu obvezni sadržaji ili izborni predmet za pripremanje mladih za brak, odgovorno roditeljstvo i obitelj. Nismo primijetili u Poduzetništvu da se predlaže osnivanje Hrvatske banke koja će mladim bračnim parovima pomoći pogodno rješavati stambena pitanja i dr.. Alarmi zvone strašno, ali oni koji bi ih trebali čuti ostaju nijemi. Školski sustav je samo jedna od važnih karika u tom lancu, ali i on propušta priliku da da na svom području djelovanja pridonese rješavanju tih gorućih pitanja hrvatskoga društva. „Cjelovita kurikularna reforma“ očito ni to ne vidi niti smatra shodnim i opravdanim po tim pitanjima poduzimati bilo što u sustavu. Njih muče neke druge „važnije“ preokupacije ideološke provinijencije koje su predmet ove krritičke opservacije.
Dokle birokratski apetiti rastu i da nemaju granica u školstvu ukazuje još jedan ružan primjer koji učitelje i profesore gura u robovlasničke odnose. Uz postojeću pedagošku dokumentaciju „kurikulci“ bi htjeli uvesti Mape za posebno praćenje i vrednovanje međupredmetnih tema za svakoga učenika. Apsurdno, suludo, nestručno, provokativno, cinično, gnjusno i na svu sreću, profesori tvrde, neprihvatljivo i neprovedivo! Uzalud vam trud svirači. Učitelji i profesori nisu stoka koju će te neprestano tovariti glupostima i gaziti im ljudsko dostojanstvo i profesionalni ponos. Dosta je!”
Na kraju je mr. sc. Ivica Đaković iznio popis zaključaka vezanih uz CKR, koje također prenosimo u cijelosti:
“1. Deficit demokracije, tolerancije, pluralizma, suživota različitosti, međusobnog uvažavanja u hrvatskom društvu vapi za promjenama pa i u školskom sustavu zbog nagomilanih ne samo stručnih problema. Nitko nije protiv kurikularnih promjena, ali kakve i koje promjene? Stručno opravdane, konstruktivne, opće prihvatljive i konsenzualne ili nestručne, politički i ideološki nametnute, destruktivne i štetne?
2. Budući je s velikim brojem činjenica potkrijepljeno da „CKR“ zaista nije cjelovita i reforma, nego kozmetičko šminkanje, a dijelom lutanje i traženje krivoga cilja, smatramo nužnim obuhvatiti u daljnjem radu kurikularnih promjena i sve one relevantne sastavnice koje su navedene u 12 točaka u ovoj analizi.
3. S obzirom na sve kritike u stručnim raspravama i medijima smatramo poželjnim i opravdanim proširiti sastav „ekspertne grupe“ sa znanstvenicima iz „STEM“ i dr. područja, a neke pojedince koji nisu opravdali dato im povjerenje isključiti iz daljnjeg rada kao i pripadnike samo jedne političke stranke koji su očito imali negativan utjecaj na izrade kurikula. Ako netko misli da u tom timu trebaju biti i predstavnici politike, onda je nužna ravnoteža. Plediram iz više razloga za struku, a politika će i onako na kraju dati svoj sud o svemu te prihvatiti ili odbaciti projekt. Struku valja povjeriti eminentnim stručnjacima.
4. „CKR“ nije poštivao ciljeve odgoja iz Zakona, čl. 4.: „razvijati učenicima svijest o nacionalnoj pripadnosti, očuvanju povijesno-kulturne baštine i nacionalnog identiteta“. Neki kurikuli i međupredmetne teme opterećeni su neznanstvenim pristupom i destruktivnom ideologijom i politikom od kojih ih treba očistiti i zaštititi.
5. Ovakvu ponuđenu parcijalnu i nestručnu kurikularnu reformu mora se odgoditi bar na godinu dvije i tek onda postupno i eksperimentalno uvodit u škole. „CKR“ nije ponudila nastavne sadržaje i ostavila je otvorenim i nedorečenim stotine pitanja na koja se mora dati odgovore prije nego se krene u realizaciju u školama. U protivnom srljat ćemo grlom u jagode nepripremljeni kao što se improvizira posljednjih mjeseci i iz dana u dan poslije burnih kritika nadopunjava manjakvost i ispravlaju greške „CKR“-a.
6. Sve kritike „CKR“-a treba proanalizirati i sve ono što je od koristi, dobrodošlo, konstruktivno i pozitivan prinos kvalitetnijem školskom sustavu ugraditi u predmetne kurikule, a sve ono što je opravdano i argumentirano doživjelo ozbiljne kritike izbaciti. To treba povjeriti posebnom oformljenom stručnom timu koji će na kraju upoznati pedagošku javnost s rezultatima. Zbog sukoba interesa i stručne objektivnosti to se ne smije prepustiti okrnjenoj „ekspertnoj grupi“.
7. Voditelji „CKR“-a često su mahali i branili se od kritika da je sudjelovalo 450 nastavnika, učitelja i profesora. Nikada nisu navodili njihove stručne reference, objavljene radove, istraživanja s tih područja. Kineza je 1.350.000.000 a Hrvata 5.000.000, ali mi smo bolji od njih i u nogometu i u vaterpolu, i u košarci i u rukometu i u . . . Mišljenja ljudi iz prakse uvijek su dobro došla, ali bez znanstvene vertikale nedostatna.
8. Na mnogim raspravama bilo je vrlo snažnih kritika „CKR“-a, a na nekim su organizatori sa svojim uzvanicima davali a priori podršku reformi a da nisu naveli niti jednu jedinu zamjerku uratku od 3700 str. Vrlo je to indikativno. Ne možemo se oteti dojmu da ni dio materijala nisu uopće pročitali. Za pretpostaviti je da će netko i njih iskoristiti i uključiti ih u „velike brojke“ podrške. Masovnost sama po sebi ne stvara kvalitetu, jaki pojedinci bilo to u znansti ili drugim područjima vide što drugi ne vide i vuku naprijed.
9. HKDPD-a podržaje sve kritike pojedinih sveučilišnih profesora, profesora iz OŠ i SŠ, zaključke HAZU, zaključke rasprave na Sveučilištu u Zagrebu, s nekoliko fakulteta sa Stručnih županijskih vijeća i u medijima, a osobito Večernji list i Glas Koncila.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
