Nedavno objavljena prosječna mjesečna primanja u Hrvatskoj pokazuju i koliko je teško imati stan u najmu u odnosu na plaću.
Hrvatska se teško nosi s velikim iseljavanjem mladih koji odlaze za boljim poslom i većim plaćama, ali i zbog neriješenog stambenog pitanja. Nedavno objavljena prosječna mjesečna primanja u Hrvatskoj pokazuju i koliko je teško imati stan u najmu u odnosu na plaću, osobito u gradovima. Prosječna neto plaća u Hrvatskoj je 7052 kuna, piše Jutarnji list.
U Zagrebu, koji vodi po prosječnoj mjesečnoj neto plaći od 8400 kuna, skup je najam stanova, osobito onih malo boljih, ne luksuznih, nego pristojnih. Stan veličine 40-ak kvadrata u relativno novoj zgradi, u širom središtu Zagreba, stoji mjesečno oko 550 eura bez režija. Stanuju li u njemu dvije osobe s dvije prosječne plače, još se nekako može izgurati, ali ako netko ima manja primanja ili ima i dijete, sve postaje teže, posebno ako osoba s prosječnim primanjem živi sama. Sličnim stanovima u deset godina cijena najma skočila je do 40 posto, no jesu li i primanja rasla istim tempom?
– U Zagrebu odnos plaća i najamnina postaje sve nepodnošljiviji. Povećao se i broj mladih u Hrvatskoj koji su zaposleni, a ostaju u roditeljskom domu. Prema podacima iz 2018. godine, oko 62 posto osoba između 18 i 34 godine još stanuje u roditeljskom domu, od toga je 74 posto mladih muškaraca. Situacija ni danas nije bolja, mladi nemaju mogućnost za emancipaciju – kaže Iva Marčetić, arhitektica i autorica knjige “Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti”.
Problem je dodatni, ističe, što nema reguliranog tržišta najma koje bi spriječilo rast cijena i omogućilo sigurnost stanovanja, da osobe mogu računati da će ostati u stanu.
– Često su stanovi u najmu neodržavani, mnogi iznajmljivači smatraju da u njih ne treba ulagati, za razliku, recimo, od onih koji se nude u turizmu. I neke odredbe zakona bi se mogle mijenjati ili vratiti. Recimo, 2010. godine je ukinuta porezna olakšica za najam stanova, što je dovelo do pada broja sklopljenih ugovora o najmu, što, nadalje, stavlja onog tko iznajmljuje u lošiji položaj – rekla je Marčetić.
Za kvalitetnu stambenu politiku, dodaje ona, trebalo bi se mijenjati puno toga. Trend u Europskoj uniji je da sve manje mladih kupuje stanove, ali vlasništvo stana nije jedini način za siguran život u domu. Ako troškovi najma prelaze 40 posto dostupnih primanja u kućanstvu, smatra se da postoji rizik od siromaštva.
– Zagreb je jedna od rijetkih europskih metropola koja nema razvijenu stambenu politiku. Samo oko 2,5 posto stambenog fonda je pod upravom grada, a drugi gradovi u EU broje i do 60 posto neprofitnog stambenog fonda. Moramo težiti tome da se što više stambenih jedinica iznajmljuje po priuštivim cijenama, odnosno da su pod upravom Grada ili neprofitnih organizacija, kako bismo spriječili divljanje tržišta i smanjili jaz u kvaliteti i priuštivosti u odnosu na druge slične gradove – smatra Iva Marčetić.
U drugim zemljama EU postoje i neprofitne stambene inicijative.
– Slovenija, primjerice, razvija stambeno zadrugarstvo. Češka ima program zbrinjavanja najugroženijih skupina. Tako bi i Zagreb trebao više koristiti javne resurse za rješavanje tih pitanja. Gradnja gradskih stanova za najam je dobar model jer su to dugoročne investicije koje nakon nekoliko desetljeća postaju čista zarada – kaže.
Beč, u kojem je razina javnog stanovanja visoka, može biti odličan uzor, to je grad koji dobro podnosi tržišne krize.
Mjere kao što su one za subvencionirane kredite na koje je potrošeno milijarde kune, smatra Marčetić, mogle bi se usmjeriti na dugoročnije i održivije modele.
– Statistike pokazuju da stan kupljen prije uvođenja subvencioniranih kredita običnim kreditom nije skuplji. Subvencije su jedan od razloga rasta cijena stambenih nekretnina – navodi ona.