U srijedu 29. ožujka u hotelu Westin u Zagrebu održano je predstavljanje knjige Davorke Budimir, predsjednice Transparency Internationala Hrvatske, naslova Politička elita u Hrvatskoj 1990.-2000.
Nakon govora izaslanika Hrvatskog sabora Marka Sladoljeva i članice Upravnog odbora Transparency Internationala Hrvatske Livije Kardum, nazočnima se obratila i sama autorica. Istaknula je da joj je u istraživanjima kojih je rezultat ova knjiga polazišno pitanje bilo – kako stranke koje su iznutra nedemokratske mogu provoditi demokraciju?
Istaknula je kako dosad nema mnogo istraživanja o tom razdoblju hrvatske političke povijesti, no kako njezina knjiga predstavlja početak tih istraživanja, i kako 1990-e godine ne smiju ostati “crna rupa u hrvatskoj povijesti”.
“Kako su pojedinci ulazili u političke elite 1990-ih godina?” drugo je pitanje koje leži u temeljima ove knjige. Budimir je članove političkih elita tranzicijskih zemalja podijelila u tri skupine: one koji su imali viziju, one koji su se u politici pojavili vođeni ideologijom ili po nekom zadatku, i, na kraju, one koji su se u politici našli slučajno. Mnogi od tih “slučajnih političara” i danas djeluju u Hrvatskoj, rekla je Budimir.
Osvrnuvši se temu otvaranja arhiva iz preddemokratskog razdoblja, Budimir je rekla kako su oni, nažalost, u velikoj mjeri ispražnjeni, pa se tako u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici ne može naći nijedan primjerak biltena HDZ-a br. 2. U pisanju knjige ponajviše su joj pomogli ljudi koji posjeduju svoje privatne arhive.
Budimir je u svojem govoru naglasila i kako su hrvatske političke stranke bile demokratičnije ranih 1990-ih nego što su to u zadnjih petnaest godina, napomenuvši i da su predsjednici najvećih stranaka poput HDZ-a i SDP-a tijekom 1990-ih imali manju moć nego što je imaju predsjednici tih stranaka danas.
Budimir je nadalje, oslikavajući razdoblje koje je neposredno prethodilo ustroju demokratskih institucija u Hrvatskoj, istaknula više zanimljivosti, među kojima je i ona kako su ‘gubitnici’ internih izbora u Savezu komunista uslijed razvoja višestranačja u velikom broju ušli u HDZ, kao i da je Katolička crkva imala nemjerljiv doprinos u razmjerno visokom stupnju demokratičnosti hrvatskog društva ranih 1990-ih.
“Pozivam političare da konačno u svoje biografije stave što su radili do 1990. godine”, kazala je Budimir. Nedopustivo je, dodala je, da životopisi ljudi s višedesetljetnim radnim iskustvom počinju s 1990. godinom. Suočavanje s prošlošću nam treba omogućiti da od Republike Hrvatske napravimo transparentno i odgovorno društvo, rekla je.
Na više od 400 stranica knjige autorica opisuje tranzicijsku političku elitu u Hrvatskoj tijekom prvih deset godina hrvatske samostalnosti istražujući 797 pojedinaca koji su bili na pozicijama nacionalne političke elite u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, te uspoređujući dvije najveće stranačke elite HDZ-a i SDP-a. Rad ima više orginalnih privitaka koji se po prvi puta objavljuju u hrvatskoj javnosti, te će u budućnosti predstavljati sekundarni izvor podataka za daljnja istraživanja.
„Hrvatska tranzicijska politička elita početkom devedesetih godina imala je rijetku privilegiju da izgradi neovisne političke institucije, ali i da istovremeno oblikuje samu sebe. Taj dvostruki proces bio je pun izazova za one koji su donosili i provodili političke odluke. Građani su unaprijed dali povjerenje pojedincima na pozicijama vlasti i s pravom su očekivali bolji, pravedniji i pošteniji život u Hrvatskoj. Vrijeme je da upoznamo one koji su obilježili rušenje komunističkog i izgradnje demokratskog sustava u Hrvatskoj.“