Bivši predsjednik Ivo Josipović za Novi list je pokušao opravdati komunističku likvidaciju 66 katoličkih svećenika.
Rekao je da su “fratri sa Širokog Brijega podupirali ustaše, kako to i danas čine neki njihovi nasljednici. Kada su partizani dolazili na Široki Brijeg, pružili su im vrlo snažan oružani otpor i uključivanjem u ratna djelovanja bili su legitiman cilj vojnih djelovanja.”
Podsjećamo što se dogodilo u Širokom Brijegu.
U rano jutro 7. veljače 1945., na dan kad su završile borbe za Široki Brijeg, na vratima širokobriješkog samostana pojavili su se partizani. Fratri, koji su prethodna dva dana proveli u podrumu jer je samostan bio granatiran, su im otvorili vrata i primili ih. No posjet nije bio prijateljski: Čim su ušli, fratre su potjerali u zbornicu, pa čak su doveli tamo i fra Marka Barbarića koji je bio na samrtnoj postelji, star i bolestan. Dok su si međusobno davali odrješenje, svjesni da je to kraj, partizan su ih počeli odvoditi u vrt samostana, jednog po jednog: Tamo su ih likvidirali komunističkom metodom, metkom iz pištolja u potiljak. Tijela su bacili u otvor ratnog skloništa: fra Marka Barbarića Lesku, fra Stanka Kraljevića, fra Ivu Sliškovića, fra Krstu Kraljevića, fra Arkanđela Nuića, fra Dobroslava Šimovića, fra Tadiju Kožula, fra Borislava Pandžića, fra Žarka Leventića, fra Viktora Kosira, fra Stjepana Majića i fra Ludovika Radoša. Njih 12, ukupno.
Tijela su im polili benzinom i zapalili. Potom su sklonište zatrpali i nikome nisu dali da mu priđe godinama nakon rata. Među ubojicama je, kaže svjedok pokolja, bilo i onih koji su se školovali kod fratara na Širokom brijegu.
Samostan na Širokom Brijegu, koji je 6. i 7. veljače pogođen izravno 296 puta, kao vojni cilj je odabran od Štaba 8. Dalmatinskog korpusa prije početka Mostarske operacije. U brigadnoj zapovijedi precizirano je da će topništvo u početku napada tući samostan, a ostale ciljeve prema zahtjevu partizanskih jedinica. Radilo se međutim o političkoj odluci, jer izvještaj partizanskih obavještajaca govori sasvim suprotno od poslijeratne partizanske propagande. Dok se u spomenutom izvješću navodi kako je crta između Šuškova i Burića briga prolazila ispod samostana, te da je na tom „dva kilometra dugom prostoru svaki 25 do 40 metara se nalazi jedan suhozemni zidni bunker, sa posadom od pet do šest ljudi, međusobno povezani kamenim zidom,“ poslijeratna partizanska historiografija tvrdi kako su širokobriješka bazilika i samostan glavna “protivnička gnijezda ograđena minama i žicom, bunkerima i utvrđenjima”. Tvrdili su da se mitraljeska gnijezda nalaze u zvoniku crkve, a vanjski kanati na svim prozorima skinuti kako ne bi smetali puškostrojničarima i snajperima. No iz vojnih zemljovida 8. dalmatinskog korpusa, vidljivo je da je obrana organizirana ispod samostana, na livadi Bakamuši.
Tijela nikad nisu nađena
No to nije bio kraj: idućeg je dana ubijeno još devet širokobrijeških fratara. Oni su ujutro 6. veljače 1945. kad je partizansko topništvo zapucalo na crkvu i samostan, otišli prema rijeci Lištici, gdje se nalazila fratarska mlinica i hidrocentrala, nadajući se da će ondje biti sigurniji. S njima je pobjeglo oko 30 đaka i nešto okolnog puka. Tu su ostali dok se pucalo, 6. i 7. veljače, a idućeg dana, ne znajući za sudbinu onih koji su ostali, vratili su se u samostan da vide što se ondje događa. Kad su ih partizanski vojnici spazili, poredali su ih pred crkvom, vrijeđali ih i prijetili im, a nakon toga su ljude koji su stanovali u blizini poslali njihovim kućama, starije su đake odveli u vojno zapovjedništvo u Ljubuški, a mlađe đake njihovim kućama. Osam fratara je odvedeno je prema Splitu i negdje putem ubijeno, a grobovi im nikad nisu nađeni. Tijelo devetog, fra Mariofila Sivrića, je nađeno posebno, kako se čini, na putu prema Vitini.
U BIH su tijekom Drugog svjetskog rata partizani ubili ukupno 66 hercegovačkih franjevaca. U sklopu obilježavanja obljetnice tih ubojstava, Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” priređuje i Nagradni natječaj na tu temu koji je podijeljen u tri uzrasta: djeca, mladež i odrasli. Ovih dana je izašao i video spot u izvršnoj produkciji Kadar d.o.o:
Još prije tog 7. veljače, u svibnju 1942. na Kupresu su mučili i ubili fra Stjepana Naletilića, pa onda fra Križu Galića , pobožnog i dobrog fratra u miru, starca, u Međugorju u župnom uredu na 30. listopada 1944. Dana 28. siječnja 1945. s Humca odvode fra Maksimilijana Jurčića, pomoćnog meštra novaka i duhovnog pomoćnika, i ubijaju ga u Vrgorcu.
Mostarski zločin
Ali najveći zločin, uz onaj širokobriješki, dogodio se u Mostaru 14. veljače 1945. na dan ulaska partizanske vojske u grad. Partizani su tada izdvojili sedmoricu franjevaca, odveli ih i likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić , koji je 13. veljače 1986., već star i pred smrt, Jozi Vasilju izdiktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je odslužio 6.
“„E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu”, pričao je fra Gaudencije. “Prenijeli “Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.
Bačeni u rijeku
U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bi li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’“
Prema njegovu kazivanju, potom ih je oficir sve popisao, nakon što mu je provincijal fra Leo kazao njihova imena i prezimena, da bi se nakon dva sata vratio u pratnji nekoliko vojnika i prozvao je provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića. Oficiri i vojnici su potom večerali u samostanu, a sedmorici fratara to nisu dopustili, već su ih odveli kilometar niže Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u rijeku.
Predugo bi trajalo nabrajati poimence sve ubijene, i tko su bili. Ono što je bitno: Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao. Do 2010. godine je za pokolj hercegovačkih fratara završen provincijski postupak za mučeništvo. Međutim, biskupijski postupak za beatifikaciju nije još ni započet.
Tekst se nastavlja ispod oglasa