Gripa je riječ koja je obilježila siječanj za nama, pogotovo onima koje su imali posla s njom. Latinski naziv te bolesti, “influenca”, (srednjovj. lat. influentia, od latinski influere: utjecati, prodirati), ima etimološke veze s današnjim influencerima, koji su jednaka pošast i zarazna tegoba koja utječe na druge, još zdrave. Naime, u srednjem vijeku se smatralo da je ta “utjecajnica” posljedica djelovanja nebeskih tijela. Za viruse se doznalo puno kasnije, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list koju djelomice prenosimo.
(…)
U početku su o kobnoj epidemiji pisale samo španjolske novine. Budući da je Španjolska bila izvan Prvog svjetskog rata, tamo nije bilo cenzure, postali su prvi glasnik loše vijesti pa se pogrešno povjerovalo da je bolest krenula upravo od njih. U godinu dana “španjolska gripa” ubila je više ljudi nego najgora kuga u cijelom stoljeću. U Indiji je umrlo 17 milijuna ljudi. U Iranu procjenjuju da je ubila 20% stanovništva. U SAD-u ostavila je preko pola milijuna mrtvih, u Brazilu 300 tisuća, uključujući i predsjednika, u Francuskoj više od 400 tisuća. U Austrougarskoj, čiji su tada dio bile i hrvatske zemlje, 260 tisuća. Upravo u toj zemlji strašnu gripu je preživio Albert Szent-Györgyi de Nagyrápolt mađarski fiziolog i otac vitamina C, koji je 1937. dobio Nobelovu nagradu za medicinu. Sudbina je htjela da, sto godina kasnije, upravo u jednoj od nekadašnjih sastavnica Austrougarske, usred najjače gripe zadnjih desetljeća, uvaženi zastupnik Pernar kao lijek za gripu tjednima propagira upravo vitamin C, i to “u megadozama”, čak i za bebe. Kao najnoviju potkrepu izreke – u postolara najgore cipele, ili podsjećanja na film o polivenom poljevaču, uvaženi saborski zastupnik je imao peh – u poslanici narodu objavljenoj na Facebooku prošlog tjedna objavio je da ima gripu i da zato nije bio u sabornici pa je propustio legendarni Plenkovićev nasrtaj na, kako kaže Pernar, gospodina Grmoju.
Drugu zapaženu, za sad neopovrgnutu, metodu borbe protiv gripe, ali i svih drugih bolesti, iznio je zagrebački umirovljenik Taljat Selmani, poznat kao gospodin Toni. Proslavio se kada su ga novinari N1 televizije zaustavili na zagrebačkom Cvjetnom trgu i upitali plaši li se gripe. Uglađeni gospodin se nije dao smesti i dao je odgovor koji je ubrzo postao hit na društvenim mrežama: – Ne postoji gripa, zlato moje. Imam 82 godine, nikad bolestan, nikad kod doktora. To zapamtite svi. Sramota, penzioneri su uništili zdravstvo. Boli me ruka, boli me noga, sve me boli… Vježbaj, p**** ti materina! – rekao je gospodin Toni i osvojio simpatije nacije. Video je istog dana podijeljen stotine tisuća puta pa su do večeri svi u Hrvatskoj, a i šire znali za njega. Gospodin Toni postao je instant zvijezda, a sljedećih dana bio je sveprisutan poput Zlatka Dalića nakon svjetskog prvenstva. Zašto je baš ta izjava tako odjeknula? Fenomen zaslužuje malo pozornosti, jer govori o zajednici koja se tim oduševila.
Prvo, govornik je vizualno dojmljiv. Elegantan, vitak gospodin, s lijepom kosom i cool naočalama. Žustar i životan. Umirovljenici po njemu nepotrebno dave, izravno ih je optužio da su upropastili zdravstvo, narugao se njihovom kukanju, sugerirao im da vježbaju i još ih poslao u materinu. On, kao umirovljenik, to smije, kao što crnac crnca može zvati nigga, a Židov pričati viceve o holokaustu. Ili, na primjer, ako neki Hrvat išara Tuđmanov spomenik, on to može pokušati objašnjavati nekakvim ideološkim razlozima, no ako je to učinio Srbin, većina će to interpretirati kao banalno zlodjelo iz mržnje prema Hrvatima.
Uglavnom, silna popularnost g. Tonija rezultat je relaksacije koju je donio u situaciji napetosti, pomalo i paranoje, kuknjave, depresije, defetizma, kojima su, po njemu, glavni nositelji umirovljenici, pripadnici skupine kojoj i sam pripada. Elegantan, kratak, jasan i provokativan, recept je za postati viralan. Posebno je zabavan nesklad između njegove uglađenosti i neočekivane završne vulgarnosti kojom daje posebnu težinu temeljnoj poruci – vježbaj! Političari se boje penzionera jer su presudno biračko tijelo.
Mi obični smrtnici imamo roditelje penzionere i tko im smije što reći? Ja se ne bih usudio ocu, majci ili tetki kad kukaju kako ih bole noge ili leđa reći – vježbaj, p**** ti materina! Gospodin Toni je to učinio umjesto nas, ali je, sudeći po reakcijama, najviše nasmijao upravo penzionere. Što se tiče samog savjeta, radi se o nepravilnoj generalizaciji. Vježbanje i umjerenost u jelu i piću zasigurno su pridonijeli njegovoj vitalnosti, ali tu je i genetika kakvu nema svaki penzioner, kao i vjerojatan izostanak nekih težih trauma koje nisu zaobišle neke druge umirovljenike. Ali to su elementi na koje ne možemo utjecati, pa u blagonaklonoj interpretaciji tumačimo da je gospodin Toni govorio o onome što je do nas. Što možemo iščitati iz kolektivnog nesvjesnog koje je dotaknuo vitalni umirovljenik? Ljudi žude za nečim što će ih trgnuti iz letargije. Malo poticaja, osobnog primjera, govorenja istine, pa i onda kada se čini brutalnom i politički nekorektnom, i nade da se može drugačije i bolje. Eto recepta za dotaknuti srca ljudi u izbornoj godini. No za razliku od Tonija, malo ih je koji svojim primjerom mogu posvjedočiti ono što govore, zaključuje Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa