U emisiji ‘Peti dan’ u petak, 6. travnja glavna tema je bio odnos crkve i politike. Sudjelovali su filozofkinja Marija Selak, profesor i politički analitičar Nino Raspudić, bivši voditelj kurikularne reforme Boris Jokić i politolog Aleksandar Musić.
Jokić je započeo raspravu ustvrdivši kako Crkva apsolutno ima pravo djelovati u društvenoj sferi i slati određene poruke, no kako je problem kad te poruke postanu politikantske, kad se vežu uz trenutak i postanu dio dnevne politike.
On smatra da ako zastupate dugotrajne vrijednosti, “trajnu robu”, a vežete se uz dnevnu politiku to izaziva probleme. Crkva nema politički sustav, Crkva i država su neovisne jedna o drugoj, a trebaju surađivati.
Jokić također podsjeća da su povijesno gledano hrvatski političari, naročito državotvorni, poput Starčevića ili Radića, često zastupali antiklerikalan stav. “Kad biskupi pišu političko pismo, naša je dužnost da to prosudimo i osudimo”, citirao je Radića.
Marija Selak smatra da crkva ima pravo izricanja suda te pita Jokića što je točno po njemu politikanstvo, gdje Crkva ima, a gdje nema pravo intervenirati?
Boris Jokić je ustvrdio da je politikanstvo kad Crkva poručuje za koga treba glasati, jer ako ta strana iznevjeri očekivanja ili je licemjerna i korumpirana to dovodi Crkvu u nezgodan položaj i moralnu dilemu.
Jokić: Biskupi govore neistinu s oltara
Optužio je i biskupe za netočne informacije oko obrazovne reforme, rekao je da je sporno s oltara govoriti neistinu, apostrofirajući vojno redarstveno hodočašće. No Crkva, kaže Jokić, generalno smije progovarati i o reformi obrazovanja i o konvenciji.
Marija Selak je pak pitala Jokića koja su to konkretna imena, za koja je Crkva rekla da treba glasati za njih, na što Jokić nije znao odgovor.
Crkva se, kaže Selak, apostrofira kao ona koja se želi infiltrirati u sve pore društva, a kod razgovora o Istanbulskoj konvenciji bila je poplava teologinja koje su zastupale “sekularnu” stranu, kaže. Zašto su meritorne i najvažnije teologinje, pita ona, i kaže kako je to potvrda sakralnosti i kako ta sekularna strana Crkvu, odnosno njeno mišljenje, stavlja na prvo mjesto.
Nino Raspudić kaže da, kad govorimo o Crkvi, moramo prije svega reći o kome govorimo? Papi, HBK, vjernicima, laicima? Precjenjuje se utjecaj crkvenog vrha u Hrvatskoj, smatra on.
“Sve što se događalo na civilnoj sceni, pojava građanskih udruga na drugom dijelu spektra a ne samo na lijevom, referendum za očuvanje definicije braka, veliki skup protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Zagrebu i najavljeni u Splitu, sve to dolazi odozdo, iz laičke vjerničke baze jer se crkveni vrh čin spor, trom, oprezan, dijelom i nevičan suvremenim medijima i komuniciranju”, rekao je.
Raspudić: Mediji manipuliraju izjavama
“To se vidjelo i u ovom slučaju najveće medijske manipulacije viđene u Hrvatskoj posljednih
godina, oko intervja nadbiskupa Želimira Puljića Hrvatskom katoličkom radiju”, dodao je.
“Plenković se sam ponudio Puljiću da će mu doći na noge, on ga je naravno primio jer tko bi takvu ponudu da premijer dođe k vama odbio, a mediji poput Nacionala su pumpali atmosferu da on želi detronizirati Bozanića.
Puljić voli otići na široko, jer vjeruje u približavanje stajališta kroz dijalog, što su mediji
napumpali pa smo imali naslovnice poput “veliki zaokret” i “Katolička crkva podržava
Istanbulsku konvenciju”, kaže Nino Raspudić.
On smatra kako je Plenković je sve više žrtva svojih PR stručnjaka jer počinje i sam vjerovati u laži koje oni serviraju. Tako je na Vladi izrazio zadovoljstvo promjenom stava Crkve, a onda je došao hladan tuš kad je Puljić pojasnio svoj stav i izašao s tim da bi ratifikacija bila štetna za narod i državu. “Polio ih je s hladnom vodom”, kaže Raspudić.
Podsjeća kako zadnji veleposlanik SFRJ u Vatikanu, kojeg lažno predstavljaju kao bivšeg veleposlanika Hrvatske u Vatikanu, opetovano iznosi laž u hrvatsku javnost da je papa Franjo za ratifkaciju konvencije i da je podržava.
“Imamo iz bivšeg režima dopisnike iz Vatikana koji se izjašnjavaju kao agnostici i ateisti, a uz svu tu priču o silnom utjecaju Crkve imamo medijski filter postavljen oko Vatikana, i imamo vrlo grube pokušaje medijske manipulacije oko ovoga što Crkva govori”, kaže Raspudić.
“Teologinje koje govore s visine”
“A onda smo imali i to da bi narod trebao više vjerovati tome što bivši jugoslavenski veleposlanik kaže što papa nego papinim riječima, ili da bi trebali više vjerovati naslovnicama provladinih medija nego službenim priopćenjima Biskupske konerencije o tome što Biskupska konferencija misli”, dodaje on.
“Sad smo dobili i fenomen tih teologinja koje iz neke moralno nadmoćne perspektive koju ne bi dao ni Katoličkoj crkvi govore o ovim pitanjima poput ratifikacije. No, da se vratim, ta snaga koja se osjeća ne dolazi od crkvenog vrha nego od laika, odozdo”, zaključuje Raspudić.
Aleksandar Musić kaže kako se budi civilno društvo na desnici, nešto što je na zapadu sasvim uobičajeno i normalno. On kao problem vidi što se 95 posto energije na rasprave o odnosu Crkve i društva troši na beskonačno i bjesomučno prepucavanje oko pojma sekularnosti.
“Tu se ne razlikuje sekularnost od sekularizma a sekularizam od laičnosti. Sekularnost je vrsta odnosa crkve i države gdje postoji odvojenost, sekularizam je ideologija ili kriptoideologija, a laičnost je aktivno čuvanje javnog prostora od bilo kakve duhovnosti – katoličke, muslimanske, ateističke”, smatra on.
Musić: “Crkva treba biti protiv tajkuna”
Sekularnost kaže da se svaka religijska grupacija, rudari, feministice, katolici, ima pravo angažirati i boriti za svoje vrijednosti na pristojan način.
Druga stvar na koju se gubi energija je iščuđavanje nad stavom onog drugog. Ateist bi htio da katolik bude onaj koji če podržavati abortus i eutanaziju i zgraža se kako je nehuman i obratno. “I crkva i ateisti pažljivim radom mogu poboljšati ukupno stanje društva”, kaže, i dodaje “ja ne vidim desničarenje o kom svi pričaju, ja kod mainstream hijearhije vidim duboku pasivnost.”
On smatra da se Crkva treba izjasniti o bitnim društvenim pitanjima, da borba za vrijednosti nije samo oponiranje Istanbulskoj nego osuđivanje tajkuna i ljudi koji su katolici a žive nekršćanski i kaže da ne vidi zašto se crkva nije izjasnila o Agrokoru.
Da bi imala kredibilitet, kaže, Crkva se mora postaviti protiv onih koji ugrožavaju živote hrvatskih građana, uključiti se u doktrinarne rasprave s intelektualciama, na razini i s pravom javnosti, i kao treće, Crkva bi trebala sebi vratiti institucije državne socijale koju su joj uzeli u 20. stoljeću.
“Crkvi vratiti škole i bolnice”
“Crkva je imala gotovo monopol na poučavanje i liječenje i odgajanje kadrova svih vrsta, a danas imamo 86 posto katolika i jednu jedinu katoličku bolnicu i to je ubožnica”, kaže i podsjeća da u SAD čak i u protestantskim saveznim državama ima puno više katoličkih bolnica i to su redovito najbolje bolnice. A kod nas imamo jedno katoličko sveučilište koje je u najboljem slučaju osrednje. “Ako je što vrijedilo primijerice za Katoličko sveučilište Leven to je vrhunska kvaliteta”, kaže.
Marija Selak je rekla kako kod nas nije samo pitanje odvojenosti crkve i države nego crkve i nacije. “U vrijeme Jugoslavije prema mišljenju većine crkva je bila nositelj nacionalnog identiteta, kasnije je isto tako shvaćana nakon rata gdje nema razlike između biti Hrvat i biti katolik, kod nas se i država poistovjećuje pa ako ste protiv crkve onda ste protiv Hrvatske.
Gnjev u društvu nije vezan samo za sekularno i sakralno već za ono što se s tim povezuje”, smatra ona. “Kako se financira desni sektor? Jednako kao i lijevi. Zabavili su me neki napisi u tisku.
Bojan Glavašević nedavno je sazvao konferenciju o tome kako se financira desni sektor a nije htio govoriti o lijevom civilnom sektoru koji se prelio u SDP.
Kada promotrite te članke – a ja sam mislila da ćemo stvarno naći neku veliku bombu o tome kako se financira desni građanski sektor – vi prvo nađete demantij da prosvjed organizira “Inicijativa Hrvatska protiv Istanbulske” a ne “Inicijativa istina o Istanbulskoj”. Dakle prvo je krivo detektiran organizator, onda vidite da se to što radi desni sektor navodno bazira na nekom dokumentu od 134 stranice koji nije potpisan i nema datuma, i na kraju vidite da neki desni ekstremisti surađuju s Rusima ali se nisu potpisali gdje su trebali pa ne znate tko su. Meni to sve sliči na nekakve teorije urote tu nema istraživačkog novinarstva”, kaže ona.
Boris Jokić kaže kako se crkva ne nosi dobro s modernitetom i malo kaska, “Ako gledate nakon pada komunizma, pobjednik tranzicije je zapravo crkva koja je glasno kritizirala komunizam, sad su pobjednici i na neki način je oštrica kritike otupila”, kaže on. Relevantnost crkve za sve u društvu opada. Crkva je s politikom bila povezana od početka i nije adekvatno reagirala na koruptivne procese, u privatizaciji i pretvorbi. I zato ne čudi da se izvan crkvenih struktura javljaju nove ideje.
Nino Raspudić ga je na to upitao misli li on da crkva reagira samo na određene teme? “Pa ovdje imamo sasvim konkretnu temu, u petak 13. Konvencija ide na ratifikaciju. To ne bih miješao s negativnim tendencijama. Pročitao sam propovijed nadbiskupa splitskog Barišića pripremajući se za ovu emisiju, krivo su ga interpretirali, priču o Isusu Kristu kao brani protiv nasilja, a svi su prešutjeli da je govorio o korupciji.”
Modernitet nejasan pojam, kaže on i konstatira kako nije loše što Crkva kaska za njim jer su nacizam i komunizam posljedica moderniteta. “Ne bih modernitet uzeo olako kao pozitivan proces, pozitivno je što crkva djeluje sporije. Tako čitam i njeno protivljenje rodnoj teoriji, kao konzervativni impuls da se ne kocka i olako eksperimentira s osnovnim društvenim institucijama bez jasnog i racionalnog razloga zašto se to čini“, kaže Nino Raspudić.
Musić je podsjetio na povezanost hrvatstva i crkve, jer je Crkva recimo u Bosni branila ljude od progona turske vlasti i bila element bedema prema pravoslavlju.
Marija Selak je pak podsjetila zašto je crkva važna i kad nije. “Mi svi mislimo ako smo siti i zadovoljni da ćemo raditi kvalitetne stvari, a crkva pretpostavlja utočište duhovne dimenzije egzistencije koja se zanemaruje. Imate terorizam, ako netko u nešto vjeruje taj je opasniji protivnik nego onaj tko djeluje samo iz materijalnog interesa”.
“Ako netko brine o sirotinji, brine ckrva”
Jokić misli da crkva ne obraća pažnju na siromaštvo i razvoj potencijala, a Raspudić je reagirao na to rekavši mu: “To je demagogija, ako se itko bavi siromaštvom od organizacija bavi se katolička crkva, od Caritasa do sigurnih ženskih kuća koje trećina vodi Katolička crkva.
“Volio bih čudi gdje crkva bila devedesetih i zašto je izostala kritika privatizacije”, uzvratio je Jokić, na što je Raspudić zapitao “A kako se crkva mogla petljati u odluke izvršne vlasti”?
“To govoriš sada”, rekao mu je Jokić, a Raspudić ga je podsjetio da je zakon o privatizaciji donesen u vrijeme Ante Markovića.
Da li podržavaš uključivanje crkve u donošenje određenih zakona”, zapitao je Jokić, a Raspudić odgovorio, “apsolutno, ona djeluje iz perspektive društva i može reći svoje mišljenje”.
“Ne možete reći da Crkva ne govori o siromaštvu i ne bavi se potrebitima i to ne možete relativizirati time da crkva nije govorila o privatizaciji“, zaključio je Raspudić a Jokić se ispravio rekavši, “govorim o ponašanju crkvenog vrha u kritici određenih pojava u ovom društvu crkva” i pohvalio ckrvu jer pomaže prihvaćanju izbjeglica druge vjere i iz drugih kultura.
Tekst se nastavlja ispod oglasa