Gost Bujice na Z1 televiziji i pridruženim televizijama bio je Roman Leljak, publicist i vodeći slovenski istražitelj komunističkih zločina, predsjednik društva ‘Huda jama’. U emisiji je iznio šokantne podatke ” da je 40 posto Hrvata imalo koristi od Udbe, ako se u obzir uzmu suradnici i članovi njihovih obitelji koje je Udba materijalno zbrinula”. Objasnio je i što je točno predložio kada je u pitanju otvaranje arhiva prije 1990. godine.
“Teško je biti istraživač o poslijeratnom razdoblju u Hrvatskoj, ali i u Sloveniji. Od ’88. sam u raljama Udbe i starih struktura koje ne žele promjene, koji bi htjeli da se mit nastavlja i da se i dalje može raditi kao prije. U 30 godina sam zaradio čak 176 kaznenih prijava! Mislim da je jedino Janša malo ‘bolji’ od mene. Teško mi je zbog toga, nije to jednostavno. Udba je dobro znala kako kompromitirati ljude. U jednoj od svojih knjiga objavio sam pravilnik o plasiranju informacija i dezinformacija, takav način rada osjetio sam i na vlastitoj koži. Ipak, većinu prijava na kraju sam riješio u svoju korist”, rekao je Leljak.
“Mislim da je problem u Jasenovcu. Moramo napokon saznati pravu istinu. Jasenovcem se više ne smije manipulirati. I mi koji se zalažemo za istinu, odmah smo na udaru. Što se tiče Sabora, nekoliko sam puta bio i u slovenskom parlamentu u kojem su na moju incijativu primljeni i mnogi istraživači i žrtve komunizma iz Hrvatske. To u Ljubljani nikada nije bilo sporno, ali u Zagrebu izgleda – jest. Došli su kod nas i Bože Vukušić i Nikola Štedul. Štedul je čak skinuo košulju i parlamentarcima pokazao ožiljke od 6 udbaških metaka! No, lijevi mediji o tome nisu pisali. Za njih je nevažno što su žrtve Udbe došle u slovenski parlament. Kada sam došao u Hrvatski sabor, odmah se dogodilo što se dogodilo. No, ja neću odustati i napominjem da sam došao s dobrom namjerom, da upozorim na probleme arhiva. U Saboru sam bio na poziv Mosta, iznio im činjenično stanje, mislim da su svi na tom razgovoru, pa i Grmoja, bili zadovoljni. Za mene je bilo najvažnije da svi koji pripremaju Zakon o otvaranju arhiva, razumiju da nije problem samo njihovo otvaranje, nego to što mnoštvo arhivske građe još niti nije u arhivu Hrvatske. Sabor svoju arhivu još čuva u Saboru, a ne u Državnom arhivu. Obavještajne strukture također nisu predale arhivski materijal. Potpuno je jasno da to netko ne želi, a iz kojih pobuda lako je zaključiti“, rekao je Leljak.
Gost emisije donio je četiri debele knjige u kojima je objavio imana i fotografije čak 60 tisuća suradnika Udbe iz Slovenije od 1945. do 1990. godine.
“2006. godine Slovenija je usvojila zakon koji se sada priprema i u Hrvatskoj. Bilo je jasno rečeno da sve državne institucije moraju odmah predati svoju građu i ona je postala javno dostupna, dakle sve što je nastalo do 17. svibnja 1990. godine. U Hrvatskoj je sve prije 22. prosinca 1990. Godine još uvijek nedostupno istraživačima i građanima. U četiri nastavka knjige ‘Špiclji Udbe’ objavljena je središnja evidencija koju je vodila slovenska Udba i u kojoj su popisani svi ljudi koji su na bilo koji način bili povezani s Udbom. ‘Špiclji’ je pogrdniji naziv za suradnike Udbe, nešto kao kod vas ‘žbirevi’. U knjizi je imenom i prezimenom, datumom rođenja i kodnim imenom upisano 60 tisuća Slovenaca, od ’45. do ’90. godine. No, da je taj broj ostao samo na tome, bili bi mirniji”, rekao je Leljak i dodao da ni od koga nije dobio tužbu zbog objave njihovih podataka.
„Postojalo je pravilo da je Udba svim suradnicima obećala riješiti materijalni status, ali ne samo njima, nego i članovima njihovih obitelji,“ nastavio je Leljak i još dodao: „Tako je suradnikova supruga dobila posao, djeca stipendije, stanove…“
“Kod jednog suradnika znalo je i 10 do 15 članova šite obitelji dobiti razne povlastice u jugoslavenskom komunizmu. Kada to pomnožite, dobijemo od 600 do 900 tisuća Slovenaca koji su na razne načine imali neke koristi od Udbe”, izrekao je šokantne tvrdnje Roman Leljak u Bujici.
Koliko bi onda u Hrvatskoj izdali takvih knjiga da se otvore arhivi?
“Zaista se nadam da će doći do toga. Moram tu pohvaliti Most. Poslije mog razgovora s Grmojom pripremili su novi zakon i jedan od dodataka koji su uvrstili bio je članak koji govori da sve institucije moraju predati svu arhivsku građu, bez izuzetaka! To je bitno, da se netko ne bi izvlačio… Hoće li HDZ takav članak usvojiti, vidjet ćemo…”
Hoće li biti i njihovih članova u udbaškim popisima?
“Možemo i o tome razgovarati! Od ovih 60 tisuća Slovenaca, ima ih i na desnoj strani. Anton Drobnič, bio je domobran, preživio je strahote još kao mlad. Kada je ’90. godine postao tužitelj broj jedan u Sloveniji, u par sam mu navrata slao upite da se arhivi otvore i da se nađu krivci za Hudu jamu. Na ta pisma nije odgovarao. Kada sam dobio arhivsku građu, našao sam ga pod kodnim imenom Pipan Maks. Dakle, bio je suradnik Udbe! To će se sada dogoditi i u Hrvatskoj. Mnoge će maske pasti na raznim političkim stranama! Ako se arhivi otvore, a nema razloga da ih Hrvatska ne otvori, onda ćemo objaviti barem osam knjiga sa suradnicima Udbe! Hrvatska je ipak veća,“ dodao je gost.
No, to nije sve. Leljak je spomenuo i širu sliku.
“Kada je suradnik postao malo stariji, onda su mu uzeli dijete za suradnika i tako se udbaška piramida dalje širila. Danas je naopako postavljena, a širi se i dalje. 40 posto Hrvata imalo je koristi od Udbe. Nemojte očekivati da će se arhivi samo tako otvoriti. To je 40 posto političara, 40 posto tajkuna, pa i 40 posto HDZ-a”, kazao je Leljak,
Zanimljivo je da je u Beogradu bez problema dobio pristup arhivima. Tamo je otkrio dokumente o operativnoj akciji ‘Most’ iz 1979. godine, a koja je trajala do 1987. Na tapeti Udbe su bili Marko Veselica, zatim Ivan Zvonimir Čičak, Petar Šegedin, Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić…
“U istrazi protiv njih sudjelovalo je čak 500 operativaca!” ustvrdio je Leljak i dodao da su primjerice, 1980. godine bile naručene tri pretrage Veseličinog stana, dvije Tuđmanova, a tu su još bila i praćenja, prisluškivanja, tajna kontrola pošte, tromjesečna kontrola ureda, za svaki izlazak iz mjesta stanovanja bila je obavezna pratnja Udbe…
U emisiji je riječi bilo i o sastavu vladinog Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
“Trudit ću se inače ne komentirati aktualnu politiku, ali ovo je velika kušnja za gospodina Plenkovića. Ako to Vijeće ne bude onakvo kakvim bi ga želio narod koji je trpio tiraniju komunista i Udbe, ako će oni sami o sebi odlučivati, to neće biti dobro. Mislim da to Vijeće ništa neće moći riješiti samo demagoškim izjavama”.
U emisiju se telefonski javio biskup sisački mons. dr. Vlado Košić. I on je komentirao formiranje Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.
“Sama nakana premijera Plenkovića je dobra, no pitanje je po kojem su ključu izabrani kandidati. Kada ih postavlja politika uvijek ostaje sumnja da se sve mora odraditi prema nekom očekivanju, ” rekao je biskup i komentirao stav dr. Zlatka Hasanbegovića koji tvrdi da jedino s čime se trebamo suočiti u današnjoj Hrvatskoj – to je komunističko, jugoslavensko nasljeđe.
“Složio bih se sa Hasanbegovićem. Komunizam se vrlo okrutno obračunao s totalitarizmom koji je bio u 2. svjetskom ratu, koji je kratko trajao i učinio svoje zločine, ali poslije je došao toliki teror i strah u ljudima koji se osjeti i danas. Žrtva je i gospodin Leljak, svaka mu čast na svemu što čini. Užasnut sam ako su tolike osobe bile uključene u sustav praćenja i represije nad stanovništvom od strane Udbe. Postoje mnogi zainteresirani pojedinci koji žele spriječiti istinu, ali ona je jača od laži. Šteta je za nove naraštaje da oni trpe od tog neraščišćenog komunizma koji je učinio najviše zla našem narodu, ali i drugim narodima u okruženju.“
Leljaku je biskup Košić napisao popratnu riječ uz objavljeni Izvještaj Uprave KOS-a JNA za razdoblje od 1944. do 1954.
“Biskup mi je rekao da mu dam vremena jer je riječ o užasno teškom štivu. Naprosto oni su sami dokumentirali sve svoje zločine! Zašto su sve stavljali na papir? Mislili su da će vječno biti na vlasti, a sada ih naprosto razotkrivama njihovim vlastitim podacima” rekao je Leljak.
“Tito je krajem ’54. naredio da KOS napravi izvještaj o desetogodišnjem radu. Tada su počeli razgovarati da se KOS rasformira, a da organi sigurnosti budu po posebnim jedinicama tadašnje Jugoslavije. Tito je naručio taj izvještaj, ja sam ga u vojnom arhivu dobio kao takvog, on otkriva sve zlo koje su tada napravili. Radili su s ruskim NKVD-om koji je u Beogradu imao posebno odjeljenje do ’48. Imali su i velikih poteškoća s dezerterima, jer mnogi nisu htjeli vršiti likvidacije i slično… Cilj je bio da svim povjesničarima pokažem da su dokumenti dostupni, da samo treba raditi, da ih treba uzeti i pokazati svijetu pravu istinu.”
U Bujici su se prisjetili slučaja Perkovića i Mustača koje je štitila bivša Milanovićeva vlast, istaknut je doprinos Bože Vukušića, a spomenut i još jedan slučaj – ubojstvo Envera Hadrija, albanskog borca za ljudska prava i slobodu Kosova. Hadri je ubijen 25. veljače 1990. u Bruxellesu.
Zbog ubojstva albanskog disidenta Envera Hadrija u Belgiji su u odsutnosti osuđeni Božidar Spasić, Andrija Drašković i Veselin Vukotić (Vukotića srbijanska BIA čuva u jednom novosadskom hotelu).
“Hrvatski mediji neuobičajeno su slabo popratili podatak da je u studenom prošle godine jedan od šefova beogradske Udbe u Belgiji osuđen na doživotni zatvor zbog ubojstva Envera Hadrija. Božidar Spasić je kao organizator osuđen na doživotni zatvor, a druga dvojica – Drašković i Vukotić osuđeni su kao izravni počinitelji zločina. Hadri, borac za ljudska prava i slobodno Kosovo, ubijen je 25. veljače 1990. po naredbi tada vodeće stranke u Srbiji, SPS-a Slobodana Miloševića. Spasić je bio šef saveznog odjeljenja i organizirao ovakve likvidacije po Europi. Akciju su izveli, kako je belgijski sud zaključio u presudi, Andrija Drašković i Veselin Vukotić, pripadnici tadašnjeg beogradskog podzemlja. Sva trojica su osuđeni. Godine 2000. kada je počela istraga u Belgiji, za sve njih je podnesen zahtijev za izučenjem, te naloge je dobila i Hrvatska. U šestom mjesecu 2015. godine Dašković dolazi na Hvar privatnim avionom i tamo se odmara. Pri povratku u Srbiju, hrvatska policija ga je uhitila u zračnoj luci kod Splita. Nisu ga čak niti pritvorili na Bilicama, već su ga smjestili u hotel! Drašković je tobože potpisao suglasnost da pristaje na izručenje Belgiji. Od njega je zatražena jamčevina od 100 tisuća eura i predaja putovnice. Njegov je odvjetnik iznos uplatio isti dan i već je za nekoliko dana bio u Beogradu! Netko mu je dao lažnu putovnicu i prebacio ga preko granice! Čudno je da je splitski sud pristao na ovako nešto. To je ili čista korupcija ili prljava politička igra. A možda i jedno i drugo! Meni sve to miriši na dogovor udbaša, koji su povezani između Hrvatske, Slovenije i Srbije. Tu je ukljueno i pravosuđe,“ rekao je Leljak i napomenuo da je u vrijeme misterioznog puštanja Andrije Draškovića hrvatski ministar pravosuđa bio Orsat Miljenić, a ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić.
“Srbija je znala da će, ukoliko dođe do pravomoćne presude, Belgija tražiti izručenje. U tijeku su razgovori za približavanje Srbije EU i da se ne bi dogodilo isto što i Hrvatskoj s Perkovićem i Mustačem, Srbi idu u drugom smjeru. Oni namjerno ne surađuju s Belgijancima i svjesno su izazvali proceduralne pogreške. Spasiću nisu uručili odluke suda. Nije dobio niti presudu, tako da se nije mogao žaliti. Druga dvojica jesu. Belgijski sud će zbog procesnih razloga morati ponovo suditi udbašima. No, trenutačno se radi na tome da Belgija ne sudi u eventualnom ponovljenom postupku, već da se sudi u Beogradu!” iznio je šokantne podatke Roman Leljak.
Leljak je za kraj rekao da se u Europi trenutno vode procesi protiv čak sedam šefova Udbe iz bivše Jugoslavije.
