Višnja Starešina: ‘I trideset godina poslije, evo nas tu – u višestranačkoj jednopartijskoj državi’

Dok ovo pišem napredni istraživački novinari još uvijek nisu uspjeli stranački locirati profesoricu Alemku Markotić, koja je u posljednjih mjesec i pol bitke s korona-epidemijom postala zaštitno lice kompetencije i stručnosti. Nakon što su ga locirali, šef državnog zavoda za javno zdravstvo dr. Krunoslav Capak naposljetku je nevoljko priznao da je član HDZ-a. Koprcao se u početku malo, kao to je privatna stvar. Nećeš ti privatne stvari?! Među drugovima nema privatnih stvari, a kamoli da privatna stvar bude članstvo u jednoj političkoj organizaciji, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Šefica hitne zdravstvene službe dr. Maja Grba Bujević odmah je priznala. Čim su je locirali. I još je, tipično ženski, u emotivnom odgovoru istražiteljima otkrila više nego što su je pitali. Da je uza sve što je u životu učinila na stručnom i profesionalnom planu – a toga zbilja u posljednjem desetljeću hrvatske hitne službe nije bilo malo – ne samo članica, već i ponosna članica HDZ-a.

No profesorica Markotić još uvijek je stranačka enigma. Nakon što je u dva mjeseca hrvatske bitke protiv korona-epidemije i svakodnevne javne komunikacije o tome, postala osoba kojoj se najviše vjeruje, koja se istodobno uspjela sa svojim timom uključiti u svjetski vrh za istraživanje koronavirusa, i uza sve to se još uvijek (čisto fizički) drži na nogama, sada bi prof. Markotić trebala ispovjediti je li možda – stranački pripadna.

(…)

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Ovo pišem trideset godina nakon što su u Hrvatskoj održa(va)ni prvi višestranački izbori i to nakon 45 godina jugoslavenskog komunističkog sustava – od 22. travnja do 7. svibnja 1990. u dva kruga, za tri saborska vijeća…

Čak i tada, na izlazu iz komunističkog jednostranačja, bilo je nepojmljivo da se nečija profesionalna vjerodostojnost, i još k tome u području zdravstva i medicine, dovodi u pitanje zato što je netko član neke političke stranke. Možda zato što su se jedni, oni koji su dolazili izvan partijskog sustava, optimistično nadali da s izlaskom iz jednopartijskog režima političko opredjeljenje ili stranačka pripadnost zaista postaju osobno pravo i osobni izbor svakog pojedinca. A drugi, oni koji su bili dio sustava, iz pragmatičnih razloga nisu željeli priznati da se s time nikada neće pomiriti. U međuvremenu, ovi drugi su preuzeli sustav i danas diktiraju pravila.

I trideset godina poslije, evo nas tu – u višestranačkoj jednopartijskoj državi. U državi u kojoj je normalno da se pozicije unutar državnih i javnih službi stječu temeljem stranačkih legitimacija (sve ostalo su izuzeci), u kojoj se na isti način dobivaju poslovi s državom, u kojoj je snalaženje u tom klijentelističkom modelu postalo mjerilo osobne uspješnosti.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

I što je više međustranačke suradnje na političkoj razini, čime se navodno pokazuje politička širina, to je jače politički (stranački) uvjetovana svaka upravljačka pozicija u državnim i javnim službama i poduzećima. Jednostavno, ista mjesta treba raspodijeliti na više stranaka. U takvom sustavu podrazumijeva se da je i pozicija vratara u ministarstvu ili u bolnici uvjetovana stranačkom iskaznicom ili barem preporukom. Nebitno je da li taj znade čuvati vrata.

A onda se u izvanrednim okolnostima epidemije dogodio fenomen. Na vodećim pozicijama institucija ključnih za upravljanje epidemijom našli su se i javnosti predstavili ljudi iznimnih stručnih i profesionalnih kvaliteta. I zahvaljujući sebi i okolnostima, postali su nacionalni heroji.

Ali pravila postojećeg višestranačkog jednopartijskog sustava kažu da svaki uspjeh treba politički definirati, politički podijeliti. Čiji su oni?

Tekst se nastavlja ispod oglasa

(…)

Pitanje za društvo (pa i za stranke) koje žele iskoristiti korona-krizu za neki novi razvoj bilo bi: kako preslikati sintezu stručnosti, profesionalnosti i dobrog političkog upravljanja s Nacionalnog stožera za korona-epidemiju na cijeli državni i društveni sustav. Dakle pitanje ne bi bilo: je li Alemka Markotić članica neke stranke. Već, kako to da sa svojim kvalifikacijama dosad nije uspjela postati profesorica na zagrebačkom Medicinskom fakultetu.

I vidi opet fenomena, njezinu su predavačku kompetenciju prepoznali – Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu i Medicinski fakultet u “crvenoj” Rijeci.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Slobodne Dalmacije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.