“Ne volim se vraćati svojim prijašnjim kolumnama. Ali ovaj ću put učiniti izuzetak, s povodom. Početkom siječnja ove godine, u vrijeme kada je Tihomir Orešković, kao mandatar iznenađenja, počeo okupljati svoju vladu, tematizirala sam hrvatski odnos prema iseljeništvu, od osamostaljenja do danas, koje domaći politički establishment sustavno drži pred ulaznim vratima Hrvatske da svojim znanjem, iskustvom, kapitalom ne bi ugrozilo njih i njihove interesne lobije”, počinje svoju posljednju kolumnu objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji Višnja Starešina.
“S izuzetkom predsjednika Tuđmana i razdoblja Domovinskog rata, sve su kasnije vlade, jednako lijeve i desne, bile izrazito nesklone istinskom angažmanu hrvatskog iseljeništva u bilo kojem segmentu: od državne administracije do menadžmenta i poduzetništva. Mogu iseljeni Hrvati biti uspješni poduzetnici od SAD-a do Australije i Novog Zelanda, ali ne uspijevaju realizirati niti jedan projekt u Hrvatskoj. Mogu biti poželjni menadžeri u međunarodnim korporacijama, ali ne i u hrvatskim tvrtkama. Čak i na ona simbolična predstavnička mjesta dijaspore u Saboru, HDZ najradije popunjava svojim provjerenim „sekretarima SKOJ-a“.
Čuvari fotelja i mulj
A onda se dogodilo naizgled čudo. Tražeći nestranačkog premijera za koalicijsku vladu s Mostom, Tomislav Karamarko je pronašao kanadskog Hrvata, uspješnog menadžera Tihomira Oreškovića.
Vidjela sam u tome nadu, ili barem mogućnost, da Hrvatska napokon počne koristiti potencijal svog iseljeništva u vlastitoj promjeni, u zaustavljanju vlastitog propadanja. Kao što je to uspješno učinila Irska, ili u razdoblju postkomunističke tranzicije Estonija ili Poljska. No zadnja rečenica te stare kolumne je glasila: „Ali ne treba se zavaravati, naši čuvari ‘fotelja’ će radije propasti u mulj, zajedno s ‘foteljom’, nego naučiti plivati.“
Nakon pet mjeseci, došli smo, eto, do te faze. Dok ovo pišem, neizvjesno je hoće li premijer Orešković biti prisiljen otići sad, ili će nekim čudom to biti odgođeno za koji mjesec. Jer nakon što je od samog početka bio glavni remetilački faktor i neprijatelj broj jedan oporbenih prvaka i prvakinja, koje su se izrugivale njegovim upravljačkim vještinama, sada je postao i glavni neprijatelj politički već otpisanog šefa HDZ-a Tomislava Karamarka. A njegovi „sekretari SKOJ-a“ će, čini se, radije poslušno tonuti u mulj zajedno s njim nego poći za Oreškovićem na tečaj plivanja.
Ona istinska netrpeljivost domaće političke bare prema hrvatskom iseljeništvu personificiranom ovaj put u premijeru Oreškoviću, progovara(la) najslikovitije iz dviju izvornih „skojevki“, različitih generacija, naizgled različitih svjetonazora i sasvim sličnih kompetencija – Jadranke Kosor i Milanke Opačić. Obje su klasični primjerci partijske poslušnosti kao presudnog uvjeta za uspon i uspjeh u hrvatskoj politici. Izdvojila bih početnu paljbu bivše predsjednice vlade Jadranke Kosor i aktualne opaske bivše potpredsjednice vlade Milanke Opačić.
Bez vode na sjednicama
Jadranka Kosor je na čelo Vlade i HDZ-a došla objavom Ive Sanadera i povicima „hoćemo, hoćemo“ na masovnom HDZ-ovu skupu u zagrebačkoj Areni, koja je najavila u Saboru da će vođenju Vlade kao dobra domaćica pristupiti kao pravljenju krumpir-salate, po strateškoj je dubini ostala upamćena odlukom da se kao prioritetna mjera štednje ukine aromatizirana voda na sjednicama vlade, po jezičnim vještinama se istaknula s „ d dej after jesterdej“, a sve uspješno što je učinila za kratkog oktroiranog mandata (okončanje pristupnih pregovora s EU-om) učinila je teledirigirana iz jednog veleposlanstva u Buzinu. No od izrugivanja Tihomiru Oreškoviću napravila je svoje novo zanimanje.
Ona njemu prigovara nedostatak izbornog legitimiteta (!!!), izruguje se njegovu poznavanju hrvatskog jezika. Ona njega poučava da Hrvatska nije korporacija (!!!). Za razliku od korporacije poput izraelske Teve, oglednog primjera svjetski uspješne tvrtke koja je istodobno zaštitni znak države Izrael, iz čijeg je menadžmenta došao Orešković, Hrvatsku su mogle voditi i Jadranka Kosor i Milanka Opačić i mnogo sličnih autohtonih političkih veličina, sličnih kompetencija.
Iz vrtića u Sabor
Profesionalni životopis Milanke Opačić često opisuju sintagmom „ iz vrtića u Sabor“, jer doslovce u profesionalnom smislu nije (u)radila ništa osim što se partijski uspinjala uz svakog novog šefa prestrojavajući se u pravom trenutku na pravu stranu i tako stigla do potpredsjednice Milanovićeve vlade i ministrice obitelji i socijalne skrbi. Zaposlenici Ministarstva upamtili su je po tome što je odmah nakon imenovanja, kasno navečer ušla s ekipom u Ministarstvo i u klasičnoj boljševičkoj maniri – do sljedećeg jutra zarotirala trećinu zaposlenika.
Šira je javnost pamti po senzacionalnom obiteljskom zakonu, koji je protiv sebe ujedinio ljevicu i desnicu, struku, civilno društvo i Ustavni sud koji ga je suspendirao kao neprovedivog. Ovih se dana Milanka Opačić osjeća pozvanom javno ukazati da je „gospodin Tihomir Orešković jedan vrlo opasan čovjek za Hrvatsku i njezine građane“, prigovara mu što kao predsjednik Vlade donosi odluke. „ Danas odluke o LNG terminalu, prije neki dan je šaptom pao ‘Končar’”, piše Višnja Starešina čiji ostatak kolumne možete pročitati u Slobodnoj Dalmaciji.