Dva su temeljna pitanja, po meni, nakon ovog štrajka:
Što smo dobili od svega onoga zbog čega smo štrajkali?
Što smo naučili kroz ovaj štrajk?
Ad 1.) Osobno sam donekle razočaran. Kad bih mogao to izraziti u postotcima onda bih rekao ovako 50% sam zadovoljan, a 50% ne.
Prije nego objasnim te postotke čini mi se da treba nešto važno istaknuti: u ovakvim borbama teško je izaći bez štete. Bilo je potpuno jasno da 6,11% nećemo dobiti odmah.
Zašto sam zadovoljan? Po prvi puta smo bili ovako ujedinjeni. Po prvi puta smo se organizirali jako dobro i imali snažnu međusobnu potporu. Fejs grupe, snažno sam uvjeren, su bile pogonsko gorivo ovog štrajka. Ima tu i nekih negativnih pojava – širenje krivih informacija, ali uglavnom je sve bilo dobro. Posebno zadovoljan onim skupom u Zagrebu! Pokazali smo samima sebi da možemo nadići sve one nepotrebne podijele! Zadovoljan sam i s činjenicom da će nam vrlo brzo koeficijent biti veći za 3%. Zadovoljan i informacijama da će anonimne prijave vjerojatno biti ukinute. Ostaje mi vjera da su se stvari ipak počele mijenjati. Ništa ne ide preko noći, ništa brzo. Ali kad se sjetim kakvi smo bili do sada ovo je veliki pomak prema boljem – u zbornici, jasno!
Zašto nisam zadovoljan? Nikako ne mogu shvatiti zašto se pristalo na 2% u 2021. Netko je već napisao da je to odgođeno dostojanstvo! Potpunu zadovoljštinu trebamo čekati skoro 400 dana! Iako je sve ovo nesigurno: Vlada koeficijente mijenja uredbom i TKU i granski su sigurniji, mi smo koeficijent predstavili kao simbol naše čežnje, želje za boljim vrednovanjem našeg rada, za prepoznavanjem odgoja i obrazovanja kao nečega što je najvažnije za budućnost naše zemlje. Ali, tih 2% teoretski nije u domeni vlade Andreja Plenkovića, a nekako sam siguran da će praksa to potvrditi. Okrenemo li se malo u prošlost možemo primijetiti kako je Plenković lagao: sindikati su već u rujnu tražili povećanje. On je to glatko odbio pričom kako ne želi opteretiti proračun 2019. Ne zaboravimo da nam je u pretposljednjoj ponudi od 1. 12. 2019. davao 3% povećanja! Odjednom se u 2019. našlo novaca! U toj ponudi, a koju smo glatko odbili na referendumu, isto nam je ponuđeno 1% u lipnju, a 1% u prosincu, ako se ne riješi koeficijent. Zašto se naše vođe nisu borile da ovih 2% iz 2021. prebaci u 2020.? Zbog njegove mantre da vodi odgovornu financijsku politiku? Ne budimo smiješni. Vlada koju na životu održavaju silni žetončići, osumnjičenici ni po jednom moralnom kriteriju ne može biti financijski odgovorna. Tim više mi nije jasno zašto se nije inzistiralo da „odgođeno dostojanstvo“ bude najdulje odgođeno do 1. rujna 2020., ako se Plenković stalno pozivao i na odgovorno ostavljanje financija nekoj budućoj vladi, kao da je čvrsto uvjeren da će ju on voditi!
Shvaćam u potpunosti da su pregovori bili čvrsti, teški, vrlo teški, ali na našoj strani su predsjednički izbori, a još više predsjedanje Hrvatske EU-om! Takvu priliku ne iskoristiti u potpunosti, nego dopustiti da se bojimo što će biti nakon parlamentarnih izbora u 2020. je, po meni, veliki kiks naših pregovarača.
Da je bilo 3+1+2 do kraja ove školske godine ja bih bio daleko zadovoljniji. A najzadovoljniji bih bio da sam čuo kako se uz reformu školstva kreće i u reformu našeg ministarstva!
Ad 2.) Što smo naučili kroz sve ove dane štrajka? Istaknuo bih dvije stvari.
Kao prvo. Naučili smo da je zajedništvo važnije, barem u nekim općim pitanjima, od ideoloških podjela. Naučili smo da možemo bez politike i politikanstva organizirati se u jednu veliku, dinamičnu, različitu, ali vrlo koherentnu zajednicu. Shvatili smo da možemo, da znamo, da smo sposobni oduprijeti se podvalama, trivijalnostima. Uvidjeli smo da nam dostojanstvo nitko ne može dati nego da ga sami moramo zaslužiti i steći! Još jedna, po meni, velika stvar jest što smo konačno spoznali da samo organizirano možemo nešto uspjeti. Sve to nam treba biti zalog za mnoge izazove koji su pred nama i poticaj da još snažnije krenemo u borbu za bolju budućnost nas, naše djece i naše domovine! Ono u čemu se trebamo još više vježbati, truditi i usavršavati jest ne nasjedanje na poluinformacije, na laži. Mi smo učitelji. Prvi zadatak nam je da sami preispitamo, na temelju zdravorazumskih argumenata, što je istina, a što laž! Moramo se učiti savladavati emociju, kontrolirati ju te ne reagirati na one načine koji nisu nama primjereni. Kao intelektualci i učitelji moramo, baš zato što želimo dostojanstvo, uvijek biti dostojanstveni u svemu! Trebamo učiti druge kritičkom mišljenju, pa baš zato se sami moramo učiti kritički razmišljati!
Kao drugo. Šećer na kraju. Referendum.
Očito je kako smo daleko od demokracije. Naše se vlade najviše plaše referenduma. Plenković, zajedno s marionetom Kuščevićem, učinio je sve da ne dođe do referenduma o promjeni izbornog zakona. Referendum o mirovinskoj reformi isto tako je izbjegnut. I ne samo to, Vlada želi otežati referendumska izjašnjavanja. Političke oligarhije žele vladati narodom, a ne biti u službi naroda. Sjetite se kako su samo mijenjali zakon o referendumu prije glasovanja za ulazak u EU! I to je naša surova realnost! Ona se odražava i u sindikatima. Upravo zbog toga ću dati svoj NE ovom sporazumu. Ono će biti nevažno jer Preporod nema toliko članova da uzdrma ovu situaciju, ali će biti simbolična poruka: mene se treba pitati! Taj strah od samosvjesna bića je najveći strah političkih oligarha, a eto i sindikalnih vođa. On je tim veći što nasuprot njih stoji osoba koja je intelektualac. Možda ćete reći čemu referendum za ovaj sporazum ili sindikati, većinski, imaju i drugačije opcije za odlučivanje u svojim statutima, ali u srži stvari jest strah od gubitka moći! Na žalost, samo sam se još čvršće uvjerio u ono što je činjenica: kadgod dođe do bitnog, do važnoga, oni će učiniti sve da se ljudi, a ovdje je riječ o intelektualcima, ne izjašnjavaju. Oni se boje našeg mišljenja, našeg stava. Upravo zbog toga potrebno je ili iznutra mijenjati sindikate ili organizirati se u novi (možda je Preporod bolji izbor od nekog novog sindikata, ne znam).
Odnosno, baš zbog njihove čežnje za moći potreban je naš snažniji angažman! Možda bi rezultati na referendumu bili u korist sporazuma. To bi nas naučilo uvažavati drugoga i njegovo mišljenje te bismo tako bolje razumjeli što je demokracija! Ali ovako…ostaje samo gorak okus nepovjerenja i uvjerenje da onaj tko treba raditi za mene zapravo radi samo za sebe.
Samo je referendum „dobar kompromis“!