Odlukom predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović, novinaru i slikaru, supokretaču i prvom glavnom i odgovornom uredniku Glasa Koncila Vladimiru Pavliniću dodijeljeno je odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu i njezino promicanje u Republici Hrvatskoj i svijetu.
Predsjednica je imenovala veleposlanika Igora Pokaza svojim izaslanikom u prigodi svečanog uručenja koje je održano u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Londonu, u srijedu 19. lipnja. Uz članove obitelji uručenju je nazočio i fra Ljubomir Šimunović, voditelj Hrvatske katoličke misije u Londonu, čiji je Pavlinić uvaženi član.
Vladimir Pavlinić je rođen 5. studenoga 1929. Školovao se na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji a zatim na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
God. 1946., kao 17.-godišnji đak na ljetnim ferijama, bio je zatvoren u Klanjcu i suđen na 14 dana zatvora s prinudnim radom, zbog „neprijateljske djelatnosti“, iako nije pripadao nikakvoj grupi ni organizaciji osim školovanja u crkvenoj ustanovi.
Godinu dana prije završetka studija teologije, 1952., pozvan je u vojsku. Pri završetku roka od 18 mjeseci, zatvoren je u vojnom istražnom zatvoru u Nišu, pod optužbom za „neprijateljsku propagandu u cilju narušavanja borbene moći JNA“. Na Vojnom sudu u Nišu osuđen je na 3 godine strogog zatvora s prisilnim radom. Izdržao punu kaznu u kaznionicama u Nišu i Staroj Gradiški.
Bio je supokretač novina Glas Koncila i prvi glavni i odgovorni urednik, od 1963. do 1973. Bile su to u Jugoslaviji prve novine neovisne o režimu i partijskoj liniji. Svojim izvješćivanjem, komentarima, reportažama, intervjuima, a i polemičkim tekstovima list je zadirao u dotad zabranjeni prostor borbe za vjerska i nacionalna prava. Zbog toga je Glas Koncila bio tri puta zabranjen i plijenjen. Pavlinić je pored uređivanja bio glavni lektor lista, te se u jezičnoj praksi dosljedno ignorirao Novosadski sporazum iz 1957. i uvodio se u uporabu zabranjeni hrvatski leksik i oblici. Za to je urednik dobio 1967. povjerljivo priopćenu potporu i ohrabrenje od skupine vodećih hrvatskih lingvista, Jonkea, Babića i Brozovića. Svojim postojanjem i modelom Glas Koncila potaknuo je ideju za pokretanje neovisnoga glasila za politička pitanja Republike Hrvatske; Hrvatskoga tjednika, koji je izlazio nepunu godinu 1971., do zabrane nakon prosinačnog puča u Karađorđevu 1971.
Kad je potkraj 1972. tužilaštvo po treći put zabranilo jedan broj lista, po zakonu o tisku odgovorni urednik trebao je biti zatvoren i kazneno optužen. To je potaknulo Pavlinića da hitno otputuje u Austriju. Iz Beča je s vremenom uspostavio kontakt s Jakšom Kušanom u Londonu, urednikom i izdavačem „Nove Hrvatske“, tada vodećih novina za naše iseljeništvo. Daljim razvitkom došlo je do Pavlinićeva preseljenja u London, potkraj 1973., gdje je ušao u uredništvo. To je bilo povodom da se Nova Hrvatska organizira kao dioničko društvo, i list je od prigodnog povremenika počeo izlaziti redovitim dvotjednim ritmom.
God. 1988. pokreće s trojicom hrvatskih intelektualaca u izbjeglištvu, Brankom Salajem (Švedska), Tihomilom Radjom (Švicarska) i Gojkom Borićem (Njemačka) novi informativni povremenik, „Poruka“. Pavlinić je bio glavni urednik, tehnički kreator, organizator tiskanja, distribucije, marketinga i knjigovodstva. Program novoga glasila bio je prvenstveno progovoriti intelektualno i politički angažiranijem segmentu hrvatske dijaspore, dubljom analizom političkih prilika u Jugoslaviji i realnim zacrtavanjem demokratskog sustava buduće hrvatske države. „Poruka“ je izlazila do 1984., kada je ostao bez financijskih sredstava.
Pavlinić je za preživljavanje obitelji najprije radio različite fizičke poslove i pronašao put da stečene vještine u tipografiji, dizajnu i ilustraciji realizira pružanjem usluga izdavačima. Usput je sudjelovao svojim radovima na nekoliko slikarskih izložaba.
U lipnju 1990. pozvao ga je u Zagreb dr. Franjo Tuđman, tada predsjednik SR Hrvatske, da mu povjeri osnivanje nove informativne agencije, umjesto postojećega Tanjuga. Pavlinić je izradio program početnog ustrojstva i rada agencije, koji je bio prihvaćen od Ministarstva informiranja i po njemu je organizirana prva agencija, poslije nazvan Hina.
U proljeće 1992. Pavlinić osniva i uređuje za Ministarstvo informiranja RH tjednik na engleskom jeziku, „Croatia Monitor“. Prvobitna svrha lista bilo je informiranje stranih promatrača, diplomatskih predstavnika i vojnika UNPROFOR-a o Hrvatskoj uopće i izvješćivanje o tekućim događanjima. Uredništvo je sastavio od mladih novinara Hrvata rodom iz zemalja engleskoga jezika. List je pravljen i tiskan kod Vjesnika.
Na osnovama Monitora poslije je Vjesnik pokrenuo svoje englesko izdanje, a Pavlinić se 1994. uposlio u neovisnoj građanskoj Udruzi Domovine i Dijaspore (UDD), kao urednik tjednog televizijskog programa „Treća strana medalje“ na privatnoj televiziji OTV. Program se sastojao od debata pozvanih stručnih ljudi na različite gospodarske, političke, strateške i kulturne teme.
Pavlinić je potom pozvan u uredništvo novopokrenutog političkog magazina „Tjednik“, koji je uređivao Krsto Cviić. Tu je radio kao autor tematskih članaka i analiza te voditelj lektorske skupine. Potom je 1998. bio pozvan u agenciju Hina da pokrene novinarsku radionicu, za profesionalno usavršavanje mladog novinarskog kadra u specifičnom agencijskom radu i dobrom hrvatskom jeziku. Iz toga dvogodišnjeg rada poslije je nastala njegova knjiga Stil i jezik novinara, koja je bila uvrštena u priručnu literaturu za studente novinarstva na Filozofskom fakultetu. Potkraj 1999. Pavlinić se vratio živjeti kao umirovljenik u Londonu.